U poetskoj pustolovini provučenoj kroz senzualni ushit života, ovaj nobelovac, vječni nomad na putevima Nice – Mauricijusa – New Mexika živi životom građanina svijeta i u ovoj „modernoj bajci“ i ljudskoj čežnji za apsolutnom slobodom ispisuje priče o nevinosti djetinjstva, putovanju, stalnom odlasku, ili zapravo dolasku… ispisuje priče pune života pa ljepote viđene pogledom istraživača čovjekoljublja. I zato je onda, u ovim pričama „fabula samo ljuštura oko koje se omotava neuhvatljivi ljudski duh“ jer…
Mondo je volio sve one koji su znali „sjediti nepomično i bez riječi na suncu i koji su imali pomalo sanjarske oči.“ Mondo se preplitao sa životom na mjestu na kojemu se život povukao u nebo i more.
Mondo se preplitao sa životom na mjestu na kojemu je bilo dovoljno samo pogledati ga kako bi postojalo.
Mondo se preplitao sa životom na mjestu gdje se nebo rasanjivalo u napetosti od glatkoće.
Mondo se preplitao sa životom na mjestu na kojemu se vjetar hvatao u jedra… Između neba nalik na jato malih bijelih riba providnih u odsjaju i između mora u čijem odsjaju je svakoga dana u vrijeme sutona gorjela okrugla vatra.
Mondo je živio u naboru između neba i mora.
A Mondo je bio samo mali čovjek nastanjen u godinama djetinjstva. On je trošio život sanjara. Iz njega se nije povukao život, i nije iščeznuo.
Tražio se na tankoj crti obzora… u prostorima prepunim svjetlosnih svežnjeva, ispred zidova tankih plavih linija i rubova sjajnih od soli ostavljenih na hridima. On je gledao bezbroj života i oblutaka, i galebova, i brodova, i crvenih hridi, i ljudi na marginama svakodnevnica.
A svakodnevnica je toliko stiješnjena u svojoj istosti da se različitosti gotovo guše, poput Dadinih golubova u žutim kartonskim kovčezima. I svaki izlazak i zamah krilima pritajena je opasnost od onih koji neće prepoznati let golubova. A oni se samo želi ravnati prema zvijezdama, poput moreplovca i poput zrakoplovca.
Zamahnuti slobodom u beskraj slobode.
Mondov pogled utopio se jednom, negdje, na nekom drugom uglu svijeta, u kutu stiješnjenom od prozaičnosti… u nekoj Lullaby… Djevojci koja je morala otići, jer nije znala koliko će ju još uopće more i nebo čekati.
Nije željela prolazak ljepote pokraj sebe kao pokraj drugih ljudi. Onih koji su živjeli u svojim kućama nalik na jednote istih života, i svijetla su se gasila u pravilnim razmacima, baš kao na svjetionicima i nisu tražili pogled mimo onoga koji je nužno morao doći.
Oni su se zaključali u običnosti, i najlakše je bilo nikamo ne otići, i ništa ne primijetiti.
Ljepote kao da su, po njima, stvorene za neke druge, koji tek jednom trebaju doći, i zamijetiti ih.
A one su tu, ljeskaju se u svojoj posebnosti, pomalo umorne od besciljnosti i kao da čekaju svijet Mondovih ljudi snova, onih koji bi znali sjediti nepomično bez riječi na suncu, i u ljepoti biti dio ljepote.
Mondo je volio sve one koji su znali „sjediti nepomično i bez riječi na suncu i koji su imali pomalo sanjarske oči.“ Mondo se preplitao sa životom na mjestu na kojemu se život povukao u nebo i more.
Mondo se preplitao sa životom na mjestu na kojemu je bilo dovoljno samo pogledati ga kako bi postojalo.
Mondo se preplitao sa životom na mjestu gdje se nebo rasanjivalo u napetosti od glatkoće.
Mondo se preplitao sa životom na mjestu na kojemu se vjetar hvatao u jedra… Između neba nalik na jato malih bijelih riba providnih u odsjaju i između mora u čijem odsjaju je svakoga dana u vrijeme sutona gorjela okrugla vatra.
Mondo je živio u naboru između neba i mora.
A Mondo je bio samo mali čovjek nastanjen u godinama djetinjstva. On je trošio život sanjara. Iz njega se nije povukao život, i nije iščeznuo.
Tražio se na tankoj crti obzora… u prostorima prepunim svjetlosnih svežnjeva, ispred zidova tankih plavih linija i rubova sjajnih od soli ostavljenih na hridima. On je gledao bezbroj života i oblutaka, i galebova, i brodova, i crvenih hridi, i ljudi na marginama svakodnevnica.
A svakodnevnica je toliko stiješnjena u svojoj istosti da se različitosti gotovo guše, poput Dadinih golubova u žutim kartonskim kovčezima. I svaki izlazak i zamah krilima pritajena je opasnost od onih koji neće prepoznati let golubova. A oni se samo želi ravnati prema zvijezdama, poput moreplovca i poput zrakoplovca.
Zamahnuti slobodom u beskraj slobode.
Mondov pogled utopio se jednom, negdje, na nekom drugom uglu svijeta, u kutu stiješnjenom od prozaičnosti… u nekoj Lullaby… Djevojci koja je morala otići, jer nije znala koliko će ju još uopće more i nebo čekati.
Nije željela prolazak ljepote pokraj sebe kao pokraj drugih ljudi. Onih koji su živjeli u svojim kućama nalik na jednote istih života, i svijetla su se gasila u pravilnim razmacima, baš kao na svjetionicima i nisu tražili pogled mimo onoga koji je nužno morao doći.
Oni su se zaključali u običnosti, i najlakše je bilo nikamo ne otići, i ništa ne primijetiti.
Ljepote kao da su, po njima, stvorene za neke druge, koji tek jednom trebaju doći, i zamijetiti ih.
A one su tu, ljeskaju se u svojoj posebnosti, pomalo umorne od besciljnosti i kao da čekaju svijet Mondovih ljudi snova, onih koji bi znali sjediti nepomično bez riječi na suncu, i u ljepoti biti dio ljepote.
