Dvanaest godina je tome otkako je akademik Pavao Pavličić u časopisu Forum, koji izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ili preciznije Razred za književnost te ugledne državne ustanove, objavio tekst naslova “Prijedlog za ukinuće hrvatske književnosti”. Premda objavljen u književnom časopisu kojeg nema u slobodnoj prodaji i koji objavljuje radove provjerenih državnih prvaka u disciplini koja ne pobuđuje zanimanje širokih narodnih masa, Pavličićev tekst naišao je na širok odjek, kojekuda se citirao i preštampavao, i bivao masovno čitan, uglavnom u satiričnom ključu. Čim sam vidio naslov, a prije nego što sam uz zakašnjenje tekst pročitao – pošto ne pripadam skupini posvećenika kojima se dostavlja Forum – pomislio sam: A zar tu ima još što da se ukida? Moja perspektiva se, u odnosu na hrvatsku književnost, naime, razlikovala od perspektive akademika Pavličića, u to vrijeme, čini mi se i predstojnika Razreda za književnost HAZU. S jedne strane, naime, goli je život, a s druge su strane beriva književnih akademika.
U Hrvatskoj, kao i u svakom drugom kraju svijeta, osim možda usred saharske pustinje i u najgušćim dijelovima amazonske prašume, postoje ljudi koji se bave književnošću. Prozaisti, pjesnici i esejisti, pa čak i dramatičari (jedan je prije nekoliko dana umro, najpoznatija drama mu je u Hrvatskoj bila zabranjena punih četrdeset godina), žive i u Hrvatskoj, ali uglavnom mimo hrvatske književnosti. Imaju oni u Hrvatskoj i svoju ne baš tako malobrojnu čitateljsku sljedbu, a u susjednim bliskojezičnim zemljama, kao i u inozemstvu, oni su jedini hrvatski pisci za koje se uopće zna, koje se prevodi i nagrađuje, ali iz nekog razloga hrvatska književnost od njih se ograđuje, narodni predstavnici traže da se njihovo prevođenje nekako obustavi (premda to nije hrvatska stvar), njihove nagrade i priznanja se prešućuju, a hrvatska književnost preko svojih najuglednijih institucija i ustanova godinama traži načine za uspostavu novog kanona unutar kojeg njih neće biti. Što je paradoksalno, jer nemoguće je istodobno nešto ukidati i utjerivati u nove kanone.
Pet godina nakon što će akademik Pavličić uputiti svoj Prijedlog, Damir Karakaš u Zagrebu je izboden nožem. Dvije godine zatim, događaj je opisao u romanu “Okretište”, te je bio nagrađen jednom relativno cijenjenom regionalnom književnom nagradom. Policija počinitelje nije identificirala, pa ih ni sud nije mogao osuditi. Osebujne pojave i nezlobiva javnog nastupa, Karakaš se znao požaliti da ne ide u rodni kraj, jer ga tamo progone. Nečitajuća publika, koja čini prirodni biotop one hrvatske književnosti koju bi akademik Pavličić u šali i satiri ukidao, sa simpatijama gleda kako na pojavu Karakaševu, tako i na njegove žalbe. Naravno da ga ozbiljno ne shvaćaju, kao što ozbiljno ne shvaćaju ni nož. Po tome nije dobro čeprkati, jer bi nam mogli odgovoriti da se Karakaš sam nabo na taj nož. Sve da napakosti stvarnoj hrvatskoj književnosti, koja traži način da uspostavi svoje kanone bez Karakaša.
Koji je, međutim, problem s njim i zašto ga hrvatska književnost ne želi? Pa nije li upravo Karakaš idealan pisac s kojim bi hrvatski književni kanonici mogli započeti stvaranje novog kanona: talentiran i plodan, a kao građansko lice savršeno bezazlen? Dvije stvari, međutim, kod njega nepopravljivo smetaju. Prva i važnija jest da je Karakaš izniknuo sam, mimo svih pravila, dopuštenja i običaja hrvatske književnosti. Poput neprikladnog i samoniklog cvijetka u strogoj vrtnoj arhitekturi, trebalo bi ga iščupati i odbaciti. Druga stvar je ova: premda je bezopasan, ne bavi se drugima nego isključivo samim sobom, i nije prilika da će učiniti štete po hrvatskome književnom cvjetnjaku, Karakaš je politički nepodoban. I uglavnom ga nije moguće upodobiti.
Lika iz koje je prije četrdesetak godina došao u Zagreb pa u Split danas je nepovratno otrovana, kao što je nepovratno otrovana i pogranična krajina oko nekadašnje černobiljske atomske elektrane. Gospić još uvijek nije Pripjat, ali, malo pomalo, nerazgradivi, vječni otrovi iz uvoznoga europskog otpada prodiru prema podzemnim vodama, a vlast (u čijoj je vlasti i hrvatska književnost sa svojim kanonima…) traži načine da tu činjenicu relativizira. Kao što je i sovjetska vlast relativizirala nuklearnu katastrofu, da bi tek s prevratom istina izašla na vidjelo. To je pravilo u svim autoritarnim i neslobodnim sustavima, od sovjetskog komunizma do hrvatske demokrature: razmjeri trovanja se skrivaju, jer je otrov temelj opstanka političkog režima.
Karakaš, međutim, pomalo je sramežljivo, kao da na to nema pravo, pri otvorenju izložbe svojih crteža pozvao ljude da dođu na prosvjed protiv trovanja Like. Uslijedile su, preko društvenih mreža i komentara ispod tekstova, salve uvreda i prijetnji. I kao što biva u takvim prilikama, ti napadi, prijetnje smrću i progonstvom, ti iskazi u kojima nevidljiva digitalna zajednica deklarira nečije nepripadanje, djeluju toliko masovno da pratitelj stječe neodoljiv dojam da su orkestrirani. Primjerice, u podrumima Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva hrvatskih branitelja ili Ministarstva obrane, Hrvatske demokratske zajednice ili kakve od brojnih kulturnih ustanova ili tobožnjih informativnih sajtova, povezanih s političkim režimom u državi. Žrtva hajke, pak, u ovom slučaju Damir Karakaš, nužno ima dojam kako je reakcija na njegov bezazleni, pitomi građanski poziv na jednako tako pitomi, po broju zastava i po mjeri izvikanog domoljublja reklo bi se i prorežimski prosvjed protiv pirjatizacije i černobilizacije Like, masovna, čoporativna, svehrvatska, on ima dojam kako mu pola Hrvatske prijeti smrću, klanjem, jasenovčenjem po njegovom sirotom književničkom tijelu, nakon čega s bezazlenošću djeteta obznanjuje da će slučaj prijaviti – policiji.
Kada književnik u Hrvatskoj, jedan od one nekolicine njih koji su izvan administrativnog prostora obuhvaćenog osobnom iskaznicom i OIB-om uvaženi, prevođeni i nagrađivani, maltretiranje svejedno koje vrste prijavljuje policiji, može biti siguran u dvije stvari: na šalterima i u kancelarijama Ministarstva unutarnjih poslova bit će izložen poniženjima, učinit će mu se da ga tu netko zajebava te, što je najvažnije, njegova prijava nikad neće polučiti kažnjavanjem počinitelja. Ako slučajno, ili greškom, policija počinitelja identificira, tužiteljstvo i sud će se potruditi da ne bude kažnjen on, nego da kažnjen bude pogođeni i progonjeni pisac u Hrvatskoj.
Ako Damir Karakaš nije prekršio najavu da će prijaviti nepoznate počinitelje koji ga vrijeđaju i prijete mu smrću, onda se, dakle, dogodilo ono što je u prethodnih nekoliko rečenica opisano. Samim činom prijavljivanja nepoznatih počinitelja, pisac koji uvažen od šire regije i Europe živi u Hrvatskoj i hrvatski je državljanin stječe dojam da je nešto učinio da bi se zaštitio, da je na određeni način izvršio i svoju građansku dužnost i da je u nekom smislu stvorio iluziju reda u svojoj zemlji, koju voli, o kojoj piše i u kojoj plaća poreze, te nikad ne bi, čak ni kad bi to mogao, u njezine kraške procjepe dolijevao otrove koji će ju vječno otrovati. Uskoro, međutim on će doznati, bit će mu rečeno, da su počinitelji zlodjela nad njim zaštićeni i da nikad neće biti identificirani, uhićeni ili osuđeni, svejedno čime da su ga povrijedili, nožem ili fejsbukom. I tu priča o hrvatskoj književnosti zapravo završava, a možda i tek počinje. Hrvatski književni kanon stvara se s mukom i udarnički, po podrumima državnih ministarstava i kulturnih ustanova kojima upravlja režim, gdje žive i stoluju nevidljivi izdanci digitalne ere koji piscima koji žive u Hrvatskoj, a mimo su projektirane hrvatske književnosti, prijete klanjem.
Damir Karakaš vrlo je darovit čovjek. Njegov dar ga u ovoj konstelaciji međunarodnih odnosa i pri ovakvim standardima života i ljudskih prava u Europi štiti od stradanja. Paradoksalno jest, ali ono što Karakaša čini ozbiljnim i ostvarenim piscem i što mu ugrožava život jer nije po mjeri one hrvatske književnosti koju bi akademik Pavličić u šali ukidao, to ga istodobno jedino štiti od ubojica. Nije sasvim jednostavno zaklati međunarodno priznatog pisca. To i dalje više košta od onog koliko taj pisac režimu škodi. Damir Karakaš škodi samo tim što je darovit i što bi se njegovim ušutkivanjem, nestankom i brisanjem iz kanona mogao stvoriti novi, mnogo hrvatskiji hrvatski književni kanon.
Netko od onih ovih je dana, slaveći smrt Slobodana Šnajdera, objavio da ja govoreći o svemu ovom, pišući o drugim piscima koji žive u Hrvatskoj, te ih hvaleći, ustvari govorim i pišem o sebi. U pravu je. U određenom smislu, botovi su uvijek u pravu. A hrvatska književnost i dalje radi, premda je odavno ukinuta.
