Ovo nije tekstualni mozaik za zabavu, niti za brzo slaganje mišljenja. Ovo su bilješke o mjeri, i o cijeni raspadanja i nestanka jednog vremena. Počinjem s profesorom iz doba kad se znanje nosilo kao odgovornost, a završavam s tjeskobom kao dominantnim osjećajem današnjice. Između je grad Slavonski Brod bez uzora, mediji bez zuba i ljudi koji su se navikli da ne očekuju previše, jer očekivanje traži hrabrost. Kad autoritet nestane, ne dolazi sloboda, dolazi buka, prosjek i tiha nelagoda. Kad se prestane pitati, počne se prilagođavati. Kad se predugo živi bez smisla, tijelo to zapamti kao tjeskobu.

Ovo je podsjetnik, bez pretenzija da nešto mijenja, o tome da se može živjeti uspravno, čak i kad je vrijeme ukrivo i juri nizbrdo

Umro je Branimir Petračić (1936 – 2026)

Početkom ove godine umro je Branimir Petračić, nekadašnji profesor fizike na slavonskobrodskoj gimnaziji "Zlatko Šnajder". Takvi profesori kao on nisu samo predavali, oni su oblikovali kičmu vremena. Sedamdesete, kad je bio najjači, bile su godine, kad se znanje nosilo ozbiljno, kad je autoritet dolazio iz znanja, a ne iz pravilnika. Kredom se pisala povijest, a riječ je imala težinu. Te legende nisu bile savršene, ali su bile stvarne. Tražile su trud, disciplinu i poštovanje. I davale su zauzvrat: širinu, karakter, osjećaj da škola nije servis nego inicijacija.

Odlaze ljudi, ali doba ostaje u onima koje su naučili misliti. Takvi profesori ne umiru, oni se pretvore u mjeru.

Beskrajni dan slavonskobrodskih eko aktivista

Film „Beskrajni dan“ simbolizira čovjeka zarobljenog u vlastitim manama, u egu, cinizmu, prazninini. Vrijeme stoji jer se on ne mijenja. To je stara, gotovo biblijska ideja da pakao nije mjesto, nego ponavljanje. Kraj nije nagrada nego posljedica. Petlja puca tek kad prestane igrati igru i postane bolji bez računice. Ne kad nauči trik, nego kad nauči biti čovjek. Sloboda dolazi kad prestaneš pitati što dobivam i počneš živjeti kako treba.

I slavonskobrodski eko-aktivist gotovo u istom smislu beskonačno se ponavljaju, ne izlaze, usprkos zadivljujućem trudu, iz petlje nemoći. Nisu desetljeće i pol uspjeli svojim načinom dospjeti do konstruktivnog, uvažavajućeg i alternativnog prijedloga rješenja za nečisti zrak, i slobode snažnog, vidljivog otpora spram nemarne, indiferentne, bahate i štetne gradske, i državne vlasti. Uspjet će kad započnu bez ikakve zadrške i opreza govoriti i raditi kao istinski predvodnici.

S kim u Brodu napraviti veliki intervju

To je osjećaj praznog trga. Sve je tu, zgrade stoje, ljudi prolaze, ali nema glasa koji odzvanja. Nije to gusti žamor, to je tišina bez dubine. Grad bez uzora rađa ravnodušnost. Razgovori postanu tehnički, sigurni, bez rizika. Ima ljudi, da, ali malo onih koji te pomaknu iz stolca, koji te naljute, zapale ili oduševe. A bez toga nema pravog intervjua, samo zapisnik. Nije najgore što nema velikih, nego što se ne očekuju. Kad ambicija nestane, talent se skriva, a prosjek postane norma. I ti to osjetiš kao blagu tugu, onu koja ne boli jako, ali dugo traje. Takav grad ne umara tijelo, nego duh. Brod zamara bnalnošću i siromaštvom predvodništva. I baš zato vapi za nekim tko će se usuditi biti iznimka. Takvog čekam za razgovor.

U brodskim medijima nema istraživačkih tema

Lokalni mediji ne gledaju prema gore, nego pod noge. Istraživanje traži znanje, hrabrost i sukob, a u ovoj sredini se bira mir, klik i prepisivanje. Bez rizika, bez zuba. Takvi portali nisu kroničari stvarnosti nego oglasne ploče s naslovima. Novinari? Često su više administratori sadržaja nego tragači za istinom. Ne nužno loši ljudi, ali sustav ih je naučio da je sigurnije šutjeti nego kopati.

Nekad se znalo da je lokalni novinar bio kroničar i korektiv, neugodan, uporan, pomalo dosadan vlasti. Danas je često PR s diktafonom i ispruženim rukom kojoj je unutrašnja strana dlana okrenuta prema gore. Tradicija je postojala, samo su je negdje putem prodali za mir i pokoji banner. Kad nema istraživanja, to nije slučajno. To je znak grada koji se naviknuo da ga se ne pita ništa važno.

U principu, sve je tema za istraživanje. Evo nekoliko tema u Slavonskom Brodu koje vape za istraživanjem:

Tko stvarno dobiva gradske poslove, potpore i natječaje, i zašto se ista imena stalno vrte? Zdravlje i zrak - stvarni podaci, zataškavanja, odgovornost institucija. Tko zna, a tko šuti? Odlazak mladih, ali ne o statistici, nego tko je ostao, a tko ih je otjerao. I kako. Urbanizam po mjeri interesa. Gradnja, dozvole, prostorni planovi: logika ili pogodovanje. Zašto se o nekim temama ne piše i tko povlači nevidljive kočnice. Javna poduzeća. Zapošljavanja, gubici, uhljebljivanje i vječni “privremeni” ravnatelji i direktori. Kome ide novac u kulturi i informiranju, a tko preživljava na entuzijazmu i nuli? Škole, programi, ravnatelji. Odgajaju li se ljudi ili poslušnici? Socijalne službe i siromaštvo. Tko ispada iz sustava i zašto se o njima ne govori? Državna granica i kriminal. Sitni i krupni, prešutni dogovori, selektivna sljepoća.

To nisu teme za uljepšavanje grada. To su teme za njegovo ozdravljenje. Jer Grad ima mentalnu gangrenu.

Tjeskobni ljudi

Tjeskobu hrane nejasna vremena, kad se pravila mijenjaju, ali se ne objašnjavaju. Kad se traži prilagodba, a ne nudi smisao. Ljudi tada žive u stalnom “što ako”, i tijelo pamti ono što razum potiskuje. Ona se uvlači tiho, kroz nesiguran posao, stalne loše vijesti, usporedbe s drugima. Steže bez razloga, ali s uzrokom. U ovom društvu čini ljude opreznima, povučenima, poslušnima. Manje pitaju, manje riskiraju.

Tjeskoba je kao klima ovog doba, ne ubija odmah. Tjeskoba lomi iznutra. Ne ruši naglo, nego troši, krade san, sužava misao, čini čovjeka manjim nego što jest. Od hrabrog napravi opreznog, od radoznalog umornog. Najgore, uvjeri te da si sam, iako nisi. Čini da sumnjaš u vlastite odluke, da odgađaš život, da biraš sigurnost umjesto istine. Nije nasilna, ali je uporna. Tjeskoba se hrani izolacijom i kaosom. Ne nestaje čarolijom, ali slabi kad živiš uspravno.

Zato, pred vlastitim strahovima i tjeskobom, pred nepravdom, pred gubitkom i prolaznošću, pred lažima i površnošću, pred vlastitim željama i egom – MIRNO! Mirnoća nije slabost. To je unutarnja čvrstina, sposobnost (o)stati nepokolebljiv dok svijet oko tebe juri ili propada. To je stav koji zahtijeva hrabrost i karakter, baš onaj kojeg su imali profesori poput Branimira Petračića, gradovi koji su znali postojati i ljudi koji su birali težinu umjesto udobnosti.

Ovi fragmenti nisu nostalgija za prošlim vremenima. Prošlost ovdje nije sveta, ali je bila ozbiljna. A ozbiljnost je ono što nam danas u dobu nasilja, laži i gluposti, najviše nedostaje. O tome pišem.

__________________________