Opasno je i štetno raditi protiv načela i savjesti. ”Zato ne mogu i neću ništa opovrći, jer je štetno i opasno raditi protiv svoje savjesti. Ja ne mogu drukčije. Evo tu sam. Bog neka mi pomogne. Amen!” (”Ako sam zlo govorio, daj mi dokaz o zlu”, Martin Luther, Sabor u Wormsu, 1521.). Ja se ne bojim ljudi, ni moćnih, ni Boga. Stajat ću ako treba sam pred vama, skrušen, ali čvrst ako sam slijedio načela u koja vjerujem.
Ja sam odabrao znanost kao poziv. Za mene akademski integritet nije puka fraza i floskula, nije nekoliko statutarnih odredbi i svakako ne znači računati na uzvraćanje usluge, za mene to nije strah od moći ili prljavih podmetanja. Za mene je nečasno nuditi (nuditi, jer on to nije javno ni tražio!) počasni doktorat gradonačelniku.
Meni to prije svega izgleda kao sitno podilaženje radi usluge, očito financijske usluge i uzvrata. Znanost ne stoji na leđima pogrbljenih slugu, već na ramenima velikanima znanosti i morala. Honoris causa! Slobodnije prevedeno: ”Za izvrsnost i poštenje”.
Počasni doktorat trebao bi se dati osobi koja je jasno rekla da svako znanstveno ili stručno mišljenje može kupiti! Zar je to bio povod za dodjelu doktorata? Vjerujem da nije, ali svako obrazloženje treba poći od toga.
Čuo sam obrazloženja o dobrotvorstvu grada i gradonačelnika. Pa što bi onda trebali dobiti gradonačelnici Splita koji je dobio kampus, Rijeke koja je dobila cijeli sveučilišni grad, Pule, Osijeka ili Dubrovnika koji su gradili nove zgrade, biblioteke, studentske domove. Otiđite na Borongaj i pogledajte što je dobilo Zagrebačko sveučilište i to ne od grada, već od Vlade Ive Sanadera. Zašto njemu ne dati doktorat?
Zašto se Predsjednica upustila u pisanje doktorata, polaganje ispita? To nije lako. Ali je bolje nego se kititi lažnom slavom.
Bandiću se poklanja doktorat. I to počasni. Prema volji rektora izabrano je i povjerenstvo. To su ljudi koje poznajem i o kojima imam dobro mišljenje. Neka razmisle o tome što će potpisati, o tome da će njihov prijedlog biti javan, da će biti otisnut u prigodnoj knjižici. Naslov zlatnim slovima na crvenom papiru. Radi se o časti ili bar počasnom doktoratu.
Bio sam šokiran mišljenjima da je opravdanje u tome da je Sveučilište dalo doktorat Titu i Bakariću, Jakovu Blaževiću i Josipu Bozaniću. Najprije, nisu oni isti! Tito i Bandić? Što je sporno s Bozanićem? Kao da se time opravdava dodjela doktorata Bandiću.
Ja shvaćam da se može u negativni saldo staviti da su ulizice tražile pristup moći i fondovima, da su se mogli opravdati realizmom, jer što se drugo moglo u diktaturi?
Vratite se u to vrijeme. Ti doktorati nisu bili časni, već sramota. No sada je gore.
Opravdanje se traži u stvari koja se osuđuje. Pa zašto ponoviti pogrešku? Zar je ona manja jer je ranija bila strašna. Trebao bih se nasmijati, a samo se sjetim oporog vica o tome kako Rus na primjedbe Amerikanaca o diktaturi odgovara: A što vi radite crncima?
Tko još može reći da se na pogreškama uči? Ne uči se ništa, već se opravdava neobranjivo. Kako je nešto što je bilo sramota postalo opravdanje!
Još se kaže i to da su oni koji osporavaju taj doktorat manjina i ljudi bez doktorata. To je neistina. U vijestima se naglašava da su peticiju potpisali doktorandi i studenti. Pogledajte potpise. Manjina u institucijama i Senatu?
U Senatu sjede dekani koji ovise u svom izboru, zaposlenju i plaćama, o Senatu i Rektoru, ljudi koji moraju braniti interes institucije. Protiv su i mladi i stari, emeritusi i doktorandi. Nisu ljevičari i ekstremisti. Ne vole se isticati, ali kap je prelila čašu.
No takvog opravdanja nema sada. Ne ni uz lukavost strašljivog uma da načela nisu važna, već je važno tko propituje odluku i zašto sada? A kada ako ne sada? I još da se radi o politici! Pa tko je započeo postupak? Tko je odabrao trenutak?
Još kažu da se trebamo baviti znanošću, jer je to naš posao. Točno, znanost je naš poziv. Mi branimo integritet i načela autonomije i smatramo lošim i ponižavajućim moliti za financiranje i plaćanje računa za struju.
Danas se sramota ne može izbjeći pozivanjem na to da se nije moglo drukčije. Itekako se moglo. Ne glasovima većine, već glasovima manjine.
Sramota je rezervirana za stvari o kojima slobodno odlučujemo, za okolnosti koje su nam nametnute. No ovdje nitko nije mogao reći da se na nekoga vršio direktan pritisak i zastrašivanje. Pa onda su oni slobodni i bez takvog opravdanja.
Zašto baš sada? U predizborno vrijeme? Zar su vremenska prognoza, predizborna groznica ili oportunizam razlog da šutimo i ne mislimo, da se bojimo posljedica svog mišljenja, da govorimo suprotno načelima?
A ovdje stvari nisu ni složene ni teške. Mi ovdje ne odlučujemo pred Senatom i javnošću, već pred sobom i svojom savješću.
Zar ćemo šutljivo zatajiti stav, zar ćemo pomisliti da sve to uopće nije važno, da će se zaboraviti i da ćemo moći lagati sebi da je sve to dobro i ispravno? Da ćemo ulaziti u dvorane ponosni na studente koji nas obožavaju, da ćemo putovati po svijetu i družiti se s elitom sličnom nama?
Možda se sve zaboravi, ali kako ćemo to objasniti sebi, kamo ćemo, u koje dubinama podsvijesti potisnuti svoju sramotu?
Može se lagati drugima, može se lagati većini, može se lagati dugo, ali teško je lagati sebi.
Reći da politici nije mjesto na Sveučilištu i da se o doktoratima ne odlučuje većinom tek otvara pitanje tko je uveo politiku Bandića i Čovića u aulu Sveučilišta? To nije politika, a otpor u obrani akademskog integriteta jest politika? O, ne, ovdje se ne radi o logici, već o strahu od jačega i strahu od posljedica.
Milan Bandić je pažljivo izbjegavao priznati da se sve događa uz njegovu suglasnost. Meni je teško vjerovati da ga nisu pitali, uvjeravali da je to normalno, ali on si je ostavio dovoljno slobode da sve odbije ako se zakomplicira; kupio je vrijeme u kojem će se sve zaboraviti.
No samo za spekulaciju – što bi bilo da on sada odbije i kaže da ”samo dela svoj posao”? Naravno da on to neće učiniti, sve to ipak godi taštini; uostalom, to je na savjesti Sveučilišta.
Za zabrinutu upravu Sveučilišta sve je i tako samo tlaka; oni broje ruke i glasove i briga ih za načela, misiju i smisao Sveučilišta.
Misle da znanstvena zajednica ima svog posla i da se bude nadobudni idealisti. Smatraju da je, uostalom, sve relativno i prolazno, da su izbori uvijek namješteni, a glasači ovce. Njihovi uzori nisu Supek i Kopernik.
Zato prigodan citat glasovitog govora engleskog kralja Georgea VI: ”We have been forced into a conflict, for we are called to meet the challenge of a principle, which, if it were to prevail, would be fatal to any civilized order in the world. Such a principle, stripped of all disguise, is surely the mere primitive doctrine that might is right. For the sake of all that we ourselves hold dear, it is unthinkable that we should refuse to meet the challenge.”
autograf
Ja sam odabrao znanost kao poziv. Za mene akademski integritet nije puka fraza i floskula, nije nekoliko statutarnih odredbi i svakako ne znači računati na uzvraćanje usluge, za mene to nije strah od moći ili prljavih podmetanja. Za mene je nečasno nuditi (nuditi, jer on to nije javno ni tražio!) počasni doktorat gradonačelniku.
Meni to prije svega izgleda kao sitno podilaženje radi usluge, očito financijske usluge i uzvrata. Znanost ne stoji na leđima pogrbljenih slugu, već na ramenima velikanima znanosti i morala. Honoris causa! Slobodnije prevedeno: ”Za izvrsnost i poštenje”.
Počasni doktorat trebao bi se dati osobi koja je jasno rekla da svako znanstveno ili stručno mišljenje može kupiti! Zar je to bio povod za dodjelu doktorata? Vjerujem da nije, ali svako obrazloženje treba poći od toga.
Ja sam odabrao znanost kao poziv. Za mene akademski integritet nije puka fraza i floskula, nije nekoliko statutarnih odredbi i svakako ne znači računati na uzvraćanje usluge, za mene to nije strah od moći ili prljavih podmetanja. Za mene je nečasno nuditi (nuditi, jer on to nije javno ni tražio!) počasni doktorat gradonačelniku
Čuo sam obrazloženja o dobrotvorstvu grada i gradonačelnika. Pa što bi onda trebali dobiti gradonačelnici Splita koji je dobio kampus, Rijeke koja je dobila cijeli sveučilišni grad, Pule, Osijeka ili Dubrovnika koji su gradili nove zgrade, biblioteke, studentske domove. Otiđite na Borongaj i pogledajte što je dobilo Zagrebačko sveučilište i to ne od grada, već od Vlade Ive Sanadera. Zašto njemu ne dati doktorat?
Zašto se Predsjednica upustila u pisanje doktorata, polaganje ispita? To nije lako. Ali je bolje nego se kititi lažnom slavom.
Bandiću se poklanja doktorat. I to počasni. Prema volji rektora izabrano je i povjerenstvo. To su ljudi koje poznajem i o kojima imam dobro mišljenje. Neka razmisle o tome što će potpisati, o tome da će njihov prijedlog biti javan, da će biti otisnut u prigodnoj knjižici. Naslov zlatnim slovima na crvenom papiru. Radi se o časti ili bar počasnom doktoratu.
Bio sam šokiran mišljenjima da je opravdanje u tome da je Sveučilište dalo doktorat Titu i Bakariću, Jakovu Blaževiću i Josipu Bozaniću. Najprije, nisu oni isti! Tito i Bandić? Što je sporno s Bozanićem? Kao da se time opravdava dodjela doktorata Bandiću.
Ja shvaćam da se može u negativni saldo staviti da su ulizice tražile pristup moći i fondovima, da su se mogli opravdati realizmom, jer što se drugo moglo u diktaturi?
Vratite se u to vrijeme. Ti doktorati nisu bili časni, već sramota. No sada je gore.
Opravdanje se traži u stvari koja se osuđuje. Pa zašto ponoviti pogrešku? Zar je ona manja jer je ranija bila strašna. Trebao bih se nasmijati, a samo se sjetim oporog vica o tome kako Rus na primjedbe Amerikanaca o diktaturi odgovara: A što vi radite crncima?
Tko još može reći da se na pogreškama uči? Ne uči se ništa, već se opravdava neobranjivo. Kako je nešto što je bilo sramota postalo opravdanje!
Još se kaže i to da su oni koji osporavaju taj doktorat manjina i ljudi bez doktorata. To je neistina. U vijestima se naglašava da su peticiju potpisali doktorandi i studenti. Pogledajte potpise. Manjina u institucijama i Senatu?
U Senatu sjede dekani koji ovise u svom izboru, zaposlenju i plaćama, o Senatu i Rektoru, ljudi koji moraju braniti interes institucije. Protiv su i mladi i stari, emeritusi i doktorandi. Nisu ljevičari i ekstremisti. Ne vole se isticati, ali kap je prelila čašu.
Meni to prije svega izgleda kao sitno podilaženje radi usluge, očito financijske usluge i uzvrata. Znanost ne stoji na leđima pogrbljenih slugu, već na ramenima velikanima znanosti i morala. Honoris causa! Slobodnije prevedeno: ”Za izvrsnost i poštenje”
No takvog opravdanja nema sada. Ne ni uz lukavost strašljivog uma da načela nisu važna, već je važno tko propituje odluku i zašto sada? A kada ako ne sada? I još da se radi o politici! Pa tko je započeo postupak? Tko je odabrao trenutak?
Još kažu da se trebamo baviti znanošću, jer je to naš posao. Točno, znanost je naš poziv. Mi branimo integritet i načela autonomije i smatramo lošim i ponižavajućim moliti za financiranje i plaćanje računa za struju.
Danas se sramota ne može izbjeći pozivanjem na to da se nije moglo drukčije. Itekako se moglo. Ne glasovima većine, već glasovima manjine.
Sramota je rezervirana za stvari o kojima slobodno odlučujemo, za okolnosti koje su nam nametnute. No ovdje nitko nije mogao reći da se na nekoga vršio direktan pritisak i zastrašivanje. Pa onda su oni slobodni i bez takvog opravdanja.
Zašto baš sada? U predizborno vrijeme? Zar su vremenska prognoza, predizborna groznica ili oportunizam razlog da šutimo i ne mislimo, da se bojimo posljedica svog mišljenja, da govorimo suprotno načelima?
A ovdje stvari nisu ni složene ni teške. Mi ovdje ne odlučujemo pred Senatom i javnošću, već pred sobom i svojom savješću.
Zar ćemo šutljivo zatajiti stav, zar ćemo pomisliti da sve to uopće nije važno, da će se zaboraviti i da ćemo moći lagati sebi da je sve to dobro i ispravno? Da ćemo ulaziti u dvorane ponosni na studente koji nas obožavaju, da ćemo putovati po svijetu i družiti se s elitom sličnom nama?
Možda se sve zaboravi, ali kako ćemo to objasniti sebi, kamo ćemo, u koje dubinama podsvijesti potisnuti svoju sramotu?
Može se lagati drugima, može se lagati većini, može se lagati dugo, ali teško je lagati sebi.
Reći da politici nije mjesto na Sveučilištu i da se o doktoratima ne odlučuje većinom tek otvara pitanje tko je uveo politiku Bandića i Čovića u aulu Sveučilišta? To nije politika, a otpor u obrani akademskog integriteta jest politika? O, ne, ovdje se ne radi o logici, već o strahu od jačega i strahu od posljedica.
Bandiću se poklanja doktorat. I to počasni. Prema volji rektora izabrano je i povjerenstvo. To su ljudi koje poznajem i o kojima imam dobro mišljenje. Neka razmisle o tome što će potpisati, o tome da će njihov prijedlog biti javan, da će biti otisnut u prigodnoj knjižici. Naslov zlatnim slovima na crvenom papiru
Milan Bandić je pažljivo izbjegavao priznati da se sve događa uz njegovu suglasnost. Meni je teško vjerovati da ga nisu pitali, uvjeravali da je to normalno, ali on si je ostavio dovoljno slobode da sve odbije ako se zakomplicira; kupio je vrijeme u kojem će se sve zaboraviti.
No samo za spekulaciju – što bi bilo da on sada odbije i kaže da ”samo dela svoj posao”? Naravno da on to neće učiniti, sve to ipak godi taštini; uostalom, to je na savjesti Sveučilišta.
Za zabrinutu upravu Sveučilišta sve je i tako samo tlaka; oni broje ruke i glasove i briga ih za načela, misiju i smisao Sveučilišta.
Misle da znanstvena zajednica ima svog posla i da se bude nadobudni idealisti. Smatraju da je, uostalom, sve relativno i prolazno, da su izbori uvijek namješteni, a glasači ovce. Njihovi uzori nisu Supek i Kopernik.
Zato prigodan citat glasovitog govora engleskog kralja Georgea VI: ”We have been forced into a conflict, for we are called to meet the challenge of a principle, which, if it were to prevail, would be fatal to any civilized order in the world. Such a principle, stripped of all disguise, is surely the mere primitive doctrine that might is right. For the sake of all that we ourselves hold dear, it is unthinkable that we should refuse to meet the challenge.”
autograf
