Danas se toga više nitko ne sjeća - dobro, nitko osim mene, njih trojice i njega jednoga - ali kad se jednog dana bude pisala suvremena hrvatska povijest, bit će ta zabavna epizoda njen zgodan prolog, mala jedna beznačajna notica iz crne kronike koja će objasniti sve što se dogodilo nakon nje.
Bio je davni travanj 2009. - hrvatska suvremena povijest, staro spadalo, namjestila je točno na Međunarodni dan Roma - kad je na Općinskom sudu u Zagrebu održano drugo ročište u kaznenom postupku protiv Marjana K. (27), Mehe A. (20) i Tomislava R. (21), pripadnika Bad Blue Boysa iz kvartovske skupine Agram, optuženih da su u siječnju te godine u Paromlinskoj ulici dohvatili maloljetnog Roma G. P. (17), oborili ga na tlo i pretukli šakama, nogama i palicama.
"Nije nam cilj narušavati red i tući se, već navijati", objasnio je onda časnom sudu Marjan K. zvani Brzi. "Ali nekad se znamo zateći na krivom mjestu u krivo vrijeme."
Brzi, Meho i Tomo zatekli su se, eto, na krivom mjestu u krivo vrijeme. Bio je siječanj, zimska pauza u hrvatskom nogometnom prvenstvu, pa su kvartovski Boysi krenuli valjda u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, kad odjednom, tko zna kako - je li se popila koja Cedevita viška, jesu li upali u neku paralelnu dimenziju, vrag će znati - tek umjesto u biblioteci, na kružoku o suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici, družina se našla u Paromlinskoj, i to baš u trenutku dok je mlatila nemoćnog maloljetnog Roma.
Kad se, međutim, na suđenju otkrilo da mladim Boysima nije bilo prvi put da su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu, i da su zbog tučnjava, krađa i premlaćivanja Roma već više puta prijavljivani - da se dakle na krivom mjestu u krivo vrijeme ne nalaze tek tako, već da na krivom mjestu i u krivo vrijeme zapravo žive - Marjanov polubrat Meho A. slomio se i priznao: "Mi napadamo Rome, Kineze i Židove jer su se naselili ovdje i uzimaju nam posao."
Napisao sam tada u novinama "Baladu o Tomi, Mehi i Brzom", potresnu priču o tri poslijeratna druga kojima su Romi, Kinezi i Židovi grubo oduzeli poslove, karijere i snove: o Mehi, koji je cijeli život želio samo sakupljati sekundarne sirovine, njegovom drugu Tomi, koji je sanjao pokrenuti svoj vlastiti mali biznis, "Sve po sedamnaest", "Sve po osam", tako nešto, s jeftinom kineskom robom, sve made in China, i Mehinom polubratu Marjanu zvanom Brzi, koji je zavaljen u kauč s limenkom Žuje kovao plan kako da ovlada Hollywoodom, Wall Streetom i svjetskim financijskim tržištem.
I što je bilo? Šetali su, časni sude, Tomo, Meho i Brzi Zagrebom, zamišljali tako i maštali - "sljedeće godine u ovo vrijeme bit ćemo kraljevi sekundarnih sirovina, kineske trgovine i svjetskih financija" - kad imaju što i vidjeti: Romi krstare gradom i otkupljuju stare frižidere, Kinezi na Savici otvorili "Sve po osam", a Židovi, jasno, ovladali Hollywoodom i svjetskim financijskim tržištem!
Romi, Kinezi i Židovi, shvaćate, uzeli im posao!
Kako je završila ta davna priča sa zagrebačkog Općinskog suda, suvremenoj je hrvatskoj povijesti ostalo nepoznato. Gdje su pak danas Tomo, Meho i Brzi - to znamo.
Na ovom mjestu u priči ide rez, nakon čega nas suvremena hrvatska povijest iz zgrade suda u Ilici nosi punih šesnaest godina kasnije: a tamo, u rujnu daleke 2025. godine, Hrvatska već izdaje dvjesto tisuća radnih dozvola godišnje - nakon Roma, Kineza i Židova u dugačkoj se koloni pred biroima za zapošljavanje uz Bosance, Hercegovce i Srbe guraju i desetine hiljada Nepalaca, Indijaca i Filipinaca - a na drugom kraju Ilice, na Jelačića placu, Tomo, Meho i Brzi, danas proćelave olupine oko četrdesete, ugurali se među nekoliko stotina sredovječnih gnjevnih demonstranata na prosvjedu "Za spas hrvatske kulture i zabranu uvoza stranih radnika", u organizaciji nekakve kvartovske skupine, građanske inicijative, što već, intrigantnog naziva "Za bolju Hrvatsku".
"Ovo je hrvatska domovina. Mi smo tu da Hrvatsku obranimo od zamjene stanovništva. Ovo je naša domovina, hrvatska kultura, mi ćemo u svojoj državi pričati hrvatski jezik. Ja imam dvadeset tri godine, svašta sam prošao, odrastao sam bez adekvatne roditeljske skrbi, u SOS Dječjem selu, toga se ne sramim. Zato se moram pobrinuti da u tom SOS Dječjem selu budu Hrvati, ne nepalska djeca! Poziv stranim radnicima: ovdje postoji dovoljno Hrvata, ovo je Hrvatska!", viče onda s improvizirane govornice stanoviti Ronaldo Barišić, predsjednik inicijative "Za bolju Hrvatsku", a tri muška glasa odozdo zadovoljno odgovaraju: "Tako je, Hrvatska Hrvatima! Hrvatski očevi u hrvatskim zatvorima, hrvatska djeca u hrvatskom SOS Dječjem selu, za dom spremni!"
"Njihov je plan zamijeniti mene, zamijeniti sve", zaključio je, prema novinskim izvještajima, mladi Ronaldo. "Možda ni ja neću biti ovdje za dvadeset godina, možda će Nepalci imati svoj skup!"
Ili, ukratko: "Mi napadamo Nepalce, Filipince i Indijce jer su se naselili ovdje i uzimaju nam posao."
Eh da, Ronaldo B. zvani Ronaldo. I njegova životna priča slična je priči Mehe, Tome i Brzog: rođen u Kninu prije dvadeset tri godine bio je talentirani nogometaš, viđen za buduću zvijezdu Dinama, zbog lakog koraka i jakog udarca mladi je Ronaldo Barišić uskoro i ponio nadimak Ronaldo. I što je bilo? Došao kninski originalni Ronaldo na probu u Dinamo, a tamo na njegovom mjestu već pod ugovorima igraju neki čudni ljudi čudnog imena, kojekakvi Kolumbijci, Alžirci, Albanci, Bosanci, Portugalci, Francuzi, Šveđani i Španjolci, crnci, Arapi, ovi, oni, ne zna čovjek je li Eurosong ili Dinamo!
Tako je, eto, završila nogometna karijera mladog Ronalda iz Knina. "Njihov je plan zamijeniti mene, zamijeniti sve", nekoliko godina kasnije na Jelačićevu placu reći će mladić od čijeg je cijelog sna ostala tek suha statistika u ljetopisima Hrvatskog nogometnog saveza: Ronaldo Barišić, stariji pionir, sezona 2016/17, 8 utakmica, 0 golova, 0 asistencija, 0 žutih kartona, 0 crvenih kartona. Nula. Ništa.
Kolumbijci, Alžirci i Albanci oduzeli mu posao.
Tako je, najzad, okrutno iz snova probuđena cijela Ronaldova generacija - hrvatska mladost koja je poput Tome, Mehe i Brzog cijeli život na kauču uz limenku Žuje maštala da vozi taksije, autobuse i kamione, ili još bolje, dostavne mopede s onim žutim, plavim i zelenim kutijama za pizze i hamburgere, ili da na nekom zagrebačkom gradilištu na plus trideset izliva beton u šalunge, ili da u kakvom dalmatinskom restoranu deset sati dnevno servira smrznute patagonijske lignje, ili da viljuškarom u nekom skladištu slaže palete s vrećama šećera, ili da negdje u Istri čisti apartmane, ili da u nekakvom blještavom supermarketu u borosanama slaže konzerve i trči na smjenu na kasi - otkrivši na kraju kako su im u međuvremenu Nepalci, Indijci i Filipinke oduzeli posao.
"Mi ne podržavamo nijednu političku stranku koja radi protiv hrvatskih građana. Ne možemo podržati stranku koja je potjerala pola milijuna radnika!", rekao je na kraju protesta Ronaldo B., pa oprezno skočio u vlastita usta. "HDZ ne podržavam, ali radije ću da nam HDZ kroji sudbinu, nego ljevičari!"
I što je bilo? Razočarana mladost pozvala Hrvate da se obračunaju s korumpiranom vlašću koja uživa u luksuznom životu dok joj narod bježi iz države, i koja će već sutra, samo gledajte, revidirati izborne liste da na njih umjesto pola milijuna mladih Hrvata upiše Nepalce, Indijce i Filipinice, kad ono - evo novine, časni sude, pa provjerite - zbog luksuznog života nepalskih političara i egzodusa mladih iz Nepala gnjevni demonstranti nekidan u Katmanduu zapalili parlament i protjerali premijera i cijelu nepalsku vladu, istovremeno se i demonstranti u New Delhiju sukobili s indijskom policijom, tražeći poništavanje revizije popisa birača u državi Bihar, a evo baš jučer u velikim neredima u Manili filipinska policija uhapsila više od dvjesto ljudi koji su ih na demonstracijama protiv korumpiranih vlasti napali kamenjem i palicama.
Ukratko, shvatili ste, Nepalci, Indijci i Filipinci mladim Hrvatima oduzimaju posao.
