Ne znam za vas, ali mene strahovito nerviraju reklame kojima me obasipaju sa svih strana. Otvorim televiziju, taman se u nešto udubim i počnem gledati, a oni me prekinu reklamom za carsko meso po 29,99 kuna ili mi ekran zažute XXL sniženjem namještaja.
Frenetično stišćem daljinski da se riješim pošasti sve dok ne nađem nešto bez reklama, ali avaj kad se vratim željenom programu – on je već poodmakao toliko da sam izgubila nit. Odlučim li pogledati željeni sadržaj na snimalici uvijek mi to premotavanje otme komadić serije ili dokumentarca.
Slično je i s internetom i pretraživačima. Čim jedanput klikneš da vidiš cijenu tenisica, naočala, robotskoga usisivača osuđen si majci na višetjedno ometanje čitanja oglasima tog tipa, makar ih dosljedno ignorirao ili čak štoviše temeljito brisao i skidao sa svog zida, označavajući ih kao nezanimljive, nebitne, za tebe potpuno irelevantne.
Isto je i s Viberom i WhatsAppom ili Messengerom na Faceu. Ako želiš ”besplatno” telefonirati (mada nije besplatno jer plaćaš internet), moraš otrpjeti pravi pravcati teror reklama i poruka nadobudnih prijatelja koji vjeruju kako je odista moguće dobiti nekoliko tisuća eura ako odgovoriš na anketu trgovačkog centra.
Umori se čovjek dok to sve obriše, ukloni s mailova i iz inboxa, toliko da ga prođe volja za svakom komunikacijom. Mira nemamo više nigdje.
Industrija marketinga tiranizira. Ne da nam da predahnemo, jer bismo onda vrlo jednostavno uvidjeli da nam je ladica zamrzivača ionako prenatrpana, da nam ne treba to carsko meso i da nam ga badava daju, da smo tenisice nekad davno nosili dok nam se ne bi deformirale od nošenja, da na usisivaču tek valja promijeniti četku i bit će k’o nov. Učili bismo da nećemo biti nimalo sretniji (samo moguće deblji) od carskog mesa na akciji.
Ovako unezvijereni i nervozni od bombardiranja reklamama svuda oko nas, na ulici, u autobusu ili tramvaju, u izlozima, na ekranima odista nismo u stanju odgovorno, bez obzira na to imamo li novaca ili ne, odlučiti o zadovoljenju umjetno proizvedene želje.
Otkad nas je, onim žutim ili plavim linijama, razmaklo u trgovačkim centrima možemo nesmetano, onako s odmakom viriti u košare i kolica ispred nas dok čekamo u redu. Vjerujte, ne samo moja, već mnogih izgledaju kao da će nam sutra Vučić objaviti rat ili, pak, kao da doma svi imamo po desetero gladnih usta.
Vrište žute akcijske naljepnice s XXL pakovanja omekšivača, deterdženata, loših tableta za perilicu suđa iza kojih vaši tanjuri i tave izgledaju jednako kao i prije stavljanja u mašinu. Litarskih no name šampona, velikih pakovanja tuna u maslinovom ulju, slatkiša…
A onda, za mjesec dana i čak manje, pola kupljenoga završi u smeću, jer je istekao rok, jer je nešto popljesnivilo, istrunulo ili jednostavno ne valja pa je zato sniženo…
Onaj kratki osjećaj ugode koji ste imali nabavljajući to nešto ”povoljno”, ”ispod cijene” odavno je iščezao, a zamijeni ga ljutnja na sebe (barem kod mene), jer si te stotine kuna mogao puno pametnije utrošiti, primjerice, na knjige, putovanja, kazalište – na sve ono za što ćeš spremno ustvrditi, kad te pitaju, kako si to ne možeš više priuštiti u onoj mjeri u kojoj si to mogao dok si radio.
Dovoljno je tek upitati se pred policama trgovačkih centra: Hoću li ja to stvarno? Treba li mi? Želim li – i začas ćemo shvatiti u kojoj mjeri smo, neslobodni. Izmanipulirani. Prevareni!
Shvatit ćemo kako uopće ne treba mobitel sa šesto novih funkcija ili onaj sa savršenom kamerom. Da baš prevareni, kad na vlastitoj koži uočimo ono što teoretski ionako znamo, da nismo nimalo sretniji što se iPhone sad šepuri u našem ruksaku, dok gazimo u tenisicama koje nas za razliku od starih, razgaženih, ali kožnih – žuljaju. Nove su uglavnom, ma koliko koštale od ”eko kože” (čitaj nerazgradive plastike).
Kad u trgovini inzistirate da to što kupujete bude isključivo čisti pamuk, lan, svila, viskoza, koža djevojka umjetnih trepavica, noktiju, obrva i usana svisoka će vam reći kako ste isti kao njihova mama ili nona, ali da toga više nema.
Svi ti mladi ljudi će se kleti kako su ekološki osviješteni, putovati biciklom ili električnim romobilom do posla ili fakulteta, zamjerati što inzistirate na pravoj koži koju će neka životinja platiti glavom (tele ili svinja koju i tako jedu), ali će mrtvi hladni zatrpavati planetu plastikom, torbama, bočicama u kojima nose vodu, tenisicama jer ih je netko reklamom uvjerio kako su tako zeleniji, svjesniji, ekološki osvješteniji od stare generacije.
Ta stara generacija dok je bila mala ili mlada nosila je i ne znajući to biorazgradivu odjeću. Kupovala mlijeko i mineralnu u staklenim bocama, zelenjavu nabavljala od nonica na placi…
U kupovinu se išlo sezonski, kad je nešto dotrajalo, kad bismo to prerasli ili kad bi se nešto od namirnica potrošilo, a ne zbog toga što nas je nepoznat netko reklamama uvjerio kako će nas XXL nečega, bilo čega, usrećiti, učiniti boljim, privlačnijim, mlađim, odagnati nam loše misli i potištenost… Koliko su lažne te uloge koje nam marketing svjesno nameće govore i podaci o depresiji i psihičkim oboljenjima suvremenog čovjeka.
Trebali bismo biti sve zdraviji od silnih suplemenata koje nakon reklama pijemo, sve mlađi i ljepši od kozmetike koju kupujemo i gomilamo po kupaonicama, a mi smo sve tužniji, osamljeniji, nezadovoljniji, nesretniji i depresivniji.
Jasno je u čemu je kvaka. Svoje ciljeve, ciljeve kompanija koje ih angažiraju i plaćaju nameću nam kao naše, a mi od sve te kakofonije i buke više ne znamo što nam stvarno treba, što hoćemo, možemo, želimo i kao pojedinci i kao zajednica.
Meni se, ne samo zbog godina koje imam, sve manje sviđa uloga koju nam namjenjuju. Sve teže podnosim to nametanje, taj teror – tu obmanu koju živimo. Tu istost posvuda. Gdje god da pobjegneš posvud siti, predmetima pretrpani ljudi, popravljeni tetovažama, umjetnim noktima, obrvama, trepavicama i umetcima za kosu…
Reklame će vas naravno uvjeravati u suprotno, ali sve smo više artificial ljudi u artificial društvu!
autograf
Frenetično stišćem daljinski da se riješim pošasti sve dok ne nađem nešto bez reklama, ali avaj kad se vratim željenom programu – on je već poodmakao toliko da sam izgubila nit. Odlučim li pogledati željeni sadržaj na snimalici uvijek mi to premotavanje otme komadić serije ili dokumentarca.
Slično je i s internetom i pretraživačima. Čim jedanput klikneš da vidiš cijenu tenisica, naočala, robotskoga usisivača osuđen si majci na višetjedno ometanje čitanja oglasima tog tipa, makar ih dosljedno ignorirao ili čak štoviše temeljito brisao i skidao sa svog zida, označavajući ih kao nezanimljive, nebitne, za tebe potpuno irelevantne.
Isto je i s Viberom i WhatsAppom ili Messengerom na Faceu. Ako želiš ”besplatno” telefonirati (mada nije besplatno jer plaćaš internet), moraš otrpjeti pravi pravcati teror reklama i poruka nadobudnih prijatelja koji vjeruju kako je odista moguće dobiti nekoliko tisuća eura ako odgovoriš na anketu trgovačkog centra.
Isto je i s Viberom i WhatsAppom ili Messengerom na Faceu. Ako želiš ”besplatno” telefonirati (mada nije besplatno jer plaćaš internet), moraš otrpjeti pravi pravcati teror reklama i poruka nadobudnih prijatelja koji vjeruju kako je odista moguće dobiti nekoliko tisuća eura ako odgovoriš na anketu trgovačkog centra
Umori se čovjek dok to sve obriše, ukloni s mailova i iz inboxa, toliko da ga prođe volja za svakom komunikacijom. Mira nemamo više nigdje.
Industrija marketinga tiranizira. Ne da nam da predahnemo, jer bismo onda vrlo jednostavno uvidjeli da nam je ladica zamrzivača ionako prenatrpana, da nam ne treba to carsko meso i da nam ga badava daju, da smo tenisice nekad davno nosili dok nam se ne bi deformirale od nošenja, da na usisivaču tek valja promijeniti četku i bit će k’o nov. Učili bismo da nećemo biti nimalo sretniji (samo moguće deblji) od carskog mesa na akciji.
Ovako unezvijereni i nervozni od bombardiranja reklamama svuda oko nas, na ulici, u autobusu ili tramvaju, u izlozima, na ekranima odista nismo u stanju odgovorno, bez obzira na to imamo li novaca ili ne, odlučiti o zadovoljenju umjetno proizvedene želje.
Otkad nas je, onim žutim ili plavim linijama, razmaklo u trgovačkim centrima možemo nesmetano, onako s odmakom viriti u košare i kolica ispred nas dok čekamo u redu. Vjerujte, ne samo moja, već mnogih izgledaju kao da će nam sutra Vučić objaviti rat ili, pak, kao da doma svi imamo po desetero gladnih usta.
Vrište žute akcijske naljepnice s XXL pakovanja omekšivača, deterdženata, loših tableta za perilicu suđa iza kojih vaši tanjuri i tave izgledaju jednako kao i prije stavljanja u mašinu. Litarskih no name šampona, velikih pakovanja tuna u maslinovom ulju, slatkiša…
A onda, za mjesec dana i čak manje, pola kupljenoga završi u smeću, jer je istekao rok, jer je nešto popljesnivilo, istrunulo ili jednostavno ne valja pa je zato sniženo…
Onaj kratki osjećaj ugode koji ste imali nabavljajući to nešto ”povoljno”, ”ispod cijene” odavno je iščezao, a zamijeni ga ljutnja na sebe (barem kod mene), jer si te stotine kuna mogao puno pametnije utrošiti, primjerice, na knjige, putovanja, kazalište – na sve ono za što ćeš spremno ustvrditi, kad te pitaju, kako si to ne možeš više priuštiti u onoj mjeri u kojoj si to mogao dok si radio.
Dovoljno je tek upitati se pred policama trgovačkih centra: Hoću li ja to stvarno? Treba li mi? Želim li – i začas ćemo shvatiti u kojoj mjeri smo, neslobodni. Izmanipulirani. Prevareni!
Shvatit ćemo kako uopće ne treba mobitel sa šesto novih funkcija ili onaj sa savršenom kamerom. Da baš prevareni, kad na vlastitoj koži uočimo ono što teoretski ionako znamo, da nismo nimalo sretniji što se iPhone sad šepuri u našem ruksaku, dok gazimo u tenisicama koje nas za razliku od starih, razgaženih, ali kožnih – žuljaju. Nove su uglavnom, ma koliko koštale od ”eko kože” (čitaj nerazgradive plastike).
Kad u trgovini inzistirate da to što kupujete bude isključivo čisti pamuk, lan, svila, viskoza, koža djevojka umjetnih trepavica, noktiju, obrva i usana svisoka će vam reći kako ste isti kao njihova mama ili nona, ali da toga više nema.
Meni se, ne samo zbog godina koje imam, sve manje sviđa uloga koju nam namjenjuju. Sve teže podnosim to nametanje, taj teror – tu obmanu koju živimo. Tu istost posvuda. Gdje god da pobjegneš posvud siti, predmetima pretrpani ljudi, popravljeni tetovažama, umjetnim noktima, obrvama, trepavicama i umetcima za kosu… Reklame će vas naravno uvjeravati u suprotno, ali sve smo više artificial ljudi u artificial društvu
Svi ti mladi ljudi će se kleti kako su ekološki osviješteni, putovati biciklom ili električnim romobilom do posla ili fakulteta, zamjerati što inzistirate na pravoj koži koju će neka životinja platiti glavom (tele ili svinja koju i tako jedu), ali će mrtvi hladni zatrpavati planetu plastikom, torbama, bočicama u kojima nose vodu, tenisicama jer ih je netko reklamom uvjerio kako su tako zeleniji, svjesniji, ekološki osvješteniji od stare generacije.
Ta stara generacija dok je bila mala ili mlada nosila je i ne znajući to biorazgradivu odjeću. Kupovala mlijeko i mineralnu u staklenim bocama, zelenjavu nabavljala od nonica na placi…
U kupovinu se išlo sezonski, kad je nešto dotrajalo, kad bismo to prerasli ili kad bi se nešto od namirnica potrošilo, a ne zbog toga što nas je nepoznat netko reklamama uvjerio kako će nas XXL nečega, bilo čega, usrećiti, učiniti boljim, privlačnijim, mlađim, odagnati nam loše misli i potištenost… Koliko su lažne te uloge koje nam marketing svjesno nameće govore i podaci o depresiji i psihičkim oboljenjima suvremenog čovjeka.
Trebali bismo biti sve zdraviji od silnih suplemenata koje nakon reklama pijemo, sve mlađi i ljepši od kozmetike koju kupujemo i gomilamo po kupaonicama, a mi smo sve tužniji, osamljeniji, nezadovoljniji, nesretniji i depresivniji.
Jasno je u čemu je kvaka. Svoje ciljeve, ciljeve kompanija koje ih angažiraju i plaćaju nameću nam kao naše, a mi od sve te kakofonije i buke više ne znamo što nam stvarno treba, što hoćemo, možemo, želimo i kao pojedinci i kao zajednica.
Meni se, ne samo zbog godina koje imam, sve manje sviđa uloga koju nam namjenjuju. Sve teže podnosim to nametanje, taj teror – tu obmanu koju živimo. Tu istost posvuda. Gdje god da pobjegneš posvud siti, predmetima pretrpani ljudi, popravljeni tetovažama, umjetnim noktima, obrvama, trepavicama i umetcima za kosu…
Reklame će vas naravno uvjeravati u suprotno, ali sve smo više artificial ljudi u artificial društvu!
autograf
