Prije mjesec dana američki je predsjednik Donald Trump u napadu predbožićnog milosrđa pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa Juana Orlanda Hernándeza. Tri godine ranije, u mandatu Trumpova prethodnika Joea Bidena, "narko-diktatora" Hernándeza - optuženog za suradnju s južnoameričkim veletrgovcima narkoticima, na čelu s kartelom Sinaloa zloglasnog Joaquína Archivalda Guzmána "El Chapa", koji podzemlje Sjedinjenih Država već desetljećima opskrbljuju kokainom - nakon svrgavanja s vlasti Nacionalna policija Hondurasa u lisicama je izvela iz njegova doma u Tegucigalpi i izručila SAD-u, gdje je u ljeto 2024. osuđen na četrdeset pet godina zatvora.
U kaznionici Hazelton u Zapadnoj Virdžiniji "narko-diktator" je, međutim, proveo manje od godinu i pol: pred božićne blagdane - a zapravo pred predsjedničke izbore u Hondurasu - novi stari predsjednik Trump pompozno je potpisao pomilovanje Juana Orlanda Hernándeza, objasnivši da je kolega bio žrtva političke namještaljke honduraške ljevice i senilnog Joea Bidena. "Gospodin Hernández imao je nepošteno suđenje", objasnio je Trump. "On je bio predsjednik jedne zemlje, zaboga!"
Ovih dana, jedva mjesec dana kasnije, Trump je bez znanja i odobrenja Kongresa naredio munjeviti noćni napad na Venezuelu: u operaciji "Apsolutna odlučnost", akciji nezabilježenoj u modernoj povijesti, stotinu pedeset aviona i bombardera gađalo je obrambenu infrastrukturu u Caracasu, a specijalci iz jedinice Delta Force spustili su se helikopterima i provalili u predsjedničku palaču, otevši predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu Ciliju Flores, odmah ih prebacivši u SAD. Blistajući od zadovoljstva, Trump se sljedećeg dana obratio naciji, optuživši "narko-diktatora" Madura za suradnju s južnoameričkim veletrgovcima kokainom, na čelu s kartelom Sinaloa zloglasnog Joaquína Archivalda Guzmána "El Chapa", koji podzemlje Sjedinjenih Država već desetljećima opskrbljuju narkoticima.
Pa objavio da se pripreme i predsjednik Kolumbije Gustavo Petro i predsjednik Kube Miguel Díaz-Canel.
Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije: bivši predsjednik Venezuele - po prilici kao i sadašnji predsjednici Kolumbije i Kube - beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije.
Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.
Juan Orlando Hernández je, međutim, bio žrtva namještaljke honduraške ljevice i senilnog Joea Bidena, "predsjednik jedne zemlje, zaboga!", dočim je "predsjednik druge zemlje" Nicolás Maduro, eto - baš kao i "predsjednici treće i četvrte", Petro i Díaz-Canel - narko-diktator. Da ne bi bilo nesporazuma oko toga, Maduro je pred američkim sudom službeno optužen i za "posjedovanje automatskog oružja i razornih naprava, te zavjeru za posjedovanje automatskog oružja i razornih naprava".
Da, dobro ste pročitali: Nicolása Madura - predsjednika i vrhovnog zapovjednika vojske jedne države, zaboga! - administracija Donalda Trumpa optužila je za "posjedovanje automatskog oružja i razornih naprava".
U čemu je onda razlika između predsjednika Hondurasa Hernándeza i predsjednika Venezuele Madura? Pitanje je dobro, ali netočno. Točno pitanje glasi - u čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a - zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve "crnog zlata" u iznosu od - samo trenutak da zbrojim - dakle točno nula zarez nula barela. Prema službenim podacima OEC-a, po kojima godišnje iz Hrvatske uveze vina u vrijednosti od cijelih tri tisuće dolara, Honduras u ovom trenutku ima više pelješkog plavca malog nego sirove nafte. Venezuela pak, s proizvodnjom od milijun barela dnevno, ima nafte za - stojite li na nogama, bilo bi dobro da sjednete - devet stotina godina neprekidne eksploatacije!
Naravno, shvatili ste - nafta.
Ta banalna stvar - nafta kao nikad javno izrečeni i jedini razlog svakog američkog intervencionizma - nekad je bila opće mjesto svih birtijskih geopolitičkih analiza. Danas, međutim, sasvim u skladu s birtijskom prirodom nove američke administracije, tu stvar opušteno za šankom priznaje i sam predsjednik Trump, koji ne samo da svečano obznanjuje kako "Venezuelom od danas vlada Amerika", pa cijelu zapadnu hemisferu otvoreno proglašava "interesnom sferom SAD-a", nego i javno obećava kako će svojim bogatim prijateljima vratiti naftna postrojenja koja je Venezuela nacionalizirala prije pedeset godina.
Dobro došli, eto, u vrli novi svijet, u kojemu je moguće čak i to da takvog čovjeka u vlastitoj zemlji cvijećem dočekuje prošlogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir.
Da vidimo stoga jesmo li dobro razumjeli: dopušteno je vojno intervenirati i oteti predsjednika zemlje koju proglasite svojom interesnom zonom, s obrazloženjem da taj beskrupulozni diktator i kriminalac uz pomoć kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, organizira namještene izbore, kontrolira medije, guši ljudska prava i - last but not least - posjeduje oružje? Naravno da ne: ta stvar dopuštena je samo Sjedinjenim Državama.
