Razmišljam ovih dana o tezi H. Arendt da bog stvara čovjeka, a da su ljudi zemaljski proizvod odnosno da ljudi nastaju ponavljanjem čovjeka. Čovjek u svijet ulazi kao pojedinac među ljude. Čovjek je u svome početku toliko obilježen samoćom pojedinca da nju ne prati ni svijest – ne sjećamo se te samoće, ali, ako želimo zadržati vlastitu čovječnost odnosno ako želimo da istovremeno pripadamo svijetu vlastite, pojedinačne čovječnosti i pluralne ljudskosti, tu samoću u životu moramo povratiti jer samo u njoj sebe možemo definirati. Izvan nje nas drugi definiraju, oni žele da ponovimo još jednom ono što su oni ponavljanjem postali. Čovjek bez samoće osuđen je, dakle, na puko, ljudsko bivanje – on je tada samo ono što nastane procesom ponavljanja. Ponavljanje obilježava javni život i sve grupe – od udruga do religijskih zajednica. Ponavljajući čovjek je u sebi beznačajan, njega obilježava čemer uzaludnosti.
Autentičnost vjere
Taj pluralni ili ponavljajući svijet uređuje se nekom, shvatimo to u najširem smislu značenja riječi, politikom, dok se odnos između čovjeka i boga (a boga možemo shvatiti i kao apsolutno ništavilo) uređuje samoćom našeg ‘ja’. Čovjek je istinski definiran u samoći, nju ne narušava ni sam bog (odnosno apsolutno ništavilo). Paradoks vjere je da se ona zbiva u objektivnoj odsutnosti boga. Onaj tko u svojoj samoći ne povjeruje u boga, nije vjernik. Vjera ima snagu samo ako se zbiva unutar savršene egzistencijalne samoće. Čovjek tada riskira u punom smislu riječi jer istinu o sebi i svome životu stavlja na kocku. Tako mora biti – vjere nema bez rizika. Kada vjera ima društvenu podršku, na način da vjerniku osigurava određene povlastice, ona gubi na autentičnosti. Pristaša sam toga da je čovjek najprije biće samoće, a tek potom biće zajednice. Zajednica koja ne cijeni samoću je otuđujuća.
Znanje o bogu i uvjeravanje kako je neka zajednica zapravo zajednica vjernika, ne dovode do vjere, nego do pritiska da se netko izjasni kao vjernik. Nikada nisam nešto posebno cijenio one koji imaju potrebu djelovati grupno ili u masi – svi oni, a to mi se do sada uvijek potvrđivalo, pate od identitetskog manjka: nisu ono što tvrde da jesu. Naravno da nemam ništa protiv toga da se okupe oni koji su se najprije u samoći potpuno definirali, a potom su se, na temelju zajedničkih karakteristika ili interesa, udružili kako bi toj zajedničkoj dimenziji dali pravo javnosti. Takva okupljanja podržavam, ona su društveno korisna jer se s drugima udružen, a prije toga sebedefiniran čovjek neizostavno zalaže za nešto pozitivno.
Prosvjedni skupovi antifašista, a tu posebno mislim na onaj održan u Zadru budući da sam na njemu sudjelovao, predstavljaju okupljanje ljudi koji se zalažu za vrijednosti mira, nenasilja, uključivosti i istine. To su prosvjedi ljudi koji su se definirali u vlastitoj samoći. Kako njihova definicija ne odgovara ponavljajućoj laži hrvatske politike, ona je izazvala nemir – ona ugrožava laž vladajuće strukture. Njihov nemir treba usmjeriti prema imploziji – laž nestaje u imploziji, nju istina ne poništava budući da ne postoji točka koja omogućava susret istine i laž.
Istina golog Plenkovića
Trenutno se nalazimo u fazi u kojoj trebamo pustiti Plenkovića, HDZ i desnicu da udarom na antifašističke prosvjedne skupove dodatno mobiliziraju ljude definirane u samoći pojedinca kako bismo, još snažniji i brojniji, uprizorili novu scenu. Pogrešno je sporiti se s njihovim očitim lažima, te laži valja iskoristi kao motivacijski potencijal za rast antifašističkog otpora. Svaki napad homogenizira napadnute jer pokazuje nervozu i nesigurnost napadača. Pogrešno je sada objašnjavati što se dogodilo, a kobno je opravdavati se – vrijeme je za ironiju i izrugivanje s vladajućom koalicijom, ali i s desnicom u cjelini.
Svakoj njihovoj rečenici treba dati drugo značenje od onog kojeg oni lažima žele posredovati – tako se ubrzava implozija. Primjerice, kada Plenković kaže da je HDZ „posljednja brana normalnoj Hrvatskoj”, složimo se s njim, naime kada se ta brana sruši, nastupa normalna Hrvatska. To misli i Plenković, a ne samo ja, zato to tako i kaže. Ta brana ne brani normalnu Hrvatsku, ona je prepreka, i to posljednja, normalnoj Hrvatskoj – HDZ je brana normalnoj Hrvatskoj. Ovo je gola istina odnosno ovo je istina golog Plenkovića.
Oko ekipe iz Domovinskog pokreta se beskorisno truditi, oni su specijalci koji sami sebe uništavaju. Zastupnik Kukavica je, primjerice, izjavio da su antifašistički marševi „najveća provokacija nakon Domovinskog rata”, što treba tretirati kao to da Kukavica tvrdi da Domovinski rat nije bio pravi rat, nego provokacija koja se po intenzitetu ne razlikuje od uličnih prosvjeda. S ovim se nećemo složiti jer znamo da je Domovinskim ratom obranjen ustavom definiran kontinuitet hrvatske državne suverenosti, a to što Kukavici Domovinski rat služi za provociranje, jer mu je i sam rat provokacija a ne rat, to je njegov problem.
Neću dalje navoditi, bitno je da iz izjava premijera Plenkovića i njegovih posilnih razvidno da su se prestrašili iskazanom snagom i uspjehom antifašističkih prosvjednih skupova, oni te skupove sada, pod svaku cijenu, moraju zaustaviti, jer znaju da im o tome ovisi politička sudbina. Antifašistički prosvjedni skupovi su političkim uzurpatorima i destruktorima Ustava izazvali strah i paniku. Ne opravdavajte im se i ne objašnjavajte što se zbilo. Objašnjavanja i opravdavanja odgađaju imploziju laži.
