Na malo što će se šovenčići i nacionalisti svih vrsta tako razljutiti i uskopistiti kao na konstataciju o postojanju jugoslavenskog kulturnog prostora. I oko malo čega se hrvatsko ministarstvo kulture u svim varijetetima, od kralja alkohola Antuna Vujića do gospe od cukra Nine Obuljen Koržinek, toliko angažiralo kao oko nastojanja da se ospori i zatre jugoslavenski kulturni prostor. Recimo, pod Obuljen Koržinek obustavljen je otkup knjiga srpskih ili bošnjačkih autora, originalno objavljenih kod hrvatskih izdavača. A tajni crkveno-stranački komesarijat vodi računa da se u škole, pred hrvatske đake, kojim slučajem ne pripusti kakav nekršteni pisac, pogotovu ako ne piše na gavranovskom jezičnom standardu i muslimanskog je ili pravoslavnog imena i prezimena. Ono što je svijetu koji nas okružuje i poznaje notorno – da govorimo istim ili vrlo sličnim jezicima, i da nam je zajednička politička i društvena povijest namrla i prožimajuću bliskost kultura, pa tako i, sasvim prirodno, zajednički kulturni prostor, u odnosu na koji su propusne sve državne granice, zajednički kulturni prostor koji je stariji ne samo od jugoslavenske države i od svake ideje o njoj, nego je stariji i od naših modernih nacija. Da nije tako, zar bi Kosovska bitka, kraljević Marko i brat mu Andrijaš ikad mogli postati tema hrvatske narodne epike, zar bi bilo fra Andrije Kačića Miošića i zar bi, koju stotinu godina zatim, Hrvat iz Otavica – ime ćete mu i sami znati – projektirao Vidovdanski hram i stvarao svoj veličanstveni Vidovdanski ciklus, tu “mahnitu vlašku secesiju”, koja istovremeno predstavlja okamenjeni prikaz srpske mitološke imaginacije i remek-djelo (ili remek-nedjelo?) hrvatske kulture i skulpture?
I taman kad bismo pomislili da su nacionalisti polučili uspjeh, zbiva se, krajem 2023, veliki preporod jugoslavenskog kulturnog prostora, ciničan, groteskan i furiozan, takav kakvoga nije bilo ni u jednom vremenu postojanja obiju Jugoslavija, niti se mogao projektirati ičijom političkom gestom, vojskom, policijom i novcima ikakve države. Aleksandra Prijović, anonimna srpska pjevačica, pet puta zaredom puni zagrebačku Arenu. U pet večeri došlo ju je vidjeti i čuti barem 90.000 ljudi, uglavnom mladih Hrvatica i Hrvata, koji su prethodno pohodili katolički školski vjeronauk, indoktrinirani su, preko preporučenih udžbenika povijesti i hrvatskoga jezika, svim zadanim elementima nacionalističke ideologije, nemaju blage veze o Jugoslaviji i jugoslavenskom socijalizmu, u školi su upućeni da je nadbiskup Stepinac junak i mučenik, da su ustaše dobri momci, a partizani da su zlikovci; imaju, dakle, sva pažljivo projektirana znanja i saznanja, ali svejedno ih eto na koncertu Aleksandre Prijović. I svejedno preporađaju zajednički kulturni prostor, jugoslavenski kulturni prostor, što je pjevačici, prema slobodnoj procjeni 24sata, donijelo oko dva milijuna i sedamsto osamdeset tisuća eura prihoda, što su dramatično veći novci od onih koje će Ministarstvo kulture i medija investirati u poticanje književnog stvaralaštva u Hrvatskoj, ili u financiranje režimskog glasila za kulturu Vijenac. Pritom, gospođa Prijović samo je vrhunac prvog vala. Nastavak tek slijedi. A što ga sve čini možete vidjeti na plakatima izlijepljenim širom Hrvatske, u svakoj varošici i selendri, posvuda gdje vam se čini da više nitko i ne živi, ali i u onim velikim i najhrvatskijim gradovima kao što su Split, Dubrovnik, Gospić, Osijek, Rijeka… Gdje god postoji sportska dvorana ili barem dvorana za svadbe, u svim arenama izgrađenim u Sanaderova vremena za nekakvo rukometno prvenstvo, obnavlja se zajednički kulturni prostor, kakav zapravo nikada nije bio, jer nikad nije bilo ni takve kulture, a ni takve kulturne hegemonije. Pritom, Ministarstvo kulture i medija, koje je tolike novce uložilo, ili bolje rečeno – nije uložilo, ne bi li zatrlo sve ono što bi činilo ideju i sadržinu zajedničkog kulturnog prostora, ne može učiniti ništa. Na kraju, ostvaruje se i san svih hrvatskih glupana, tobožnjih liberala, koji bi da se kultura skine s državne sise i da se kulturna proizvodnja i potrošnja regulira prema zakonima tržišta: Aca Pejović, Karleuša, Seka Aleksić, Dara Bubamara…, eto to su vam, gospodo liberali, defakto umjetnici kakve ste tražili.
Zajednički kulturni prostor, koji i dalje možemo nazivati jugoslavenskim kulturnim prostorom, jer je doista određen granicama prethodne države, postoji i postojat će mimo države i državnih politika, mimo prosvjete i prosvjetnih politika. I ne samo to, nego taj prostor postoji i mimo svake logike hrvatskog nacionalizma. Naime, kao što su u Thompsonove hitove upisani balkanski, vlaški, makedonski ritmovi i melodije, tako je i odraslija i ponešto starija publika srpskih i bosanskih turbofolkera uglavnom nacionalistička po svojim svjetonazorima. U Hrvatskoj nema ljevičara koji slušaju Cecu Veličković i Draganu Mirković. Niti ih je ikada bilo, niti ih može biti. Naprosto je tako i tako će uvijek biti. To onda znači da je zajednički kulturni prostor, jugoslavenski kulturni prostor, protiv kojega se nacionalistička desnica tako zdušno borila, danas kulturni prostor upravo te nacionalističke desnice. Ali što to Hrvati i hrvatska kultura nude kao svoj prilog zajedničkoj pozornici? Tko je hrvatska Aleksandra Prijović, koja će pet puta napuniti Štark arenu u Beogradu? Ona ne postoji. Nje nema, ali ne zato što je srpska publika samosvjesna, visokoestetizirana i nezainteresirana za popularno hrvatsko smeće, nego zato što je hrvatsko smeće uglavnom tako nekvalitetno da za njim nema interesa ni u Hrvatskoj. Ne postoji ni hrvatska Ceca Veličković, tojest Ražnjatović, ne postoji ustaška Ceca, kao što postoji četnička Ceca, jer nije ni mogla postojati. A zašto nije? Pa zbog odnosa između pridjeva i imenice. Naime, hrvatskim nacionalistima, kao i njihovim sinovima i kćerima, a sad već i unucima, koji pune zagrebačku Arenu, možda je seksi to što je Ceca četnička, tojest što je Arkanova. Ali ne slušaju je oni zbog toga što je Arkanova, nego zbog toga što je Ceca. Mnogo jača je tu imenica od pridjeva. To negdje je, na žalost, razlog zašto Thompson ili Miro Gavran ne zanimaju ama baš nikoga na bijelom svijetu osim svojih istomišljenika. Njih dvojica nisu pjevač i pisac, oni nisu imenice, nego su pridjevi.
Zajednički kulturni prostor mora, dakle, postojati, dok god postoje ljudi koji imaju potrebu za kulturom. A svi ljudi imaju potrebu za kulturom, koja primarno proizlazi iz njihovih kulturnih identiteta i jezičnih ograničenja. Pitanje je samo ovo: želimo li zajednički kulturni prostor slobodnih i živih kultura, tojest onoga što predstavlja vrhunce duha pojedine zajednice, ili želimo zajednički kulturni prostor ideološki porobljenih, obespamećenih i onepismenjenih društava. Upravo je ovo drugo u godini 2023. trijumfiralo u Hrvatskoj. Upravo to je našlo izraz u pet Arena i 90.000 uglavnom vrlo mladih Hrvatica i Hrvata koji s oduševljenjem dočekuju i ispraćaju Aleksandru Prijović. Uništavanje jednoga zajedničkog kulturnog prostora, gušenje i zatiranje žive i fluentne nacionalne kulture, koja je u prirodnoj komunikaciji, prelijevanju i prožimanju s bliskim i susjednim kulturama, dovodi do stvaranja nekoga drukčijeg zajedničkog kulturnog prostora, na kojemu vladaju drukčija pravila i promoviraju se neke druge estetike. Odlukom da ne otkupljuje knjige srpskih i bošnjačkih pisaca objavljivane kod hrvatskih nakladnika, Ministarstvo kulture i medija Nine Obuljen Koržinek posredno je pridonosilo stvaranju platforme na kojoj će Aleksandra Prijović okupljati 90.000 duša i uprihoditi dva milijuna i sedamsto osamdeset tisuća eura. Ministarstvo znanosti i obrazovanja svih je trideset godina hrvatske neovisnosti stvaralo platformu za Aleksandru Prijović. Pet punih Arena izravna je posljedica zajedničkog nacionalističkog projekta onemogućavanja normalnog funkcioniranja moderne hrvatske kulture. Naime, od njezina stvarnog nastanka, od vremena Ilirskoga pokreta i svega što je zatim uslijedilo, hrvatska je kultura nastajala u interakciji s ostalim isto tako nastajućim južnoslavenskim kulturama. Na drukčiji način nje i njezinih protagonista nikad i nigdje nije bilo. Kada uništite preduvjete takve interakcije, dobijete Aleksandru Prijović. Paradoksalno, ona je, skupa s Darom Bubamarom, Senidah i inim regionalnim parafenomenima, milenijski projekt Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
