Kao u nekakvom velikom antiprasku događa se uništavanje i iskrivljavanje Zemlje kakvu smo poznavali. Kao da su i priroda i povijest pred početkom involutivnog skupljanja i vraćanja u prvobitnu točku neizmjerne gustoće. Kao da je stvarnost sustigla distopijske prijetnje iz fikcionalnih romana. Kapitalističko-vojni establišment zustavio je širenje slobodâ, kontestativna energija rebelskih skupina obuzdana je propagandnim i militarističkim metodama, tendencije stvaranja permisivnosti u društvu uz pomoć medija u funkciji su omekšavanja i lakšeg oblikovanja uma prema zamislima eksploatatorâ, tehnologija je u službi tlačiteljske društvene kontrole pojedinaca, vode se ratovi za prirodne resurse komadanjem država i naroda, nacionalizam i religije sve su neprikriveniji instrumenti manipulacije, ljudske sudbine ovise o geostrateškim planovima država, vojnih saveza država i autoritarnih režima, solidifikacija je postala važnija od proizvodnje, „svjetska vlada“ je manje od ukrasa na reveru svijeta, radnici su razjedinjeniji nego ikad, ideološka pokrića za regresiju sustava nimalo ne kriju interese partitokracije, privatizira se sve, s izgledima da privatni kapital dobije nadzor nad vodom i zrakom, a prirodi su ozbiljno dozlogrdili planovi njenog bezumnog pokoravanja. Integracijom sustava upravljaju predatori sa zubima od dolara i nafte. Mase danas vrijede manje od smeća koje se reciklira.
Stječe se dojam da izvjesnost katastrofe nikada nije bila veća. Degradiranje svih dijelova sistema uslijed manjini poželjne i poticane proliferacije profita, vidimo kao niz lančanih simptoma bolesti koji najviše limitiraju interese, ciljeve i ideale pojedinaca i grupa koje samo žele živjeti u miru s drugima. Simptome oboljele slobode, a ne kao znakove njenog jačanja, vidimo i kao surealne prizore iz žute štampe o non-stop partyjima, kao perverzne načine trošenja bogatih kojima se zavidi, kao potragu za užicima na način iz Fellinijevog Satyricona u svijetu „nemoralnosti, okrutnosti, prezira i strasti.“, kao katalepsiju otpora podvrgavanju, induciranu nemoralnim ponudama nadarenima i željnima slave po kriterijima međusobnog nadmetanja i konkurentnosti koje određuju bahati i pohlepni profiteri. Sve dok su dio konformističke publike, a ne osvješćeni pojedinci, samosvjesni nedjeljivi dijelovi zajednice, sve dok pristaju biti borci u areni slobodnog tržišta, a ne pojedinci s ambicijama Spartaka, sve dok nejednakost, obespravljenost i zadatu hijerarhiju prihvaćaju kao vječni društveni ugovor, sve dok ne odluče probuditi se i poduzeti akcije na vlastitom oslobođenju smislu zaustavljnja „negacije svijeta vrijednosti“ – u neminovnost katastrofe ne treba sumnjati. Najvažnije je profilaktično suočavanje sa sudbinom koju društvene strukture i hladne institucije hoće namijeniti ljudima, spoznaja uzročnika nedaća i bezizglednog položaja, nedopuštanje ni samosažaljenja ni samookrivljavanja.
Važno je učiti i shvatiti kako vladajuća klasa u dosluhu s državnom birokracijom stvara uvjete i zakone za promišljeno izazvanje osiromašenja na principima neizvjesnosti, bez davanja prostora moralnim obzirima, bez selektivne skrbi za ljude. Najsvježiji sjajan lokalno-hrvatski slučaj je imobiliziranje i financijsko blokiranja građana. Pojedini primjeri ove konkretne društvene regresije prizivaju romane Charlesa Dickensa u kojima su opisivani dužnički zatvori. Zato (i u ovom slučaju) pojedince treba voditi i okupljati jedinstvena nit vodilja borbe protiv podvlašćivanja, baš kao i pojedice u slučaju „Franak“. Stvaranje kreativnih, mobilnih ad hoc grupa za pritisak ima veći efekt nego oslanjanje na istrošene i popustljive interesene grupe kao što su sindikati.
Zaključimo, nedopustivo je gledati propasti u lice nasnifan anestezirajućim plinom za smijanje iz rezervoara industrije zabave.
Stječe se dojam da izvjesnost katastrofe nikada nije bila veća. Degradiranje svih dijelova sistema uslijed manjini poželjne i poticane proliferacije profita, vidimo kao niz lančanih simptoma bolesti koji najviše limitiraju interese, ciljeve i ideale pojedinaca i grupa koje samo žele živjeti u miru s drugima. Simptome oboljele slobode, a ne kao znakove njenog jačanja, vidimo i kao surealne prizore iz žute štampe o non-stop partyjima, kao perverzne načine trošenja bogatih kojima se zavidi, kao potragu za užicima na način iz Fellinijevog Satyricona u svijetu „nemoralnosti, okrutnosti, prezira i strasti.“, kao katalepsiju otpora podvrgavanju, induciranu nemoralnim ponudama nadarenima i željnima slave po kriterijima međusobnog nadmetanja i konkurentnosti koje određuju bahati i pohlepni profiteri. Sve dok su dio konformističke publike, a ne osvješćeni pojedinci, samosvjesni nedjeljivi dijelovi zajednice, sve dok pristaju biti borci u areni slobodnog tržišta, a ne pojedinci s ambicijama Spartaka, sve dok nejednakost, obespravljenost i zadatu hijerarhiju prihvaćaju kao vječni društveni ugovor, sve dok ne odluče probuditi se i poduzeti akcije na vlastitom oslobođenju smislu zaustavljnja „negacije svijeta vrijednosti“ – u neminovnost katastrofe ne treba sumnjati. Najvažnije je profilaktično suočavanje sa sudbinom koju društvene strukture i hladne institucije hoće namijeniti ljudima, spoznaja uzročnika nedaća i bezizglednog položaja, nedopuštanje ni samosažaljenja ni samookrivljavanja.
Važno je učiti i shvatiti kako vladajuća klasa u dosluhu s državnom birokracijom stvara uvjete i zakone za promišljeno izazvanje osiromašenja na principima neizvjesnosti, bez davanja prostora moralnim obzirima, bez selektivne skrbi za ljude. Najsvježiji sjajan lokalno-hrvatski slučaj je imobiliziranje i financijsko blokiranja građana. Pojedini primjeri ove konkretne društvene regresije prizivaju romane Charlesa Dickensa u kojima su opisivani dužnički zatvori. Zato (i u ovom slučaju) pojedince treba voditi i okupljati jedinstvena nit vodilja borbe protiv podvlašćivanja, baš kao i pojedice u slučaju „Franak“. Stvaranje kreativnih, mobilnih ad hoc grupa za pritisak ima veći efekt nego oslanjanje na istrošene i popustljive interesene grupe kao što su sindikati.
Zaključimo, nedopustivo je gledati propasti u lice nasnifan anestezirajućim plinom za smijanje iz rezervoara industrije zabave.
_______________________
