U Jeruzalemu smo, a Viktor Ivančić viče ”raspni ga!”

U novom broju tjednika Novosti kolumnist tog lista Viktor Ivančić, po svemu sudeći čini javnima neke unutar redakcijske probleme, to jest sukobe i nezadovoljstva. Radi to i na druge načine.

U knjizi sabranih kolumni ”Zlomovina – 99 pamfleta” (Ex libris, Rijeka, 2021.), Ivančić proziva urednika Novosti, Nikolu Bajtu, kao ”cenzora” (str. 19).

Nije jasno ni zašto Ivančić kolumne za koje prima plaću u SNV-u (izdavač tjednika Novosti) prije dolaska te važne tiskovine na kioske svoje kolumne plasira i redovno objavljuje na nekim drugim portalima (je li to sredstvo pritiska na redakciju Novosti?).

U tekstu ”Oklopno pravoslavlje” (Novosti, 17. rujna, koji je ”jako rano” pak osvanuo i u Crnoj Gori), Ivančić obračunava, jasno, ne direktno, i s predstavnikom izdavača Novosti (u impressumu lista stoji da je riječ o Miloradu Pupovcu).

Kada kažem da se Ivančić obračunava i s predstavnikom izdavača onda mislim isključivo na Ivančićevo prozivanje nas ”adoranata” patrijarha Porfirija. Ako netko ima poteškoća u prepoznavanju Milorada Pupovca ili mene među prijateljima gospodina Porfirija neka se vrati onim (mnogim) pohvalnim izjavama u povodu izbora mitropolite zagrebačko-ljubljanskog za patrijarha.

Kako god bilo, nisam pozvan da rješavam unutarnje dileme SNV-a kao izdavača ili redakcije Novosti. Ako redakciji Novosti odgovara da se o Porfiriju isto ili vrlo slično izjašnjavaju Viktor Ivančić i ekstremna desnica, bujrum.

Sigurno, jamčim, Porfirija poznaje i izdavač tjednika Novosti i vjerujem da mu nije ugodno čitati u listu za koji odgovara da je patrijarh čovjek koji razmišlja ovako: ”Drobim o pomirenju, radim na sukobu; usta su mi puna negacije vlastitih djela; opskrbljujem nacionalističku rutinu šupljom popovskom frazom… Obožavateljima se to silno dopada, cikću od ushićenja kao šiparice kada zavodnik, opremljen s više kilograma religijskog kiča, saopći da se on i Hrvatska javno vole”

Ali jesam pozvan da pojasnim, ne Viktoru Ivančiću jer njemu se ništa ne treba pojašnjavati, pošto on sve zna: i da je Porfirije licemjer, i da je cinik i da je (bit će valjda da je tako) godinama ovdje među nama glumio te je jedva čekao povratak u Beograd da obuče maskirnu uniformu velikosrpstva, već čitateljima, široj publici, da se Porfirijev kružok nije okupio ni oko ideje srpstva ni oko ideje pravoslavlja ni oko bilo kakve agende (vi tu stavite štogod vas je volja: memorandum SANU, Vučić, Vulin, Soroš, provoditelji vakcinacijskog genocida iz Bruxellesa…, you name it).

Mi smo se okupili kao ljudi željni znanja i kao pojedinci i pojedinke potrebni/e dijaloga, u kući baš takvoga biskupa (vladike), čovjeka željnog znanja i dijaloga. Tu nije nikada bila važna ni naša nacionalnost, ni svjetonazor, ni spolna orijentacija… Samo je bilo i ostalo važno da budimo tražitelji novog znanja i mogućnosti dijaloga.

Ako se širi misticizam Porfirijeva kružoka, ako se tom kružoku pripisuju kojekakve idiotske namjere i ciljeve ja, kao suinicijator (do ideje kružoka smo došli Porfirije i ja) i kao njegov moderator, imam obavezu (u ime svih onih ljudi koje se sada kleveće i negativno etiketira) da kažem da smo mi bili i ostali grupa ljudi koja samo želi otvoreno i o svemu razgovarati, pa i o Srebrenici, i o Crnoj Gori, i o svakoj izazovnoj temi koja nas je poticala i potiče na susret.

Ipak, Viktor Ivančić kaže da se poslužujemo i hranimo nacionalizmom i negacijom zločina.

I zanimljivo je to da ovaj iskusni novinar, kada u Jasenovcu vidi i čuje da Porfirije govori baš suprotno njegovim tezama, ima napad amnezije. Temu preskače.

Ovako piše Ivančić: ”Jedan član zagrebačkog fan kluba čak je ustvrdio da nas Porfirije svojim istupima izvlači iz ”semantičkih logora”, premda je iz konteksta patrijarhova govora u kojem je upotrijebio taj retorički izum jasno da otpor ”semantičkim logorima” može značiti samo jedno: Nitko nas ne može natjerati da onu stvar u Srebrenici nazivamo genocidom. Nikakve semantičke trice neće nas odvratiti od relativiziranja zločina”.

Taj član Porfirijeva ”zagrebačkog fan kluba”, shvaćate, sam ja.

Ma, ne reagiram na Ivančićeve budalaštine jer me se proziva u Novostima, niti imam veliki ego pa se moram učiniti prisutnim tamo gdje mi Ivančić ne spominje ime.

Reagiram baš onako kako imam potrebu napisati da je tvrdnja gospođe Severine Vučković da je Porfirije krstio njena maloljetnog (već u Katoličkoj Crkvi krštenoga) sina – neistinita. Severinin sin je (očito željom gospodina Milana Popovića) kršten u Banatu (Vršac). Porfirije s time nije imao veze.

Je li sveštenik ili episkop koji ga je krstio znao da je dječak već kršten (kako ističe gospođa Severina)? To se pitate? Teško je vjerovati da bi netko kod pravoslavaca išao svjesno krstiti katolika.

Dakle ja pišem jer sam umoran od laži i od etiketiranja. Pišem zato jer su mi podjednako odbojne i Severinine optužbe i Ivančićeva (i kojekakva druga) nekorektna prozivanja patrijarha Porfirija.

Neka ovdje bude napisano i to da mi je isto tako šokantno kada čovjek koji se naziva Porfirijevim ”prijateljem” u Večernjem listu objavi ”upozorenje patrijarhu Porfiriju” (hej, tko je taj lik da opominje i upozorava patrijarha?) da i (važna, dodajem) komentatorica ”na lijevom političkom spektru stiče dojam” da se patrijarh Porfirije ”na Cetinju pojavio u ulozi glasnika velikosrpske politike, ne mironosca, nego sijača rata”. Halo, novinaru, sjedio si među nama s Porfirijem i sada ti je on ”sijač rata”?!

Ako se širi misticizam Porfirijeva kružoka, ako se tom kružoku pripisuju kojekakve idiotske namjere i ciljeve ja, kao suinicijator (do ideje kružoka smo došli Porfirije i ja) i kao njegov moderator, imam obavezu (u ime svih onih ljudi koje se sada kleveće i negativno etiketira) da kažem da smo mi bili i ostali grupa ljudi koja samo želi otvoreno i o svemu razgovarati, pa i o Srebrenici, i o Crnoj Gori, i o svakoj izazovnoj temi koja nas je poticala i potiče na susret

Motiv za pisanje ove kolumne je Ivančićeva tvrdnja da je Porfirije ”odurno dvoličan”. Ne, nije! Ja Porfirija poznajem. Poznaju ga svi oni, možda ne toliko dobro kao ja, koji su s njime u kružoku proveli zagrebačke godine (koje još traju).

Sigurno, jamčim, Porfirija poznaje i izdavač tjednika Novosti i vjerujem da mu nije ugodno čitati u listu za koji odgovara da je patrijarh čovjek koji razmišlja ovako: ”Drobim o pomirenju, radim na sukobu; usta su mi puna negacije vlastitih djela; opskrbljujem nacionalističku rutinu šupljom popovskom frazom… Obožavateljima se to silno dopada, cikću od ushićenja kao šiparice kada zavodnik, opremljen s više kilograma religijskog kiča, saopći da se on i Hrvatska javno vole”.

Ivančiću bi trebala biti poznata i situacija novinara (i urednika) koji zbog jedne riječi biva sasut teškim napadima i uvredama, silnim prijetnjama, a zna da je u pravu i da piše pošteno.

Čitali smo Feral Tribune s velikim zadovoljstvom (ponešto tu i objavili ili na stranicama toga tjednika izjavili) i teško nam je bilo (vjerujem da ima mnogo takvih u kružoku) kada se ugasio, ali to mi ne daje pravo da prešutim osjećaj koji imam: da bi ovakvim pisanjem o Porfiriju i njegovim ”adorantima” Viktor Ivančić sasvim dobro igrao rolu onoga koji te šalje na Goli otok jer si, kume, nešto krivo rekao o bivšem drugu Staljinu.

Jasno mi je da će mnogi zaključiti da pretjerujem, da ne bi Viktor nikada takvo nešto…

Radije prihvaćam grijeh moje plodne imaginacije nego da prešutim svinjarije koje se pripisuju patrijarhu.

Adoriram li? Ne! Ja od Porfirija Perića, kako mi reče moj dobar drug, ne bih radio Isusa Krista, ali prije bih nestao sa scene nego da u rulji, u nekom paralelnom Jeruzalemu, vičem ”Raspni ga, raspni ga!”.

portalnovosti

2 comments

  1. O Drago ! Nije lako sahraniti vlastite iluzije. I meni je teško vidjeti nestajanje zagrebačkog Porfirija, razumijem bol. Pobrkao si kruške i jabuke. Ne može se Porfiriju vikati:” raspni ga”, on je sa vojnicima , u njegovu čast grme topovi.

Odgovori