“Srbi” u naslovima: anatomija obrane napada

Da u hrvatskom društvu nešto ozbiljno ne štima najbolje svjedoče reakcije na niz fizičkih obračuna s pripadnicima srpske manjine ovoga ljeta. A iz pregleda tih reakcija lako se zaključi da su najsuvislije one HDZ-ova šibensko-kninskog župana Gorana Pauka i požeškog biskupa Antuna Škvorčevića. S obzirom na to da svi znamo kakva je statistika istupa HDZ-ovih župana i klera po nacionalnim pitanjima, ovakve su reakcije neobična anomalija. Koja puno više govori o političkoj klimi nego o samim akterima koji su si priuštili minimum trezvenosti.

Opozicija je također svojim izjavama osudila napade, no te su osude bile toliko sterilne i nepamtljive, kao i sve što rade, da su naprosto preskočene. Državni i vrh HDZ-a, osim protokolarne osude, samo je čekao malo kontroverzniju izjavu Milorada Pupovca da njega optuži za dizanje tenzija i tako uspostavi društveni balans: obje su strane krive. A u međuvremenu su s popovima škropili poginule ustaške i njemačke vojnike u Gračanima. Isto da se uspostavi balans: obje su strane krive. A kad su stvari u balansu onda su manevarski prostori širom otvoreni.

I u tom je kontekstu najzanimljivije pratiti metode obrane prijavljenih napadača. Bilo da se radi pritom o ljudima iz visoke politike, bilo o armiji domobranskih i ustaških trolova na društvenim mrežama. Oni se suočavaju s istom onom interpretacijskom nelagodom kao u slučaju kanonizacije Alojzija Stepinca. Ako se ponašao ispravno i humano te spašavao Srbe i Židove u tzv. NDH, onda je ta ista tvorevina bila ono što je bila jer inače ne bi imao od koga te ljude spašavati. A to je onda problem. Koji se rješava tako da se stvar svede na izolirane incidente ili da se drugu stranu optuži za izmišljanje. A ako to ne prolazi, onda mora da su žrtve na neki način zaslužile ono što im se dogodilo.

Dakle, to je lepeza mogućih obrana koja je na djelu i danas. To ne znači da je današnja Hrvatska usporediva s tzv. NDH, ni blizu, već da su iste metode obrane i legitimiranja političkog ponašanja prisutne. Samo nitko ne kandidira za kanonizaciju pa je taj element izostavljen. Pa kaže: Nije to nacionalno motiviran napad to je navijački obračun. Ti napadi nisu izraz društvene klime već izolirani incidenti. To nije napad na nevine ljude već na provokatore: ovi su se slikali ispod nekog murala, ovome je u kafić upao lik s majicom na Dražu Mihailovića. I u krajnjoj liniji: svi su napadači žrtve političko-medijskog linča.

Medijska suodgovornost

I tu dolazimo do najzanimljivijeg momenta koji relativizatorima nasilja daje najviše uvjerljivosti i na koji se najizdašnije mogu osloniti. Oni kad krivce pronalaze u “medijskom linču” usput ciljaju i na širu sliku medijske proizvodnje koja potkopava svoju javnu funkciju. Histerija, neprovjerene informacije i glad za skandalima obilježje su svakodnevnog izvještavanja zasnovanog na rastu klikova i posljedičnom rastu cijene oglasnog prostora. U momentu kad se u takvoj obradi nađu ovakve teme koje iziskuju snažniju društvenu pažnju, lako se te iste medije optuži za fabriciranje priče i medijski linč. Jer naprosto tako i inače funkcioniraju.

Drugi oslonac desnici, premda ga ne koriste sasvim svjesno, u kritici mejnstrim medija jest nepogrešiva sklonost tih medija da se uvijek i u svakoj prilici pozicioniraju na stranu kapitala. Nije da to desnicu inače previše dira, ali znaju da to široko čitateljstvo makar i intuitivno osjeća. A kad isti medij promiče interese kapitala i staje u obranu nacionalnih manjina, onda se lako izvuče formula na kojoj posljednjih godina jaše cjelokupna svjetska desnica: posrijedi je pakt elita i raznoraznih manjina protiv običnog čovjeka. U našoj inačici, elite su “jugoslavenske”, a običan čovjek Hrvat.

Također, ti isti mediji su svojom uredničkom politikom i ekonomskom računicom itekako pridonijeli svođenju hrvatskog političkog prostora na “srpsko pitanje”. Jer su većinu pitanja iz ekonomskog i društvenog života odagnali iz sfere politike. I klikbejt naslovi i ugledni kolumnisti nas godinama podučavaju da se radi samo o prilagođavanju anonimnom tržištu. Sve ostalo je smetnja, a ne politika. U tako posloženoj slici svijeta nije čudno što se sve vraća u etnopolitički okvire jer se politika negdje mora događati, a to se čini kao jedini otvoreni koridor. Kapital diktira ekonomski život, a desnica – upravo zato – politički.

I u takvom kontekstu je moguće da se kao političko-moralni orijentiri pojavljuju HDZ-ov župan i slavonski biskup. Nacionalni projekt očito nije uspio, a ovo sve što pratimo su simptomi njegova prsnuća. Pitanje je samo tko će podnijeti najveći teret tog prsnuća. Čini se da je odgovor očit.

bilten

Odgovori