Neprijateljska propaganda: Zavjere i provjere

“Teorije zavjere 21. stoljeća” Velimira Grgića i “Priručnik o teorijama zavjere” Stephana Lewandowskog i Johna Cooka objavljeni su gotovo istodobno – jedan trezveni referat uglednih sveučilišnih stručnjaka i jedan razbarušeni pop-hit u nastajanju žanrovski su posve različiti, ali baš zato u oči upadaju njihove sličnosti

Prosvjed protiv korona-mjera u Puli (foto Srećko Niketić/PIXELL)

Sličnosti i slučajnosti

Finska, kao što je manje poznato, ne postoji. Izmislile su je prije nekoliko decenija vlade Japana i Sovjetskog Saveza kako bi osigurale prava na izlov ribe u Baltičkom moru. Ono što, međutim, postoji jest još jedno Sunce unutar našeg solarnog sustava, ali ga NASA uspješno prikriva. Što i nije naročito teško ako znamo da je kompletna povijest ljudskog roda izmišljotina: započela je zapravo tek sa srednjim vijekom, a sva su prethodna zbivanja naknadno dopisali lažljivi historiografi, kao što će vam potvrditi skupina uglednih ruskih matematičara koja ih je raskrinkala. Ostale notorne činjenice – da je Zemlja ravna ploča, da se 5G mreža postavlja ne bi li vas zarazila i da vašu bolest zatim koristi Bill Gates kako bi vam pomoću cjepiva ubrizgao mikročipove – ovom je prilikom suvišno spominjati.

Teorije urote mogu biti beskrajno zabavne pod uvjetom da u njih ne vjerujete i sve dok broj onih koji vjeruju ne nabubri. Tada, znamo, zabava prestaje: “Protokoli sionskih mudraca” se iz bizarne povijesne krivotvorine pretvore u uputstvo za istrebljenje čitavog naroda, raznorazne false flag operacije pokreću stvarne ratove, a onaj Gatesov dijabolični plan postaje barem jedan od razloga zbog kojih će idućih mjeseci umirati neki od naših sugrađana. S rastom vjere u zavjere raste i broj knjiga, udžbenika i dokumentaraca koji im se obraćaju s ove strane zdravog razuma. Dva takva naslova pristigla su nam posljednjih dana: “Priručnik o teorijama zavjere” australskog psihologa Stephana Lewandowskog i američkog kognitivnog znanstvenika Johna Cooka objavljen je na stranicama portala Medijskapismenost.hr, zajedničkog projekta UNICEF-a i Agencije za elektroničke medije, a “Teorije zavjere 21. stoljeća” novinara Velimira Grgića već su, samo nekoliko dana nakon izlaska, rasprodane u nizu zagrebačkih knjižara. Jedan trezveni referat dvojice uglednih sveučilišnih stručnjaka i jedan razbarušeni pop-hit u nastajanju žanrovski su naizgled posve različiti, ali baš zato u oči upadaju njihove sličnosti. A te su sličnosti – dozvolite da se poslužimo jezikom teorija zavjere – više od slučajnosti. Čini se, naime, da dosta precizno iscrtavaju granicu do koje uglavnom dopre racionalni, dobronamjerni i – zapravo – najuobičajeniji tretman teorija zavjere.

Konspir

Lewandowsky i Cook na 12 lako prohodnih stranica nižu sve ključne točke koje se već daju naći u ovoj vrsti literature: od toga da teorije urote najbolje uspijevaju u klimi socijalne krize i na društvenim mrežama, preko savjeta o tome kako je najpametnije razgovarati s novopečenim teoretičarima pa do one nezgodne činjenice da su se neke zavjere kroz povijest pokazale kao sasvim stvarne. I kako onda razlikovati pravu od imaginarne konspiracije? Jednostavno, tvrde autori: onu prvu će razotkriti “konvencionalno razmišljanje” obilježeno zdravim skepticizmom, provjerom dokaza i težnjom prema koherentnosti, dok je za drugu krivo “urotničko razmišljanje” zaraženo pretjeranom sumnjom, negiranjem dokaza i kontradikcijama. Ovdje vjera, tamo provjera, otprilike. A da bi sve skupa bilo preglednije, osnovne karakteristike “urotničkog razmišljanja” saželi su akronimom KONSPIR: redom, to su “Kontradiktornost”, “Ogromna sumnja”, “Neprijateljske namjere”, “Sigurno nešto nije u redu”, “Progonjena žrtva”, “Imunost prema dokazima” i “Reinterpretacija slučajnosti”. U zbroju, pred sobom imamo osobu koja je u vlastitim očima istovremeno žrtva skrivenih sila i heroj koji se skrivenim silama suprotstavlja, a takva je osoba na kontradikcije i inače prilično otporna: svaki dokaz protiv teorije zavjere postaje dokaz toga koliko je zavjera uspješna, baš kao što to postaje i svaki nedostatak dokaza. Kada vas takav netko zaskoči, savjetuju stručnjaci, valja pokazati empatiju i izbjeći ismijavanje. S druge strane, ako se teorija zavjere raskrinkava pred “općom javnosti”, treba se držati gole logike i čvrste faktografije, a empatija – pokazala su istraživanja – tu baš i ne pomaže.

Pulp faction

Knjiga “Teorije zavjere 21. stoljeća” je sve ono što “Priručnik” nije: nema tu preglednosti, konciznosti ni prosvjetiteljske misije strpljivog demaskiranja urotničkih konfabulacija. Velimir Grgić voli pulp i pop, privlači ga bizarno i zazorno – čovjek je, među ostalim, napisao jedan vodič kroz japanske seks-fetiše, filmsku enciklopediju za generaciju odraslu na video-rekorderima i knjigu o gonzo novinarstvu – pa je tako pristupio i teorijama zavjere. Vrtuljak opskurnih primjera i razbacanih podataka očito je zamišljen kao page turner, napisan na brzinu za još brže čitanje, i to je sasvim u redu: tko je ranije čitao Grgića, vjerojatno i očekuje taj tip pulp factiona. Dva dulja poglavlja posvećena su teorijama urote nabujalima oko aktualne pandemije i američkom alt-right fenomenu Qanona, dva kraća ravnozemljašima i pranksterskom “pokretu” “Ptice nisu stvarne” koji propovijeda istinu o tajnom planu američke vlade da istrijebi sva pernata stvorenja i zamijeni ih dronovima za nadzor stanovništva. U nekom organiziranijem prikazu vjerojatno bi još poneka teorija dobila više mjesta – za početak, bilo koja nastala izvan angloameričkog pop-kulturnog kruga – ali zato je, s druge strane, knjiga možda i najzanimljivija tamo gdje nesvjesno iznevjerava vlastiti naslov: kada se iz 21. stoljeća vrati u prethodne decenije. Ideja lažnog i opasnog lijeka, podsjeća, širila se još u vrijeme pandemije španjolske gripe, samo što je tada, umjesto današnjeg cjepiva, sumnjiv bio obični aspirin; neprijatelji 5G mreže, opet, samo su novi u dugom nizu tehnofobnih ustanika, pomalo nalik “radiofobima” koji su dvadesetih godina prošlog stoljeća mislili da će oboljeti zbog radio-aparata. Oko pitanja kakvi točno mehanizmi pokreću sve ove pokrete Grgić se, doduše, pretjerano ne zamara pa ga ostavlja ad acta već na uvodnim stranicama: postoji, tumači, nešto što se zove apofenija, sklonost uočavanju skrivenih veza u nasumičnim podacima i činjenicama, postoji aha-efekt koji donosi zadovoljstvo pri svakom novom povezivanju, a postoje još neki kognitivni fenomeni. Stvar je ljudske prirode tražiti red u kaosu koji nas okružuje: uz malu pomoć sveprisutnog interneta, ta stvar naprosto voli otići predaleko.

Utočište

Upravo na ovom mjestu se susreću jedan ozbiljni didaktični priručnik i jedna zabavna pop-kulturna svaštara: veže ih osnovna namjera da po teorijama zavjere pročeprkaju alatkama kognitivne znanosti i psihologije. Linija koja razdvaja “nas” – razumne, koherentne i prisebne – od “njih”, koji veselo povezuju nasumične točkice zanemarujući kontradikcije, iscrtava se zatim sama. Nevolja je u tome što je sam ovaj pristup kontradiktoran: teorije urote nisu individualna, nego društvena pojava. I zato su teoretičari zavjera – svi ti čudaci koji vjeruju u Gatesove mikročipove i planirano širenje zaraze – zapravo korak ispred vlastitih kritičara: oni se, ako ništa drugo, barem pokušavaju baviti društvenim fenomenima, odnosima moći i područjem politike. A pritom nerijetko – dajmo im, ajde, još pola koraka fore – gađaju sasvim smislene mete. Jer postoje, jasno, dobri razlozi za skepsu spram zdravstvenog sustava tamo gdje se javno zdravstvo raspada dok farmakološke korporacije odnose milijunske profite: postoje dobri razlozi da se zanemari svaka kontradikcija tamo gdje je državna politika borbe protiv pandemije nedosljedna i kontradiktorna. Ako već teorije zavjera pokušavamo dešifrirati kognitivnim ključem, onda se ono što teoretičari zavjera rade obično zove “kognitivno mapiranje”: pokušaj da se čitava ova zbrčkana kaša očitih nepravdi i društvenih nejednakosti posloži u koliko-toliko pregledan krajolik. Samo što nam teorije urote donose – kako je jednom prilikom posprdno sažeo filozof Fredric Jameson – “kognitivno mapiranje za siromašne”: one redovno završavaju idejom da u pozadini beskrajno kompleksnih društvenih procesa čuči skriveni moćnik ili skupina pojedinaca. Njihova je otužna ironija u tome što, pokušavajući raskrinkati prevare nesagledivih dimenzija, naposljetku ipak utočište traže u jednostavnosti, pa se tješe skromnom zamisli kako je svijet, na kraju krajeva, ipak dovoljno jednostavno mjesto da bi njime mogla upravljati šačica ljudi ili volja jednog čovjeka. Problem je, međutim, u tome što je ironija dvostruka: od zamisli da svijetom upravlja nečija individualna volja samo je malo manje naivan pristup koji tu zamisao i sam psihološki individualizira.

portalnovosti

Odgovori