«

»

sij. 24 2018

Nacionalni alibi za okupaciju kulture i umjetnosti

Foto: Magda Hueckel

Crkvi i političko-ideološkim ekstremistima, pa i radikalima s tzv. krajnje ljevice, stoga je prije svega stalo okupirati stvaralačko područje ljudskog duha, jer dominacijom nad kulturom i umjetnošću, medijima te odgojem i obrazovanjem ostvaruje se i prevlast ili moć nad materijalnim resursima. To je sukob koji traje i koji će još dugo kontaminirati javni prostor u zemlji, jer liberalno-građanska svijest u društvu nije samonikla biljka bez ukorijenjenosti ne samo u naprednoj, slobodarskoj tradiciji prošlih vremena nego i u bitnim premisama kvalitetne budućnosti, utemeljenim na demokraciji, poštivanju ljudskih prava i sloboda, manjinskih skupina, bogatstvu različitosti, socijalnoj pravdi, znanosti i sekularnosti… Konzervativnoj svijesti to ne odgovara, pa koči uzbrdo 

Marijan Vogrinec

Ideologija je svaki put u povijesti izvukla deblji kraj, našla se na tankom i skliskom ledu kad je god pokušavala u ime ovih ili onih trenutno oktroiranih „svetinja“, najčešće nacije i vjere, nekih dogmi i tradicije, izmišljenih vrijednosti i mitova navući ular kulturi i umjetnosti. Učiniti ih acilom profanih interesa, koji ionako traju od danas do sutra, i onda kad se do tog sutra ispriječe desetljeća. Kultura i umjetnost u RH, osobito film i kazalište, ali i mediji, u posljednje su vrijeme u RH na udaru žestoke okupacijske sile ideološke, političke i svjetonazorske desnice da to nije zabrinjavajuće samo zato, jer produbljuje razdore i podjele u društvu nego i stoga što anemična u tom smislu vlast nema rješenje za programiranu eutanaziju stvaralačke slobode, što u biti i njoj samoj radi o glavi. Tolerirati i nečinjenjem to da se nekom uskraćuje sloboda, a istodobno se pozivati na demokraciju, kulturni i svaki drugi pluralizam, znači sudjelovati u zlom projektu zarobljavanja kulture i umjetnosti u zahrđalu krletku ideološkog jednoumlja.

Kako drukčije objasniti uzastopne zahtjeve redikuloznih pojedinaca i skupina, uvijek u ime „viših ciljeva“ i nečijeg „uvrijeđenog dostojanstva“ – kojima se vlast, tako je očito, izbjegava pravodobno, nedvosmisleno učinkovito suprotstaviti – za zabranom filmova i kazališnih predstava, premještanjem/odgađanjem termina izvedbe djela i čak cijelih kulturnih priredbi, bacanjem s posla umjetnika, redatelja, novinara… ili, licemjernije, onemogućavanjem djelovanja tako da im se uskrati sufinanciranje budući da kultura i umjetnost uglavnom nisu profitabilna tržišna roba. Čak ni u znatno većim/bogatijim zemljama od RH. Dijelu se kulturnjaka i umjetnika otvoreno prijeti ubojstvom zajedno s članovima obitelji, prebrojavaju se ideološka i ina krvna zrnca ljudima u upravama kulturnih ustanova, medijima, itsl., što je znak nasilne okupacije kulture agresivnim ideološkim jednoumljem.

Gdje je Slobodan Šnajder?

Treba snimati filmove i davati kazališne predstave, futrati medije i svekoliki kulturni prostor sadržajima koji nedvosmisleno slave vječnu nam i jedinu Hrvatsku, Vukovar, neupitno dostojanstvo hrvatskih branitelja i bezgrješan dignitet Domovinskog rata, Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, hrvatski tisućljetni san, mučeništvo bl. Alojzija Stepinca, vjeru u Boga i šampionsku aureolu najstarijeg naroda u Europi, koji nije slavenskog podrijetla… I nije iste rase kao Srbi. To treba snimati i financirati novcem poreznih obveznika – što košta, košta! – emitirati u prime timeu HRT-a, davati na kazališnim daskama i filmskom ekranu višekratno u tjednu, objavljivati panegirike o takvim dometima suvremene nacionalne kulture i umjetnosti u mainstream i kloaka medijima (koji to i inače čine)…, a ne protudomovinsko/protuhrvatsko smeće poput „Ministarstva ljubavi“, „Ustava Republike Hrvatske“, puštati na scenu Olivera Frljića, možebitnu srpsku kontaminaciju na hrvatski dio Međunarodne noći kazališta ili pak, nedajbože, izvesti u HNK na ukinutom Trgu maršala Tita u metropoli dramsku klasiku iz opusa Slobodana Šnajdera.

Ni umjetnički ostrašćena, teatarski zavidno potkovana, pluralno osviještena, ideološki neopterećena, po kulturnoj otvorenosti vidljiva intendantica HNK u Zagrebu Dubravka Vrgoč ne bi se u naponu aktualne agresije jednoumne isključivosti zdesna odvažila, recimo, postaviti Šnajderovog „Hrvatskog Fausta“ na „svoje“ daske koje život znače. Pogotovo sada, kad joj je promiskuitetna mainstream politička kuhinja odlučila poslati jednog Zlatka Hasanbegovića, kažu na njegov zahtjev, da joj upravljački diše za vratom. Nema majci da će vjerojatno najveći živući hrvatski književnik i filozof, rođeni Zagrepčanin, nositelj najvećih spisateljskih nagrada, čija se djela tiskaju izvan RH i izvode na najuglednijim europskim pozornicama, u Izraelu i SAD-u biti opet cijenjen kućni autor u HNK.

Slobodan Šnajder je 1990-ih godina političko-ideološki prognan iz vlastite domovine, iz njezine kulture i umjetnosti, rodnog grada i nacionalnog Kazališta. I nije jedini. Ista je nezaslužena huda sudbina poslala u intelektualno i čak fizičko progonstvo i mnoge druge gromade nacionalne kulture i umjetnosti, koji su nastavili stvarati i slobodno misliti u stranom svijetu. Ti koji su počinili svojevrstan kulturocid 1990-ih i kasnije – uključujući ideološku/etničku čistku javnih i školskih knjižnica, galerija, spomeničke plastike na otvorenom i personala u kulturnim ustanovama – nanijeli su neprocjenjivu štetu nacionalnoj kulturi i umjetnosti, zakinuli je za bezvremenske vrijednosti duha, primitivizmom i šovinizmom neoprostivo oštetili građane RH.

Mnogi od tih terminatora demokracije i slobodnog duha više nisu među živima, ali posljedice kulturocida metastaziraju. Agilni im „Bog i Hrvati“ ideološki potomci pak gorljivo, ako ne i gorljivije ne žele čuti da kultura i umjetnost imaju vlastitu logiku i razlog postojanja, koji ne trpe nikakve nacionalne, političke, ideološke, vjerske ili etničke okvire i determinante. Ne’š ti meni Šnajdera, Frljića, Srbe u kazališnoj noći, kamoli hrvatsko-češku humorističku fikciju „Ministarstvo ljubavi“ Pave Marinkovića na HTV-u dok je još živa, a jest, genijalna pamet što ju je studenoga 1995. u Hrvatskom saboru promovirao još genijalniji Tuđmanov čuvar državnog pečata (sic) Ivan Milas o intelektu i vrijednosti kulturne svijesti u „državotvornoj“ borbi protiv crvenih, zelenih i žutih (ne i crnih?) vragova: „Mozak vani ništa ne vrijedi! Kilo mozga dvije marke (tada njemačka vluta, DEM, op. a.)“.

Bivša bolničarka instrumentarka u vukovarskoj ratnoj bolnici 1991. Zorica Gregurić, sada predsjednica Udruge zagrebačkih dragovoljaca branitelja Vukovara, očitovala se medijima u povodu navodnog zahtjeva ratnih udovica poginulih/nestalih branitelja za zabranom emitiranja „Ministarstva ljubavi“ na HTV-u gotovo istom milasovštinom. „Ne zanimaju me umjetničke slobode, ne zanima me umjetnička vrijednost filma, ja ovdje govorim da je jedan ozbiljan društveni problem, jedne vrlo ranjive skupine, izvrgnut ruglu i na jedan vrlo neozbiljan način ekraniziran“, kazala je, i ostala živa. Iza tog nakaradnog uvjerenja – jer su umjetničke slobode i umjetničke vrijednosti esencija zdravog demokratskog društva, a ne osobni animoziteti onih koje boli istina i sektaški interesi najpovlaštenijih socijalnih skupina – stala je Rozalija Bartolić, predsjednica Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, s družinom poznavatelja kulture i umjetnosti, bivših stanara i fanova 555-dnevne „braniteljske“ šatre sa Savske 66 u srcu Zagreba, na čelu s Josipom Klemmom, Ljubom Ćesićem Rojsom…

Nemoral i varanje države

Te se kulturno-umjetnički osviještene građane vrlo često može vidjeti na koncertima klasične glazbe, filmskim i kazališnim premijerama, književnim večerima, po likovnim galerijama i inim hramovima duha i stvaralačkih sloboda. Budući da su svi i ponosni vlasnici jedne od 505.000 (zasad, a bit će ih još više) registriranih HB iskaznica i najvećma čelnici neke od 1350 (sic) udruga tih što su „svojom krvlju izborili hrvatsku slobodu, neovisnost i sve što danas imamo“ smatraju se nadređenima svakoj vlasti u zemlji, svakoj politici i samopozvanima diktirati ostatku od oko 3,5 milijuna žitelja što će misliti, voljeti, mrziti, činiti, slaviti, vjerovati, kako će i s kim živjeti i, dakako, što će biti poželjna kultura i umjetnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskih Branitelja (NDHB).

Na HRT-u, doduše – koji je producirao „Ministarstvo ljubavi“, a sufinancirao Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) tadašnjeg ravnatelja Hrvoja Hribara, žrtava veteranske skupine Zorice Gregurić zbog danskog dokumentarca „15 minuta – Masakr u Dvoru“ – nisu se baš isprepadali zbog neosnovanih ultimatuma Bartolić-Gregurić-Klemm-Rojs s prisavske porte. Ali su, također neosnovano i kukavički, pomaknuli emitiranje iz prime time (21 sat) termina na Drugom programu HTV-a u porno time (23,21 sata). To je ni-vrit-ni-mimo kompromis između „ratnoudovičkog“ zahtjeva za zabranom i prava 900.000 pretplatnika javne medijske kuće da za 1,3 milijarde kuna godišnje gledaju na svojoj televiziji komediju snimljenu njihovim novcem. Komediju o istinitoj pojavi da su neke udovice poginulih/nestalih branitelja u Domovinskom ratu primale državne naknade za svoje poginule muževe, a živjele u izvanbračnim vezama.

Mediji su masovno pisali o tom nemoralu i varanju države, a javnost je to osuđivala. Zašto se o tome ne bi smjelo snimiti film? Ili o lažnim braniteljima, za koje je bivši resorni ministar Predrag Matić Fred neki dan napomenuo da ih je najmanje 150.000? Ni sam Franjo Tuđman nakon VRA Oluje nije smatrao da je u tom ratu sudjelovalo više od 350.000 ljudi u borbenom i logističkom sastavu. Zašto bi tabu tema bili lažni invalidi ili oboljeli od PTSP-a? Ratni zločini „naših“ momaka? Tko je taj koji u koliko-toliko zreloj demokraciji smije zabraniti i takvu, kulturno-umjetničku, introspekciju sasvim neumjesnim diskursom „mene ne zanimaju umjetničke slobode i umjetnička vrijednost“ filma, pripovijetke, romana, kazališnog djela…? Koga briga što nju/njega nešto ne zanima? Ne mora to gledati. Gdje piše da mora? No, nije ovlašten/a – niti je to izvan totalitarno-jednoumne vlasti moguće – obvezati druge na svoj ukus, volju ili  animozitete bilo koje vrsti.

Kad je samo o „Ministarstvu ljubavi“ riječ, radi se o premijerno prikazanom filmu na tradicionalnom Pula Film Festivalu 2016. godine, gdje je pobrao ovacije publike te laskave medijske kritike i odobravanja struke. Komedija je nastavila vrlo uspješan pohod kino-dvoranama u zemlji, gdje je prihvaćen masovnim simpatijama. Strana je publika i stručna javnost odala priznanje tom reprezentantu suvremenog hrvatskog filma na tridesetak međunarodnih festivala (od Montreala u Kanadi i Chicaga u SAD-u do Cluja u Rumunjskoj, Aleksandrije u Egiptu i Mostara u BiH), gdje je pobrao četiri međunarodne nagrade za najbolji film, uključujući 33. Filmski festival mediteranskih zemalja lani u Aleksandriji. Stjepan Perić je za jednu od glavnih uloga u „Ministarstvu ljubavi“ proglašen najboljim glumcem na 10. Mostar Film Festivalu koncem 2016., a  glumica Dijana Vidušin za najbolju sporednu žensku ulogu.

Sve to, jelte, nije važno. Rozalija Bartolić i Zorica Gregurić sa šatoraškom potporom Josipa Klemma (Udruga specijalne policije), Ljube Ćesića Rojsa (Hrvatski generalski zbor) i pridruženih im „veteranskih“ militanata – u čije vražje ime, tko stoji iza njih? – ne daju građanima vidjeti tu komediju na njihovoj televiziji. Da krajnje, čak i Zakonom o HRT-u nedopuštena, ideološka okupacija tog javnog medija bude paradoksalnija, zabranu emitiranja „Ministarstva ljubavi“ navodno je pismom HRT-u tražio i ministar, branitelja, bivši šatoraš sa Savske 66 Tomo Medved. Budući da na to nema pravo, jer HRT formalno (sic) nije ni braniteljski niti HDZ-ov medij, premijer je pobrzao javno opovrgnuti tu informaciju. Prosvjednički vođe pak dodatno su zamutili vodu pitanjem: „Tko su ti na HRT-u, tko upravlja HRT-om, ako se usude ne poslušati jednog ministra hrvatskih branitelja, koji je predstavnik državne vlasti i član vlade RH?“

A javnost se pita tko je ministar branitelja koji ne zna gdje mu je mjesto i kakve su mu ovlasti u demokratskom društvu, pa se uopće usudi i pomisliti, zajedno s onima koje navodno zastupa, da je moćniji/važniji od interesa i volje najšire javnosti. Hrvatski su se branitelji – to lijepo piše u Ustavu RH, unatoč povlasticama za građane prvog reda – borili za slobodnu i demokratsku zemlju svih njezinih građana, a ne za materijalna nad-prava i društveni položaj koji će im dopuštati da budu država u državi, prvoredni građani koji ne dijele (tešku, lošu) sudbinu svih ostalih. Skupina koja se samopozvala na HRT zabraniti „Ministarstvo ljubavi“, na što nije imala pravo na tako skandalozan način, kompromitirala je HDZ-ovu državnu vlast i vodstvo HRT-a kao nesamostalne, plašljive podložnike nekolicini uvijek istih militantnih veteranskih vođa, koji ucjenjuju i prijete uvijek istim floskulama kad nečim nisu zadovoljni ili se osjete ugroženim.

ministarstvo-ljubavi

Foto: ezadar.rtl.hr

Ispad na Prisavlju sa zahtjevom za zabranom solidne hrvatske komedije, inspirirane istinitim događajima u poraću RH, u satiričnoj interpretaciji vrhunske glumačke ekipe (Olga Pakalović, Stjepan Perić, Dražen Kühn, Ecija Ojdanić, Ksenija Marinković, Dijana Vidušin, Daria Lorenci-Flatz, Nenad Srdelić, Janko Popović Volarić, Matija Prskalo, Snježana Sinovčić-Šiškov, Edita Karađole…) i režiji Pave Marinkovića, bez ikakve je potrebe i razloga dodatno anatemizirao sve branitelje u dijelu javnosti kao društvene parazite koji se samorazmnožavaju, zajedno s obiteljima uživaju iznimno široka/unosna prava i povlastice, vojne činove, a stalno traže još, još, još… Prije koji dan dobili su ozakonjena i gotovo sva prava, kojim su zahtjevima 555-dnevni šatoraši sa Savske 66 skandalizirali javnost, a tadašnji ministar Predrag Matić-Fred (SDP) ih je procijenio na 20 milijardi kuna.

Predstavnici hrvatskih branitelja – a to su odreda najglasniji vođe pojedinih udruga, njihovi najbliži prijatelji, suborci i „poduzetnici“ – na svim unosnim mjestima u cijeloj državnoj piramidi navodno zastupaju interese tih oko 505.000 (zasad) registriranih vlasnika HB iskaznice. Samo letimičan pogled na braniteljsku plavo-crnu nit utjecaja od Vukovara (gdje su zbrinuti svi stožeraši, čekićari ćirilice) do Hrvatskog sabora, Pantovčaka, Grada Zagreba i čak Programskog vijeća HRT-a (sjeća li se tko Zvonka Milasa i Zorana Šanguta) pokazat će koliko je besmisleno kad se iz veteranskih redova čuje ono što se neku večer čulo pred portom HRT-a. Kao što su u bivšoj SRH i SFRJ bili povlašteni partizanski veterani i cijenjeni visoki vojni činovi, koji su imali sasvim opipljiv ekvivalent tipa države u državi, u RH se pjeva ista pjesma, opet u ime naroda i na njihovoj grbači, samo što se partizane imenuje – hrvatskim braniteljima.

Daljinski upravljač i želudac

„Sve je isto samo Njega nema“, rekla bi Tijana Dapčević. U ono doba dok je Njega bilo, navodno se moralo pitati Anku Berus ili Svilenoga smije li dramatizirani „Heroj na magarcu“ genijalca književnog pera Miodraga Bulatovića na daske što život znače u Zagrebu jer, eto, autor nije zamislio narodnog heroja na bijelom konju. Danas bi Rozalija Bartolić i Zorica Gregurić, Josip Klemm, Ljubo Ćesić Rojs – koji prijeti dvjema „braniteljskim“ šatrama pred HRT-ovom portom na prisavskoj tratini – i ljutita družina da se njih pita smije li „Ministarstvo ljubavi“ na HTV, ne samo u 21 sat na Drugom programu, nego ikako, zato što autor nije zamislio ratne udovice koje se, još mlade i s prirodnim potrebama, nisu odrekle državnih naknada za pokojne/nestale muževe kad već žive u divljim brakovima. Nije ih zamislio, sramota, ni kao doživotno ucviljene i ucrnjene vjernice što – materijalno opskrbljene kao brod – imaju vremena provoditi ostatak godina u molitvama za pokojnikovu dušu, listajući albume s obiteljskim fotografijama, u suzama, među mrtvačkim lampionima i na misama…

Postoje daljinski upravljači, pa kome se diže želudac kad vidi onog rumpaliju kod Ecije Ojdanić, nema frke. Ili onog babeka i dedeka… Ili in flagranti Kseniju Marinković s jednim od stupova slobode kakvu su hrvatski branitelji iznjedrili svojom krvlju i dijelovima tijela… Uvijek je daljinac taj koji učas rješava sve osobne gledateljske muke. Doduše, ne i 80 kuna mjesečne pretplate HRT-u, ali… Pritisneš kanal s crtićima, krimićima, pornićima… I eto ti sreće neizmjerne.

Nitko to od šefova javne medijske kuće nije kazao udovicama hrvatskih branitelja, a morao je, pa su ostale u teškoj zabludi o tome da su odlučujući, pače presudan čimbenik suvremenog života u  zemlji koja je prije dvadesetak godina izašla iz rata. Svi koji su nešto značili u tom ratu, a uvelike i oni koji u njemu uopće nisu sudjelovali, debelo su naplatili tu žrtvu. Ako ne invalidninama, mirovinama, dionicama, naknadama čak za nezaposlenost, stanovima, kućama, besplatnim automobilima, prednošću u liječenju, zapošljavanju, školovanju djece, poreznim olakšicama…, sada će se po novom zakonu moći do pred smrt sjetiti da su „sudjelovali u Domovinskom ratu“, da su „bili ranjeni“, odnosno da je bilo koja naknadna bolest „posljedica rata“. Slijedom te ozakonjene šatoraške logike,  broj od 505.000 registriranih hrvatskih branitelja može narasti do dva milijuna, ili više.

Nikakvi braniteljski vođe – a radikaliziranih je, koji se ponašaju kao da je RH njihovo ćaćinstvo te Domovinski rat i branitelji bezgrješna svetinja, Matić Fred je nabrojao četrdesetak, odreda zbrinutih na bogatim braniteljskim jaslama i stranački ZNA SE zauzetih – nisu i ne smiju se ponašati kao država u državi. Oni imaju svoje mjesto u društvu, punu zahvalnost građana bez čije financijske logistike i odricanja svake materijalne vrsti ne bi na bojišnicama mnogo značili niti bi danas uživali tolika prava, ali ne smiju biti interesna kasta građana prvog reda koji će na valu (ultra)desne ideologije ultimativno uređivati život svih žitelja RH. Koje se ima bespogovorno slušati i danonoćno im se klanjati, jer su nam „svojom krvlju donijeli slobodu i sve što danas imamo“. A mnogo toga što danas imamo, a prije 27 godina nismo imali, bolje bi bilo da nemamo, da nismo ni dobili.

Od masovnog iseljavanja iz zemlje zbog životnog beznađa, nevjerojatnih socijalnih razlika, političko-ideoloških i svjetonazorskih sukoba/razdora, robovlasničkih odnosa u svijetu rada, dužničkog ropstva (330.000 blokiranih/ovršenih za 42 milijarde kuna), nepravde i kriminala, ovisnosti, obiteljskog i inog nasilja do žestoke vjerske invazije praznovjerjem i neznanstvenošću na sekularno društvo, itsl. Većina građana je sve nezadovoljnija stanjem u zemlji i neizvjesnom budućnošću svojih obitelji, osjećaju se nesigurnima, prevarenima i krajnje nevažnima neodgovornim vladajućim kastama. Dok nisu imali tu količinu i kakvoću „slobode i svega što danas imaju“, zahvaljujući najrazvikanijoj društvenoj skupini – uz političare i Katoličku crkvu najpovlaštenijoj – nisu se ni osjećali građanima drugog i trećeg reda u vlastitoj domovini. Možebitno se, a i to je jako sporno, tako osjećala samo manjina tih koji su se od 1990-ih domogli najunosnijih pozicija u RH i manjina od pola milijuna (zasad) registriranih vlasnika HB iskaznice, izmišljenih političkih uznika i ratno-pretvorbenih profitera.

Bučna skupina tih koji u ime svih (sic) hrvatskih branitelja, svrstani u (ultra)desne svjetonazorske ešalone, atakiraju na ključne društvene djelatnosti u sklopu projekta ideološke okupacije slobodnog, stvaralačkog ljudskog duha, ponajprije kulture i umjetnosti te školstva (u pripetavanju oko tzv. kurikulne reforme), zaboravila je tjedan nakon cirkusa na Prisavlju zbog zabrane „Ministarstva ljubavi“ prirediti performans na istom mjestu zbog prikazivanja ljute filmske satire „Ustav Republike Hrvatske“ Rajka Grlića, također u 21 sat na Drugom programu HTV-a. Možda ih je zbunilo to što je u HRT-ovoj najavi ujutro zapisan Grlićev film – kritičari tvrde najhrabrije djelo hrvatske kinematografije u RH – a oko 10 sati je umjesto „Ustava Republike Hrvatske“ u istom terminu iskrsnulla komedija „Majstori“ Dalibora Matanića.

Opet prsti „crnih udovica“? Vrag će znati. Tek, HRT je objavio da je to bila „tehnička pogreška“, pa je – na užas inicijatora zabrane „Ministarstva ljubavi“ – HTV 2 u 21 sat ipak prikazao genijalan film „Ustav Republike Hrvatske“. S njegovim intelektualcem crno-ustaških gena, homoseksualcem i transvestitom Vjekom Kraljem (Nebojša Glogovac), razularenoma bandom čisto-hrvatskih homofoba što u srcu Zagreba ubijaju boga u njemu, njegovim umirućim ocem ustašom u crnoj odori (Božidar Smiljanić), fotografijom Ante Pavelića na zidu, susjedom medicinskom sestrom (Ksenija Marinković), njezinim disleksičnim mužem policajcem, Srbinom (Dejan Aćimović) i ostatkom izvrsne glumačke ekipe. Slika današnje Hrvatske, mučna i bljutava, nesnošljiva, ideološki razjebana svakodnevica koju vladajuća politika ne želi vidjeti, pa je i ne priznaje, a razumnim se građanima gadi pa bježe u svijet.

Povijesna odgovornost za zločine

I taj je film sufinancirao HAVC dok ga družina Zorice Gregurić nije uspjela minirati u njegovu „protuhrvatskom sastavu“, a Hrvoja Hribara na mjestu ravnatelja je zamijenio povjesničar umjetnosti i filmski komentator HTV-ovog „Dobrog jutra, Hrvatska“ Daniel Rafaelić. Hribarov je HAVC također zaslužan za još jedan strašno bolan filmski trn u „domoljubnom“ oku militantnih vođa dijela veteranskih udruga, Crkve i (ultra)desnice –  „Svećenikovu djecu“ Vinka Brešana. Prikazan je i na HTV-u, ali prije aktualne ekipe šefova. Film je samo prvog vikenda prikazivanja u kinima vidjelo blizu 36.000 ljudi, a s oko 160.000 gledatelja je najgledaniji domaći film u RH. Unatoč žestokoj anatemi s crkvenih propovjedaonica kako je to vražje nedjelo, koje neka ne idu gledati kako don Fabijan (Krešimir Mikić) u nekoj dalmatinskozagorskoj zabiti iglom buši kondome ne bi li – nakon što je papa odobrio njihovu uporabu – pronatalitetno djelovao.

„Prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu rekao je; ‘danas živimo u suvremenom hrvatskom društvu u ozračju u kojem se žrtva i vjera nemilice izruguju“, zapisala je Wikipedija reagiranja u povodu masovne javne  potpore „Svećenikovoj djeci“ na pohodu kinoauditorijem. „Tvrdnje je oprimjerio najnovijim filmom ‘Svećenikova djeca’ u kojem se podmuklo okaljavajući ispovjednu tajnu želi poručiti da Crkva sustavno djeluje kao zločinačka organizacija koja je preživjela 2000 godina zahvaljujući vještom prikrivanju zločina’. Župnik u Bošnjacima preporučio je svojim župljanima na misi da ne idu gledati film, a u Benkovcu je otkazana već unaprijed dogovorena projekcija filma.“

Možda nije istina to, što Matulić insinuira da Brešan „poručuje“ kako Crkva sustavno djeluje kao zločinačka organizacija koja je preživjela 2000 godina zahvaljujući vještom prikrivanju zločina? Prvo, to autor „Svećenikove djece“ ne poručuje i, drugo, nema ni jednog krvavijeg povijesnog događaja u prošla dva milenija u kojima Crkva nije imala svoj dio nečasne uloge: od prvih međukršćanskih istrebljivačkih sukoba u otimanju za pravovjernost svog nauka, obračuna s hereticima (sic) i nevjernicima u devet križarskih ratova te 500 godina inkvizicije, najkrvavijeg razdoblja zločina u ime Isusa Krista, do bagateliziranja Holokausta u Drugom svjetskom ratu i sudjelovanja dijela klera i vjernika u masovnim krvoprolićima. Odgovornost Crkve za zločine u prošlosti i u novije doba golema je. Nije se papa Ivan Pavao Drugi javno ispričao za povijesnu krivnju Crkve i nije aktualni papa Franjo svako malo prisiljen ispričavati se za pedofilska, kriminalna i ina nedjela svojih „pastira“ širom svijeta. Što je tu sporno? Oni koji to kritiziraju, s pravom i ismijavaju, ili licemjeri u svećeničkim haljinama koji to čine i povremeno budu uhvaćeni u sasvim ovozemaljskim „slabostima“ – prema djeci, istospolnoj braći i sestrama, srebroljublju, pakostima…?

Crkvi i političko-ideološkim ekstremistima, pa i radikalima s tzv. krajnje ljevice, stoga je prije svega stalo okupirati stvaralačko područje ljudskog duha, jer dominacijom nad kulturom i umjetnošću, medijima te odgojem i obrazovanjem ostvaruje se i prevlast ili moć nad materijalnim resursima. To je sukob koji traje i koji će još dugo kontaminirati javni prostor u zemlji, jer liberalno-građanska svijest u društvu nije samonikla biljka bez ukorijenjenosti ne samo u naprednoj, slobodarskoj tradiciji prošlih vremena nego i u bitnim premisama kvalitetne budućnosti, utemeljenim na demokraciji, poštivanju ljudskih prava i sloboda, manjinskih skupina, bogatstvu različitosti, socijalnoj pravdi, znanosti i sekularnosti… Konzervativnoj svijesti to ne odgovara, pa koči uzbrdo.

Zato su najpovlašteniji/najopskrbljeniji od povlaštenih/opskrbljenih braniteljskih vođa, političkog mainstreama, katoličkog klera i njegovih militantnih udruga građana protiv toga da na „njihovoj“ (sic) javnoj televiziji ima pravo građanstva i duh kakav emaniraju filmovi poput „Ministarstva ljubvi“, „Ustava Republike Hrvatske“ i „Svećenikove djece“, da HAVC vodi Hrvoje Hribar, a kazališne repertoare kroje Oliver Frljić ili Dubravka Vrgoč a ne Jakov Sedlar, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović… No, kultura i umjetnost su tvrd orah na kojem su sva jednoumlja i tvrde, agresivne ideologije svaki put lomile zube. I opet će. Nema šanse da neće.

amerfrljic

Foto: jutarnjilist.hr

To je prošlog petka navečer na sceni Satiričnog kazališta Kerempuh glasno potvrdio slobodouman Zagreb, pisala je Hina, „uprizorenjem orgijastičke desničarske svadbe na kojoj se konzumiraju droge i svira turbofolk, uz ‘Za dom spremni’, katoličku i nacionalnu ikonografiju“. Kerempuh je otvorio novu sezonu premijerom najpoznatijeg svjetskog kazališnog djela „Šest likova traži autora“ (1921.) talijanskog nobelovca Luigija Pirandella, u adaptaciji i režiji proustaškoj desnici jamačno najbolnijeg trna u oku – Olivera Frljića. Predstava, koja krajnje nemilosrdno razgolićuje trulu hrvatsku zbilju i ključne aktere na proustaškoj/konzervativnoj desnici, popraćena je ovacijama prepunog gledališta. Došli su je pogledati manje-više svi koji nešto znače u javnom i političkom životu RH. Čak i notorni Zlatko Hasanbegović, koji je parodiran zajedno s ostalim prvacima skupine svojih istomišljenika. Svi su se ti likovi okupili navodno na ljetošnjoj svadbi medijskog gurua te ultraške svijesti Velimira Bujanca, koji su i stalni gosti – na smjenu – u njegovom agitprop talk showu „Bujici“, na lokalnoj Z1 televiziji.

Pirandellov je predložak poslužio Frljiću kao metafora aktualne hrvatske zbilje, zemlje u potrazi za vlastitim identitetom, pojedinaca koji pate od kompleksa lažnog autoriteta i promiskuitetnog identiteta, društva koje nije načisto s nacionalnim i tradiocionalnim obiteljskim vrijednostima. „Konzervativni uglednici“, prenio je Večernji list Hinino izvješće s premijere, „nose svinjske maske, uz Thompsona i okretanje ploče s natpisom ‘Trg maršala Tita’ u ‘Trg poglavnika Ante Pavelića’. U daljnjem tijeku predstave problematizira se pasivnost članova obitelji u potrazi za identitetom, autoritetom i režiserom, a scenom dominira divovska singerica kojom kroji režiser predstave. (…) „A najčešća sintagma koja se čula u Frljićevoj predstavi bila je ‘U ime obitelji’. Tako se pod tim sloganom odlazi u bordel, vara ženu i pokušava silovati prosttitutke na povijesnoj zastavi koja počinje s bijelim poljem. Frljićeva predstava ‘vrvi’ poveznicama s aktualnim hrvatskim društvenim i političkim događajima, ima tu i ‘Hoda za život’, invalidskih proteza, izmjena kazališnog zakona, pitanja položaja Srba u javnom životu metropole… (…) ‘Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, talijanski nobelovac Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže’, ističu iz Kerempuha.“

Manjina protiv većine

„Pirandello se u svom komadu bavi pitanjem identiteta, pa sam i ja htio progovoriti o identitetu društva koje zadnjih 26 godina baulja po maglama vlastitih nacionalnih fantazmi“, kazao je Frljić u intervjuu Jutarnjem listu uoči premijere „Šest likova traži autora“. „Pirandellovi likovi ne mogu stvoriti konsenzus oko onoga što se dogodilo, a to je upravo ono što se događa u Hrvatskoj. Zapravo, jedini konsenzus je moguć kroz silovanje različitih individualnih iskustava, što se i pokušalo napraviti ‘Deklaracijom o Domovinskom ratu’, sjajnom prozom čijom fikcijom se uspavljujem uvijek kad imam problema s nesanicom.“ Na pitanje o tome može li porodica ostati netaknuta od podivljalog društva, ako pitanje identiteta u današnjim obiteljima postaje preslikan nukleus razdora, Frljić replicira retoričkim diskursom:

„Zašto bi obitelj trebala ostati pošteđena od ideoloških razdora i ekonomskog konteksta koji taj ideološki razdor kreira? Trebamo li tolerirati fašista u svojoj obitelji zato što nam je otac ili majka? Cijela ideja svehrvatske pomirbe, osim što je brutalno demaskirala narav Tuđmanovog režima, pokazala je što se ni u jednom društvu ne smije dogoditi. Nema primirja između one ideologije čija je esencija ozakonjeni zločin i one koja predstavlja njezinu antitezu. Takva pomirba se ne može i ne smije pravdati nikakvom državnom tvorevinom. Između ove dvije ideologije može i mora postojati jedino antagonistički odnos.“

To je suština sukoba militantne manjine koja manipulacijama i političkim kuhinjama želi okupirati, pa po svome oktroirati kulturu i umjetnost, medije i školski sustav, s liberalno-građanskim i sekularnim društvo koje se tome oštro protivi. Nema tu ni pomirenja niti može biti konsenzusa. Što reče mudar Crnogorac Petar II. Petrović Njegoš u bezvremenskom „Gorskom vijencu“ (1847.): „Treba služit česti i imenu,/ neka bude borba neprestana,/ neka bude što biti ne može -/ nek ad proždre, pokosi satana!/ Na groblju će iznići cvijeće/ za daleko neko pokoljenje“. Povijest je davno već odredila tko je, gdje i kada bio na strani – časti i imena. Ustaše sigurno nisu. Oni što su i danas za mitove i praznovjerje, a protiv znanja, kulture i umjetnosti, ljudskih prava i slobode stvaralaštva – također nisu na strani časti i imena. Na strani su terora, zabrana i progona, a poznato je kako povijest sankcionira takve.

tacno

 

 

3 comments

  1. Lara

    Odlična inventura događaja koji idu u prilog Vogrinčevoj tezi, sjajn stil i jasni stavovi.

  2. Stalker

    Hrvatska je u sukobu sa samom sobom. Bitka se vodi na polju kulture. Pobijedit će sile svjetla.

  3. Vagabundo

    Nevjerojatno kako ih kulerski razvaljuje. Čak je i Šprajo slabo parirao:

    https://www.youtube.com/watch?v=Ls_I6nH1MjM

Odgovori