Miljenko Jergović: Gabrijel Jurkić i Stipan Tadić: tri slike na zidu u koji za osamljivanja gledam

Na zidu prema kojem u vrijeme izolacije najčešće gledam, i u čijoj se betonskoj armaturi sabiru moje strepnje, tri su slike. Sličnih su dimenzija, ali različitih formata. Četrdesetak puta tridesetak centimetara, ili tridesetak puta četrdesetak. Ispod njih je mnogo prostraniji televizijski ekran, ali on nestaje čim se televizor ugasi. I dok je aparat uključen često podižem pogled i gledam slike. Oko mi se na njih ne navikava.

Ulje na dasci, slijeva, i ulje na platnu, zdesna, naslikao je isti slikar, rođen 1886, zagrebački i bečki student slikarstva. Ulje na staklu, između njih, naslikao je slikar rođen tačno sto godina kasnije, 1986. u Zagrebu. Slikanje uči u Zagrebu i u New Yorku. (Prva briga u jutro zemljotresa od 22. ožujka 2020. bila je: da njegova slika nije tresnula na pod i razbila se.)

Lijeva je slika nastala kasnije, godine 1934, kada je umjetnik već bio na pragu pedesetih. Njegova djela, uglavnom bosanski brdski i planinski pejzaži, poneka primorska veduta i naručeni portret, bila su tražena među sarajevskim i zagrebačkim građanstvom, ali mu je ugled kod kritike gotovo otpočetka bio na zalasku. Meštrovićev proteže i menadžer Dimitrije Mitrinović već ga je 1911. u Bosanskoj vili sa crnom zemljicom sastavio u članku podcjenjivačkog naslova “Jedna kič izložba”. Iste 1934. godine kada je naslikana lijeva slika nakon zagrebačke ga je izložbe, naslovljene “Večeri četiriju godišnjih doba”, likvidirao Krsto Hegedušić. Za Hegedušića bilo je to mrtvo slikarstvo. Nakon ovog događaja slikar je prestao izlagati. Način na koji je on živio, kao ni način na koji je slikao, nije se mogao suobraziti s duhom vremena. Takva je bila i njegova priroda, po mjeri neke prošle ili buduće epohe.

Desna je slika iz 1922. Svijetlo, podnevno nebo, i sivi stjenoviti obronci bosanskih planina, možda je to Prenj, Čvrsnica, možda je čak i Bjelašnica, s bijelim krpama snijega. Kasno je proljeće, ili je kasno ljeto, svijet je u savršenim plohama, oblicima i svijetlim bojama, na osnježene stijene nastavljaju se boje zemlje i travnjaci. Na slici nema stabla ni kuće, nema na njoj ljudi – općenito su na njegovim pejzažima rijetki ljudi – tako da, ako dovoljno dugo u nju gledam, motiv se pretvara u apstrakciju, nebo prestaje biti nebo, stijene više nisu stijene, i prizor pred slikarevim očima prestaje biti stvaran. Slika vjerno prikazuje ono što se događa u čovjekom oku i u njegovoj glavi kada više ne imenuje ono što vidi, nego je važna samo senzacija oblika i boja.

Volim ovu sliku. Volim je gledati izdvojenu, jer slika pripovijeda o jednom određenom stanju u mojoj glavi. I vrlo je jednostavna.
Na lijevoj je slici ona tamna Bosna, zemlja teškog i hladnog osoja, u kojoj je zelenilo tamno kao noć. Između dvije uzvisine i dvije guste, nisko položene krošnje ide pješački puteljak, koji izgleda vodi prema kućama u daljini, koje su prekrivene šindrom, nad kojima se vide zeleni obronci pašnjaka, nad kojima je šuma, a nad šumom, još dublje i dalje, sivoljubičaste su planine. Iznad svega je zapadno nebo, i daleka, sluteća rumen oblaka. U svjetlu neba i u boji oblaka sluti se da tamo u vanjskome svijetu, tamo negdje u Hercegovini, bliže mora, još je daleko zalazak sunca, i da se ovo mračno zelenilo i rumen po oblacima više tiče Bosne i njezina reljefa, nego dnevnih kalendara.

Ova slika nije tako uspjela. A nije ni onako ambiciozna. U vrijeme kada ju je slikao, umjetnik je odustao od većine onog od čega će u životu odustati. Tada je već naokolo, po prirodi, išao sa štafelajem i priborom za slikanje onako kako drugi idu s ribičkim štapom i priborom za pecanje. Ali svejedno je znao uloviti u slici ono što drugi nisu vidjeli.

Na ove dvije sličice, desnoj, mnogo jednostavnijoj i snažnijoj, lijevoj, s viškom detalja i s elementima dokonoga akademizma, dva su elementa koje vezujem za zemlju iz koje već dugo odlazim: zelena tama, sjena, iz daljina obasjani mrak; i snažno svjetlo pri planinskim vrhuncima, pod kojim se svijet razvodi i razlama u elementarne oblike i u enformel snijega koji se povlači ka vječnim osojima.

Između te dvije slike Gabrijela Jurkića našao se “Sveti Rok” Stipana Tadića, slika iz 2017. Za razliku od Jurkića, Tadić nije slikao prema viđenom motivu. On je svoju sliku imaginirao i domaštavao, premda se ona dijelom poklapa s onim dvotračnim ulazom i izlazom iz istoimenog tunela, ali, recimo, Tadićevi obronci Velebita s viđenim prizorima planine nemaju nikakve veze. Na slici je planina iz bajke i narodnih pripovijesti, iz “Priča iz davnine”, ili iz onog imaginarija iz kojeg se rađaju domoljubne narodne pjesme o Velebitu, ali i to uz snažni ironijski odmak. Ili to možda nije ironija, nego je magijski realizam u slikarstvu, pokušaj da se oživi zamrli, industrijalizacijom i elektrifikacijom pregaženi žanr bajke, i da se svijetu vrati njegova naivnost. Ona naivnost koja mogućom čini i veliku naraciju, i dvosmjernu vjeru u sliku – vjeru slikarevu, i vjeru onoga koji u sliku gleda. Obojica bi, i slikar, i njegov gledatelj, kroz sliku morali proći, što bi u Stipanovom slučaju značilo da bi morali ući u tunel, proći kroz njega i izaći na drugu stranu, tamo na odmorište Marune.

Nebo Stipana Tadića rumeni se i žuti kao za nastupajuće apokalipse. I to je ono prvo što nas uznemiri između delikatnih Jurkićevih nebesa, iznad kojih je onaj stari i starinski katolički Bog. Stipanov Bog je, možda, posvuda, ali sigurno nije na nebu. “Sveti Rok” slikao je pretvorivši maniru hrvatskih i jugoslavenskih likovnih naivaca u vlastiti stil, onako kako, recimo, neki umjetnici dječju slikarsku, govornu ili pjesničku maniru pretvaraju u stil. S tim što je izvođenje stila iz likovnog naivizma postupak iz kojeg proizlazi ne samo nepregledno znakovno i značenjsko bogatstvo, zajedno s prilikom za neočekivano snažan i nov socijalni i politički angažman, nego je, pogotovo u hrvatskoj umjetnosti, postupak za koji nije sasvim izvjesno da je jednosmjeran i pri kojemu se baš uvijek zna što čemu prethodi. Konačno, naivistički je stil karakterizirao crteže istoga Krste Hegedušića, kojemu je sam Tadić crtao posvetu hodajući i crtajući onaj svoj znameniti – barem meni znameniti – ciklus po zagrebačkoj okolici.

Zašto se Stipan Tadić na zidu iznad televizora nalazi između dva različita, na neki način i suprotstavljena Jurkića? Zato što je takav koncept onog tko je slike pred zid donosio i tu ih vješao, da bi ih upravo u takvom suodnosu gledao. Između dva pejzaža, koji u stvaralaštvu jednoga umjetnika predstavljaju krajnje mogućnosti realizma: slijeva zakašnjeli akademizam građanstva koje je u odumiranju i u tihoj dekadenciji, iza svojih dvaput zaključanih kućnih vrata i svojih isto tako dvaput zaključanih srca; zdesna bezvremeno suvremeni i uzbudljivi prelaz slike stvarnosti u potpunu apstrakciju; između te dvije slike nalazi se ono što ih na određeni način spaja i pobija, što ih ironizira, i što im daje konačni razlog. Stipan Tadić na ovome zidu komentira Gabrijela Jurkića.

Dvojica umjetnika, koje dijeli u dlaku jedno stoljeće, tako da bi Tadić mogao biti Jurkićev praunuk, imaju zajedničko nešto što mi je svih ovih dana i tjedana, dok sjedim i radim ispred njihova zida, ili dok pod njima gledam televiziju, iznimno važno. Obojica su u svojim zanatima visoko iznad onih koji bi da ih komentiraju, i obojica, istina na ponešto drukčije načine, iznevjeravaju temeljno pravilo života u umjetnosti. Jurkić je bio svjesni dekadent, koji je u svakom trenutku, i Mitrinoviću, i Hegedušiću, demonstrirao odlučnu zaostalost u epohi. Mogao je drukčije, ali nije htio. Bio je revolucionarni reakcionar. Tadić čini nešto još gore: odbija pristati na minimum stilske koherentnosti, i pokušava ne biti jedan umjetnik, nego pokušava biti nekoliko, neizvjestan broj njih. Ili, još ambicioznije, da svi oni budu jedan on. Naiva kao stil samo je jedan od Stipanovih stilova. Onaj tko bi već danas htio imati pregled nad njegovim radom, morao bi imati na umu međusobno suprotstavljene stilove i žanrove. Na kraju, Stipan Tadić je slikar, ponešto različit od Stipana Tadića crtača, koji, opet, jedva da ima veće sa Stipanom Tadićem strip-crtačem, likovnim pripovjedačem, dijaristom i kroničarem.

Svjesni dekadenti i umjetnici koji razbijaju iluziju stilske koherentnosti prvi su i posljednji pankeri današnjeg doba.

jergovic

1 comment

  1. Ukucaj u google Gabrijel Jurkić (slike) i uživaj u majstorstvu.

Odgovori