Zapanjio sam se kada sam shvatio da me poznanik trideset godina ništa nije pitao

Što je čovjek bliže konačnom izlasku iz zamršene i uzbudljive mreže kojom luta od početka svog života, u potrazi za sobom, što je izvjesniji izlaz u definitivno ništavilo, osvrtanja na prijeđeni put nisu više gnjevna. Tako se prije nekoliko dana u mislima osvrnem mirno, potaknut tko zna čime, i ugledam važnog, poznatog Brođanina. Poznajem ga osobno punih trideset godina, uglavnom kroz slučajne susrete ovdje ondje. Naši susreti… to su (bila) kao zaustavljanja dva mimoilazeća vlaka na različitim kolosijecima. Dok vlakovi stoje i čekaju signal za nastavak kloparanja, putnici otvore prozore, ne naginjući se van, jer zabranjeno je naginjati se kroz prozore, i razmijene koju.

Zapanjio sam se kada sam potpuno nenadano, u hipu, shvatio da me on nikada ništa nije pitao. Nikad i nigdje. Ni kako si (on se meni obraća s „ti“, a ja njemu s „vi“, ta deset godina je stariji), ni kamo si krenuo, čime se trenutno baviš, kako zdravlje, kako familija i/ili slično. Nije pitao ni što ni zašto pišem, jesam li pogledao neku izložbu, jesam li sreo ovog ili onog zajedničkog poznanika, nije nikad izjavio da je čitao bilo što od mojih objava. Ali, mi smo razgovarali! Pokatkad poduže, intenzivno, sadržajno, angažirano. Samo što sam ja postavljao pitanja, kojih je ovih desetljeća bilo na stotine, a on bi odgovarao, uključivao se, trudio se čak ponekad, s umjerenim uzbuđenjem primao moju blagonaklonost kad bih govorio o njegovim nadaleko poznatim radovima. Sad se pitam je li takav svoj odnos sa mnom unaprijed zacrtao, je li sve to bio predumišljaj? Očito da se radi o ljudskoj hladnoći, ravnodušnosti, socijalnoj nepristojnosti, odsustvu potrebe da se približi, dopre do sugovornika, da mu nekad nešto prizna, da mu se zahvali na interesu, da mu pogleda u dlan.

Ne spadam u društveno neinteligentne, nisam sklon patroniziranju, popuštam u raspravama, ne hvališem se, djelomično i zato jer je moj fizički život, kako kaže Čehov, dosadan kao mirna pučina, za formalna sam uravnoteženja međuljudskih odnosa; čuo sam da okolina o meni misli da sam bistar tip, kužim tjelesne znakove… Stoga ne mogu vjerovati da 30 godina nisam primjetio ovo fenomenalno ignoriranje, mimikriju normalne komunikacije. Da je on samo šutio, da me je tek potapšao po ramenu i nastavio hodati bez zaustavljanja, da je davao jasne signale o nekakvoj netrpeljivosti, ne bi bilo ove teme. Ali, on je ćakulao. E, da! Zaboravio sam reći, kako nisam dosadnjaković koji ne kuži da prelazi u žderače vremena. Održavao sam taj plamićak poznanstva iz poštovanja.

Osvrnuo sam se, ugledao psiho-socijalnu abnormalnost, i upitao se da li se još netko pita kakve ima odnose s poznanicima? I zašto su takvi kakvi jesu? A onda sam se nasmijao od spoznaje da ću sve nastaviti po starom kada ga ponovo sretnem. Dragocijen (mi) je. Žalim ga, ipak, otkako sam dokučio njegovo skretanje, jer, čini mi se iz ove perspektive, kako je svjestan svog odstupanja od uobičajenog. Čini mi se, ne samo prema meni.

9 comments

Skip to comment form

  1. Osobni primjer indiferentnosti u odnosima. Izjava na kraju da će se sve nastaviti po starom govori o podršci bolesnom poznaniku. Zar je toliko dragocijen?

  2. Što je pisac htio reći? Da poremećaj zdravlja društva ima uzroke u bolesti pojedinaca?

  3. Svi smo mi vlakovi koji se mimoilaze. Svi smo u labirintu.

    • Goli on 07.04.2021 at 07:39

    Tridest godina ne skužiti da ti je sugovornik psihopat. Zvuči krajnje egoistično.Tko koga nije pratio?

  4. I ja sam se zapanjio što se Lukić zapanjio. Kako nije po nečem drugom osjetio neosjetljivost tipa?

    • Hugo on 07.04.2021 at 08:51

    To je problem dobro odgojenih ljudi, bonton. “Svaka osoba zna barem najopćenitije osnove bontona. To se uči prilikom odrastanja, i podrazumijeva se kao dio odgajanja djeteta. Djeca se uče ponašanju prilikom objedovanja, komuniciranja s odraslima, druženja s vršnjacima.” Dobiješ ništa, formalnost. Ako želiš više, nastaje problem. Ali samo tvoj, Rješenje je preskočiti bonton i preskočiti razgovor s tom osobom uopće, kontakt svesti na pozdrav u prolazu. Ja tu ne vidim nikakav problem osim autorov. Jedna je žena meni bliska jako čudna i samo šuti, ne priča ništa, a kako smo rodbinski povezani eksperimentirao sam s njom u prostoriji u kojoj smo boravili, ona nikada ništa ne pita, odlučio sam i ja ne pitati ništa i ne pričati, i tako smo šutili dobrih pola sata, sami, u dvoje, slučajnih rođaka. Poslije su mi rekli da je ta osoba takva, prema svima. Ima problem, premda je visokoobrazovana, nekakav kompleks manje ili više vrijednosti, uglavnom, ljudi su različiti, uzmi ili ostavi.

  5. Ti si očito i pristojan čovjek i dobar sugovornik, a vidi se iz teksta da čak i cijeniš gospodina o kojem pišeš.
    To, što takav i slični njemu ne pokazuju emocionalnu interakciju ne znači, da ne znaju ništa o tebi , jednostavno drže primjernim ponašanjem ne pitati nego znati….na drugi način biti informiran bez “razgovora ispitivanjem “.
    S druge strane gledano, mogla bi biti u pitanju potpuna nezainteresiranost za drugu stranu, što je i te kako moguće jer ne isključuje postojanje doze sebičnosti kao osobne crte koja raste sa čovjekom i kronološkom dobi.

    Svijet je ionako prezasićen vlastitim nedoumicama oko svega pa distanciranje intelektualno i emocionalno je postala standardna pojava pogotovo ako je uvjetovana nepovjerenjem prema svemu i svima kao uzroku vlastitog ponašanja.
    Tko zna na koncu, je li manje postaje više ?

  6. Meni je najvažnije da se radi o dobrom štivu. O čemu god da se piše, ne smije biti bnalno. A ovo je interesantno.

  7. Lukiću, u smislu gnjevnog osvrtanja ti si John James Osborne lokalne žurnalističke scene.

Odgovori