Zagrebancije jednog Broce: Brod u boci

Brod u boci

Kad me spopadne pitanje samomu sebi kako sam i zašto završio u bocama, prvo u Brodu, onda u Zagrebu iliti Bocvani, kako se dosjetih, da se šika, pomislim na Antuna Tončija Vrdoljaka. Oni koji ga, premazanog svim mastima, znaju baš po tomu., možda se sjete njegove tužbalice spram omraženog mu eseferjota. U kojem je,  je li nadrapao kao hrvatski proljećar, zbog čega, kao, godinama nije mogao snimati filmove pa je preživljavao od pilićarnika u Kutini. Po običaju, laže ko pas. Prvo, baš te 71. snimio je tešku partizanštinu “U gori raste zelen bor”, onda se samo malo primirio s delinkventnim “Depsom” (74.) i dinaridskom “Mećavom” (77.). U međuvremenu je snimao i reklame, pa i legendarni “Bronhi”, sve vrhunski, kao i ostalo čega se dohvatio.  Pa i pilića u Kutini, nije to, naime, bio obični pilićarnik, nego farmetina koja bi, da je nastavio, dosegla brodsku Veterinarsku ili varaždinsku Koku. Ali, trebalo mu je glumatati žrtvu sustava pa je odglumio i sitnog pilićara, iako je, u duši, bio i ostao kokošar (uzmi sve što ti život pruža, i malkice više, štono bi rekao/pjevao jednako vehementni P. Ž.-Tozovac).

Naravno, ne umišljam si da sam “vrdoljak”, ni po “žrtvi”, ni po profesionalnim učincima, ali bogme ni po prijetvornosti, još manje po snalažljivosti u crnim danima. Kad su me u lipnju 2010. moji “dragi šefovi” iz “Glasa” obavijestili o otkazu, vjerovali ili ne, nisam bio “u bedu”. Mislio sam, eto napokon prilike da nešto učinim sa svojom karijerom, kad već nisam imao muda otići sam, jer sam radio za crkavicu od 4000 kuna (novinar dopisnik II iliti početnik!!!). Tako mi još 2002. “odrezao” glodur, Šeksov netjak Bojan Divjak (solidan novinar, guba od urednika i još veća od /ne/čovjeka) nakon što sam mu otvoreno rekao zašto “Glas” u Brodu ide u otužnih stotinjak primjeraka (nedugo potom i triput manje), dok su “Večernjak” i “Jutarnji” tržili i po tisuću dnevno. Samo što mu, mrtav hladan, jer je i to nažalost bila istina, rekoh da je to zato što smo slabiji, poturi mi pod olovku sramotni ugovor, s konja na ragu. Alternativa je bila – otkaz. Bivša nije radila, djeca rastu, nisam imao kamo. S Radio-Slavonijom petljao sam nešto, Radio Brodu nudio par zgodnih emisija, al me Vrano (Piplović, je li) izbjegavao, iako me, dok sam šest godina navraćao na obiteljske vikende iz ZG-dopisništva “Glasa”, snubio za kakvu emisiju i honorar od kojeg boli glava. I boljela me, od lažnih obećanja, jer sad više nisam bio veliki izvjestitelj sa Sabora ili Vlade, nego “jedan od nas u provinciji”. I ne samo za Vranu, nego i za “koleg(ic)e” – jebiga, oni u velikim VL ili JL, ja u malom GS. Dakle, forma  (za koga) je bitna, jebeš sadržaj (kako pišeš). Kao da su Sabor ili Vlada mnogo više od županijske skupštine ili gradskog poglavarstva. Ma jok! A svoje “zvjezdane trenutke”, što nitko od njih “velikih” neće imati ni prilike, prošao sam iz “malog velikog” Belišća – deset svjetskih prvenstava i jedne Olimpijske, bezbroj regata u kajakaštvu, s kojih sam izvještavao za po pet-šest dnevnih novina, tri radija i TV istodobno – sam pokrivao cijelu Jugu i obišao “pola svijeta”.

Jednaka, ako ne i veća zabluda bila je pomisao kako “znam sve za mogući posao relevantne ljude u Brodu, oni znaju mene, nisam fah-idiot”. Čim sam ispao iz kola, kao da me nikad nije ni bilo, Ni bauštele u građevinaca, kamoli što drugo. Dok je bilo plaće u otkaznom roku, dijela otpremnine što nije otišlo na “stare račune” i 15 mjeseci naknade s Biroa dalo se preživjeti, iako sam već bio podstanar (1500 kn mjesečno, hvala ljudini Mladenu Gajgeru što me nije najurio i prije negoli se dug popeo “do neba”, vječni sam mu dužnik, prvi je na listi kad se “oparim”).  Onda bi mi poznanici, kako koji, udijelili po 100-200 kn, iako bih radije zaradio. Pa sam bježao u sebe, u jad i čemer od robijaških kruha i vode danima, što bih katkad “presjekao” s pol kruha i dvajesipet deka krvavice. To su već bile “lukulske gozbe”, koje mi je priuštio starina Irfan (80 i kusur mu je već), nekad veliki zanatlija u B. Brodu, za šetnje kere parkom na Trgu pobjede (mašala Irfane). Onda sam pošao u boce. Ispočetka stidljivo, petkom i subotom, kad se mladež “ubija” glavoboljčekima u parkovima, zimi i na kolodvoru. Prvo sažaljevanje u miksu sa stidom doživio sam od vlasitih sinova, kad bih na njih naletio. Konkurencija s dužim stažom i iskustvom “šila” me učinkom, neki od njih po 150 za večer, ja bih likovao i s 50-tak boca. Dok nisam skužio kako pa ih sustigao. Nedugo potom “ohrabrih” se kopati i po kontejnerima. Al sve to bilo je 0 (nula) bodova spram Zagreba, gdje se do “stotke” moglo i običnog radnog dana, a vikendom “u rudnicima” Zrinjevca i Ribnjaka i dvaput toliko. S toliko zanimljivih usputnih socijalnih priča da bi mi valjda i sam Dickens zavidio, da smo kojim slučajem suvremenici, Kako, zašto? U nastavcima koji slijede.

4 comments

Skip to comment form

    • Siga on 12.07.2013 at 13:04

    Stiže konkurencija
    http://i.dlisted.com/files/caption0813_0.jpg

      • on 12.07.2013 at 20:23

      Tu je lova a sad još i papir kreće 50 lipa kg. 😀

    • on 12.07.2013 at 20:41

    Nažalost, sit gladnom ne vjeruje, Lako je pričati iz potpuno drugačijeg rakursa, ali nikako ne mogu shvatiti da školovan čovjek (a vjerujem kako netko bez škole nije mogao biti novinar u GS) ne može pronaći nekakav drugi izvor prihoda, mada nemam ništa protiv ljudi koji skupljaju boce. Kraj toliko tupave i lijene djece, zar nema posla za instrukcije? Uz tako katstrofalno organizirane stranke i nepismene lidere, zar nema nigdje mjesta za (pretpostavljam) dobrog novinara?
    Nisam novinar ali povremeno mi dođu neke ideje za koje sam uvjeren da bi prošle u bilo kojim novinama ili portalu, no nije mi sila pa se ne trudim, a imam i previše svog posla. Uz tako katastrofalne i dosadne medije, zar je moguće da ni kod njih nema interesa za neku atraktivnu priču?
    Kakva je situacija s freelancerima?

    • Siga on 13.07.2013 at 08:37

    Teško je naći posao novinaru s karakternom manom. Neće da sluša i još se pravi pametniji od gazde 🙂

Odgovori