Može li nam poremećaj višestruke osobnosti pomoći u razumijevanju osnovne prirode stvarnosti?

2015. godine liječnici u Njemačkoj izvijestili su o izvanrednom slučaju žene koja je patila od onoga što se tradicionalno naziva “poremećaj višestruke osobnosti”, a danas je poznat kao “disocijativni poremećaj identiteta” (DID). Žena je predstavila različite disocirane osobnosti (“alter ega”), od kojih su neke ličnosti tvrdile da su slijepe. Korištenjem EEG-a, liječnici su bili u mogućnosti utvrditi da aktivnost mozga koja se standardno povezuje s vidom nije prisutna dok je slijep alter ego imao kontrolu nad ženinim tijelom, iako su joj oči bile otvorene. Zanimljivo je da, kada je ličnost koja ima vid preuzela kontrolu, vratila se uobičajena aktivnost mozga.

To je bila uvjerljiva demonstracija doslovno zasljepljujuće moći ekstremnih oblika disocijacije, stanja u kojem psiha stvara višestruke, operativno odvojene centre svijesti, svaki sa svojim vlastitim privatnim unutarnjim životom.

Moderne tehnike neuro-snimanja pokazale su da je DID stvaran: u studiji iz 2014. liječnici su izvršili sken mozga s fMRI [funkcionalna magentska rezonanca, op. prev.] i na DID pacijentima i na glumcima koji simuliraju DID. Skeniranje stvarnih pacijenata pokazalo je jasne razlike u usporedbi s onim sudionicima koji su glumili, pokazujući da disocijacija ima prepoznatljiv otisak neuralne aktivnosti. Drugim riječima, postoji nešto prilično posebno kako disocijativni procesi izgledaju u mozgu.

Također postoje i uvjerljivi klinički podaci koji pokazuju da različite osobnosti mogu biti istodobno svjesne sebe kao i vidjeti sebe kao zasebne identitete. Jedan od nas je podastro opsežnu obradu dokaza za tu različitost identiteta i složene oblike interaktivne memorije koji ga prate, osobito u onim ekstremnim slučajevima DID-a koji se obično nazivaju poremećaj višestruke osobnosti.

Povijest ovog stanja potječe iz ranog 19. stoljeća, s velikim brojem slučajeva 80-ih godina devetnaestog stoljeća pa sve do 20-ih godina dvadesetog stoljeća, i zatim ponovo od 1960-ih do kasnih 1990-ih. Masovna literatura o toj temi potvrđuje dosljedan i nepopustljiv osjećaj odvojenosti koju doživljavaju različite osobnosti. Također prikazuje uvjerljive dokaze da je ljudska psiha stalno aktivna u proizvodnji osobnih jedinica percepcije i djelovanja koje bi mogle biti potrebne za rješavanje izazova u životu.

Iako možda nećemo moći točno objasniti kako se odvija ovaj kreativni proces (jer se on gotovo u cijelosti nalazi izvan dosega samoreflektirajuće introspekcije), klinički dokazi nas ipak prisiljavaju na priznanje da se nešto događa što ima važne implikacije za naše poglede o tome što je moguće i što nije moguće u prirodi.

Nedavno objavljeni rad jednog od nas pretpostavlja da disocijacija može ponuditi rješenje kritičkog problema u našem trenutnom razumijevanju prirode stvarnosti. Za to je potrebno nešto pozadine, imajte strpljenja s nama.

Prema ‘mainstream’ metafizičkom pogledu na fizikalizam, stvarnost se u osnovi sastoji od fizičkih stvari koje su izvan i neovisne o umu. Mentalna stanja, pak, trebaju biti objašnjiva u smislu parametara fizičkih procesa u mozgu.

Ključni problem fizikalizma je, međutim, njegova nemogućnost da razumije kakvo je naše subjektivno iskustvo svojstva – kako je to osjećati toplinu vatre, crvenilo jabuke, gorčinu razočaranja i tako dalje – moglo nastati samo iz uređenja fizičkih stvari.

Entiteti u fizici, poput subatomskih čestica, posjeduju apstraktna relacijska svojstva, kao što su masa, vrtnja, inercija i naboj. Ali nema ništa u tim svojstvima, ili u načinu na koji su čestice raspoređene u mozgu, u smislu kojih bi se moglo zaključiti kako se osjećaju toplina vatre, crvenilo jabuke ili gorčina razočaranja. To je poznato kao težak problem svijesti.

Da bi zaobišli taj problem, neki su filozofi predložili alternativu: da je iskustvo svojstveno svakoj temeljnoj fizičkoj jedinici u prirodi. Prema ovom gledištu, nazvanom “konstitutivni panpsihizam“, materija već ima iskustvo od samog početka, a ne samo kada se sama organizira u obliku mozga. Čak i subatomske čestice posjeduju neki vrlo jednostavan oblik svijesti. Naša vlastita ljudska svijest je (navodno) konstituirana kombinacijom subjektivnog unutarnjeg života bezbrojnih fizičkih čestica koje čine naš živčani sustav.

Međutim, konstitutivni panpsihizam ima svoj vlastiti kritični problem: po svoj prilici ne postoji koherentan, nemagičan način na koji bi subjektivna stajališta niže razine – kao što su subatomske čestice ili neuroni u mozgu, ako imaju te točke gledišta – mogli kombinirati u subjektivne aspekte više razine, poput vaših i naših. To se naziva problemom kombinacije i čini se jednako nerješivim kao i težak problem svijesti.

Očigledan način oko problema kombinacije je stajalište da, iako je svijest doista temeljna u prirodi, ona nije fragmentirana kao materija. Ideja je proširiti svijest na cijelo tkanje prostorvremena, za razliku od ograničavanja na granice pojedinih subatomskih čestica. Ovo gledište – nazvano “kozmopsihizam” u modernoj filozofiji, iako se naša preferirana formulacija svodi na ono što je klasično nazvano “idealizam” – jest da postoji samo jedna, univerzalna, svijest. Fizički svemir kao cjelina je vanjski izgled univerzalnog unutarnjeg života, baš kao što su živi mozak i tijelo vanjski izgled unutarnjeg života osobe.

Ne morate biti filozof da biste shvatili očigledan problem s ovom idejom: ljudi imaju privatna, odvojena područja iskustva. Ne možemo vam čitati misli i, vjerojatno, ni vi ne možete čitati naše. Štoviše, mi inače nismo svjesni onoga što se događa u svemiru i, vjerojatno, niste ni vi. Dakle, da bi idealizam bio održiv, trebalo bi objasniti – barem u načelu – kako jedna univerzalna svijest potiče višestruke, privatne, ali istodobno svjesne centre spoznaje, svaka s različitom osobnošću i osjećajem identiteta.

I ovdje disocijacija upada u cijelu priču. Iz empirijski podataka o poremećaju disocijativne osobnosti znamo da svijest može dovesti do mnogih operativno različitih centara istovremenog iskustva, svaki sa svojom osobnošću i osjećajem identiteta. Stoga, ako se nešto slično poput DID-a događa na univerzalnoj razini, jedna univerzalna svijest može, kao rezultat, dovesti do mnogih altera s privatnim unutarnjim životima kao što je vaš i naš. Kao takvi, svi mi možemo biti alteri – disocijativne osobnostiuniverzalne svijesti.

Štoviše, kao što smo vidjeli ranije, postoji nešto kako disocijativni procesi izgledaju u mozgu pacijenta s DID poremećajem. Dakle, ako se dogodi neki oblik univerzalnog DID-a, alteri univerzalne svijesti također moraju imati vanjski izgled. Smatramo da je ova pojava sam život: metabolički organizmi su jednostavno kako disocijativni procesi na univerzalnoj razini izgledaju.

Idealizam je primamljiva perspektiva na prirodu stvarnosti, jer elegantno zaobilazi dva po svoj prilici nerješiva problema: težak problem svijesti i problem kombinacije. U onoj mjeri u kojoj disocijacija nudi put do objašnjavanja kako, prema idealizmu, jedna univerzalna svijest može postati mnogo pojedinačnih umova, sada možda imamo na raspolaganju dosad neviđeno koherentan i empirijski utemeljen način dolaženja do smisla života, svemira i svega ostalog.

Bernardo Kastrup diplomirao je računarstvo na Tehnološkom sveučilištu Eindhoven i specijalizirao se za umjetnu inteligenciju i rekonfigurabilno računarstvo. Radio je kao znanstvenik u nekim od vodećih svjetskih istraživačkih laboratorija, uključujući Europsku organizaciju za nuklearna istraživanja (CERN) i Philips Research Laboratories. Bernardo je autor mnogih akademskih radova i knjiga o filozofiji i znanosti. Njegova najnovija knjiga je “The Idea of the World: A multi-disciplinary argument for the mental nature of reality,” [Ideja o svijetu: Multidisciplinarni argument za mentalnu prirodu stvarnosti”, op. prev.], utemeljena na rigoroznom analitičkom argumentu i empirijskim dokazima. Za više informacija, studije koje možete besplatno skinuti, videozapise, itd. Posjetite www.bernardokastrup.com.

Adam Crabtree radi kao predavač u Centru za obuku iz psihoterapije u Torontu. On je kliničar koji je liječio mnoge slučajeve teških oblika DID-a u proteklih 30 godina. Pisao je opsežno o povijesti psihodinamične psihoterapije od vremena Franza Anton Mesmera do danas, prateći razvoj ideja o disocijaciji na Zapadu, osobito u svojoj knjizi From Mesmer to Freud: Magnetic Sleep and the Roots of Psychological Healing (1993.)

Edward F. Kelly je profesor na Odsjeku za perceptivne studije (DOPS), u istraživačkoj jedinici u okviru Odjela za psihijatriju i neurobihevioralne znanosti na Medicinskom fakultetu Virginije. Bio je vodeći autor knjiga Irreducible Mind (2007.) i Beyond Physicalism (2015.), koje sustavno istražuju empirijske i teorijske teme vezane uz važnost uma u prirodi. Njegovi istraživački interesi trenutno su usredotočeni na studije intenzivnih neurosnimanja izmijenjenih stanja svijesti u iznimnim subjektima različitih vrsta.

sott

Odgovori