Linčovanje Štulhofera

Fotografija članka

Ljudska intervencija nasuprot “diktaturi istine”? – Takvih je situacija u našoj nedavnoj prošlosti bilo mnogo, a ova me, kako po metodama i intenzitetu djelovanja (a da pritom samu intenciju ostavimo postrani), neodoljivo podsjeća na besprizorni napad na feministkinje iz devedesetih, poznat pod nazivom Vještice iz Rija.

Dok mi je još jučer, doslovno jučer, jedna od mojih prijateljica, inače feministička teologinja, objašnjavala razloge zašto je prijeko potrebno izaći iz ovog kruga nasilne “pat-pozicije” te zašto je važno (i) čuti, odnosno razaznati strah koji pulsira unutar roditeljske populacije, a povodom uvođenja predmeta Zdravstveni odgoj u kurikulum osnovnog i srednješkolskog obrazovanja, jedan od učinaka izravnog nasilja dogodio se u posve drugom formatu. Moje su kolegice i kolege (op. mlade sociologinje i sociolozi), stajući u obranu ljudskog i profesionalnog dostojanstva Aleksandra Štulhofera, jednog od sudionika u izradi spomenutog kurikuluma, imenovale njegovu poziciju “kolateralnom žrtvom javne rasprave zdravstvenog odgoja“.

Time su ne samo simbolički pokazale do kuda sežu pogubne implikacije jednog nabijajućeg cirkularnog nasilja u javnom, napose medijskom prostoru, već su pokazale kako je važno pozicionirati se. Javni apel ljudske solidarnosti s pojedincem/kom ili singularnom egzistencijom ljudskog bića čini zornim situaciju graničnosti, podsjećajući nas uvijek iznova zašto društveno iskustvo svjedočenja ima smisla upravo iskorakom iz distanciranosti, kako kalkulabilne tako i profesionalno-funkcionalne. A kao što znamo, etično postupanje, kako bi rekao Jacques Derrida, nesvodivo je na kalkulabilnost bilo koje vrste.

Iako su stvari, čini se, već odavno otišle “predaleko”, a svakim se danom pred očima parala još jedna mogućnost smislenog razgovora, situacija “linča” jedne osobe kao “konačno rješenje” ove tzv. situacije višestruko je opasna. Takvih je situacija u našoj nedavnoj prošlosti bilo mnogo, a ova me, kako po metodama i intenzitetu djelovanja (a da pritom samu intenciju ostavimo postrani), neodoljivo podsjeća na besprizorni napad na feministkinje iz devedesetih, poznat pod nazivom Vještice iz Rija.

Ne samo da ovo razotkriva duboki ambis u kojem smo zapali činjenicom da društvo funkcionira izvan polja odgovornosti već da svojim razvlaštenjem riskira situacije koje pronalazeći tzv. metu uprizorenu u jednoj osobi na temelju zloćudnog, već konstruiranog predloška, ubijaju samu ideju egzistencijalnih odgovora na ljudske odnose. Spolne, seksualne, obrazovne, etičke odnose u društvenoj zajednici.

U vremenu kada nasilje buke, proizvodeći u posljednja dva mjeseca, pornografizaciju diskursa, eskalira do ovakvih bešćutnih razmjera, a posve je stanjen prostor za bilo kakav razgovor, je li se uopće, pitam se, čini uputnim napor prisjećanja na glavni problem, odnosno pitanje? I kako do njega dospjeti? To zacijelo nije ni spolna ravnopravnost, a niti masturbacija, kao ni “vještine” saznavanja o vlastitoj spolnosti, premda se još nedavno to činilo kao ono što uznemiruje, ili o čemu svatko od nas ima svoje mišljenje. Ili pak potražuje glas u javnosti.

Ili je (i)pak posrijedi traumatski scenarij suvremenosti koji funkcionira kao “opipljiva odsutnost” koja, kako bi rekao Laurence Kirmayer u svom glasovitom tekstu The Landscapes of Memory iz 1996. godine, zakriva problem te ne postoji sjećanje na ono što se sada zbiva doli proganjajuće moći? One koja prijekorom zaprečava razgovor, a metodom denuncijacije, rastače ono malo ljudskog povjerenja potrebnog za mogućnost da se to drukčije mišljenje uopće čuje? Poznato je da prijekor ne samo dokida želju za osvještavanjem ili dijalogom, već razapinje slobodu savjesti perpetuirajući nelagodu, a češće tjeskobu potencijalnih aktera rasprave.

Stvarno pitanje koji se nametnulo kao povod traume unaprijed je iscurilo iz razgovora, kontaminirajući moguće ulaze ili pozicioniranja. Unatoč pokušajima nekoliko entuzijasta/kinja da prizovu problem, da argumentiraju što bi to imalo biti vrijedno u eksperimentalnom programu uvođenja zdravstvenog odgoja u obrazovne ustanove ili koja su to otvorena mjesta sporenja ili pak dileme, kao i strahovi, ili, da se možda time prizove pluralnost posebice važna za označene, preciznije ranjive identitetske pozicije drugih i drukčijih, u međuvremenu smo svi/e, poput taoca/kinja, postali zatočenici/ce jedne apsurdne i posve nepotrebne bezizglednosti. Zašto se to dogodilo? Čemu je to razlog? Ako je omjeravanje moći ili “borba za duše”, kako je na samom početku ove “situacije” o tomu svoje mišljenje izrekla teologinja Anna Maria Gruenfelder, imalo naznake mogućeg objašnjenja, a u javnom se diskursu “diktat” istine u prizivu moralnog autoriteta pojavljivao u mreži različitih, često konfliktnih “Rodna ideologija = homoseksualnofeministički lobi = pedofilija = prijekor, odnosno ukor = “odstrel”, jedna je od mogućih izvedenica koja se pojavljuje kao implikacija ove nažalost ne više “montipajtonovske” dogodovštine označitelja (dobrobit djece, racionalni argumenti, savjest, kršćanski odgoj, znanost, pravo na izbor i sl.), gdje smo danas?

“Rodna ideologija jednako homoseksualnofeministički lobi jednako pedofilija jednako prijekor, odnosno ukor jednako “odstrel”, jedna je od mogućih izvedenica koja se pojavljuje kao implikacija ove nažalost ne više “montipajtonovske” dogodovštine. Naličje suvremeno iskonstruirane traume kao da nam se u vidu moralnog prijekora ceri u lice. Pitam se, stoga, koja je to diskursna tekstura za znanstvenu, racionalnu, ljudsku ili bilo koju argumentaciju? I kako se uopće nositi s njom? “Višak” kontekstualno-pridodanih značenja ogoljen u redukciji ovog simplicističkog niza ne samo da je, iskazan u ovako sročenoj formuli, zapriječio razgovor o različitim viđenjima o spolnosti i teorijskim nesporazumima koja ih često prate, već se pojavio kao mjesto koje posve dokida njegov smisao. Stoga mi se dva pitanja koja sam sebi postavljala svo ovo vrijeme i o kojima sam mislila pisati, a to su: je li feministička intervencija uopće (bila) moguća; i je li razgovor o teorijama roda, o spolnosti i seksualnosti doista izvediv premda se njegov izostanak nerijetko uzima kao mjesto spočitavanja, ne čine izlišnim već zahtijevaju odgodu. Bar na neko vrijeme.

Ne mislim ovdje na nesumjerljivost određenih svjetonazorskih shvaćanja ili teorijskih pozicija o rodu/spolu koje se prelijevaju preko u javnosti vidljivih “frontovskih podjela”, a to se dakako ne smije previdjeti, već na jednu vrstu ciničnog paradoksa u koji je zapao novouspostavljeni diskurs moći. Naime, kako objasniti da se diskurs koji kompleksne teorije o rodu “prevodi” u (nepoćudnu) rodnu ideologiju opire prisjetiti da u neposrednoj stvarnosti koju živimo imamo zvaničnu provedbu rodno osviještene politike koja, počev od Zakona o ravnopravnosti spolova od 2003. godine, uz sve prigovore, djeluje u smjeru normativne jednakosti ljudskih bića neovisno o njihovom spolu/rodu ili spolnoj orijentaciji? Kakav tip priziva proizvodi načelo supstantivne jednakosti ili pak ideja tolerancije koja premda, kako bi rekla Wendy Brown, uvijek signalizira nepoželjnu približnost tog Drugog/e, jest jedna od značajki pluralističkih društava? I to neovisno o feminističkoj raspravi koja bi zacijelo unijela ne samo kompleksniju ekonomiju gledanja na spolne&odnosno rodne uloge i društvene režime seksualnosti već sučelila suvremenost s “opipljivom” odnosno neporecivom prisutnošću konstrukcija o seksualnosti koje već više od pola stoljeća prave kulturnoteorijski zaokret od bioloških prema društvenim značajkama seksualnosti i teorijama performativnosti.

U čekaonici žudnje za javnočujnim i javnoempatičnim prostorom koji bi se otvorio za teorijsku znatiželju i kritičke rasprave različitih umjesto “diktature istine”, apel ljudske solidarnosti čini se malom, no važnom obećavajućom gestom.

Izvor: H-alter

 

Odgovori