Sveti Franjo

Povjesničarska studija Domagoja Kneževića o ranim godinama Tuđmanovog HDZ-a po svom naumu ne predstavlja ništa drugo do translaciju ofucane stranačko-nacionalističke istine u navodno historiografski diskurs, zbog čega neće potaknuti nikakve rasprave – ona je mrtav spomenik živoj laži

‘Razdoblje kojim se bavi ova knjiga je zapravo doba raspada komunističke Jugoslavije, početka procesa demokratizacije i nastanka neovisne hrvatske države. Bez istraživanja strukture i ideologije Hrvatske demokratske zajednice, kao i istraživanja političkog djelovanja njezinog neospornog vođe i ideologa Franje Tuđmana, nije nikako moguće razumjeti spomenuto razdoblje.’ Netko naivan, tko ne bi zaključivao već temeljem otrcanog dizajna naslovnice što bi trebao konotirati ozbiljnost i domoljublje, garniranog siluetom osornog Tuđmana, možda bi pomislio da ovih nekoliko uvodnih rečenica upravo objavljene studije Domagoja Kneževića – naslovljene ‘Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavijom’ – najavljuje kritičku analizu organizacije koja je presudno odredila živote hrvatskih građana. Međutim, započnimo s generalijama. Pisac studije povjesničar je s Hrvatskog instituta za povijest, koji je i izdao knjigu. Zapravo je riječ o proširenom i prerađenom doktoratu, čiji je mentor bio Davor Marijan, a u povjerenstvu za obranu sjedili su Ivica Lučić, Ante Nazor i Zdenko Radelić. Knežević je uz to studirao na Hrvatskim studijima, gdje mu je mentor diplomskog rada na temu akcijâ Maslenica i Medački džep bio Josip Jurčević. I bez detaljnijeg poznavanja suvremene hrvatske historiografije, već je letimičnim pogledom na imena duhovnih otaca Kneževićevog opusa moguće naslutiti osobine tog opusa. Marijan i Nazor su desno-nacionalistički povjesničari. Ivica Lučić bivši je voditelj Sigurnosno-informativne službe Hrvatskog vijeća obrane. Objavljeni stenogram njegovog razgovora s Tuđmanom 11. lipnja 1994. otkriva da je Lučić sebe okarakterizirao kao ‘praktično velikohrvata’ koji želi ‘bar Banovinu, bez ikakvih, bez Muslimana, bez Srba’. Zadnjih godina objavio je više knjiga i radova u kojima uglavnom brani Tuđmanovu politiku. Josip Jurčević propali je predsjednički kandidat i poznati povjesničarski revizionist, član Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Kneževićeva opsežna knjiga – 616 stranica velikog formata – osim kraćeg uvoda obuhvaća razdoblje od famoznog ‘plešivičkog sastanka’ – održanog 19. siječnja 1989. u kleti Ante Ledića u vikend-naselju Stošinec na Plešivici pored Samobora, na kojem je Tuđman proglašen predsjednikom ‘Inicijativnog kruga za osnivanje demokratskog udruženja’ – pa do 8. listopada 1991., kada je Sabor dominiran HDZ-om donio definitivnu odluku o raskidu svih veza s Jugoslavijom. Tu je i opsežno poglavlje o HDZ-u Bosne i Hercegovine. Autor kombinira kronološki i tematski pristup, pa se primjerice poglavlja kao što su ‘Početak demokratizacije u Hrvatskoj’, ‘Ključni sastanci Inicijativnog kruga i pojava Veseličine frakcije’ ili ‘Prvi dani vlasti’ smjenjuju s onima naslovljenima ‘Organizacijsko jačanje’ ili ‘Unutarstranački sukobi’. Što se izvora tiče, osim onih već objavljenih, Knežević knjigu uglavnom temelji na dokumentima Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, pismohrani Vladimira Šeksa te opsežnoj stranačkoj dokumentaciji koju mu je ustupio Ante Beljo, nekadašnji istaknuti član HDZ-a i zapaženi gost rubrike ‘Greatest Shits’ tjednika Feral Tribune.

Knežević temeljito i krajnje detaljno prati razvoj HDZ-a, a s obzirom na nepreglednu količinu materijala, dokumenata i novinskih članaka koje citira, na prepričani sadržaj nepreglednog niza HDZ-ovih partijskih i državnih sastanaka, mitinga i diskusija, na opise kadrovske politike, unutarstranačkih sukoba ili utjecaja ključnih političkih događaja na razmišljanja vodećih HDZ-ovaca, studija je – autorskom pedigreu unatoč – naizgled koristan izvor podataka i iznimno vrijedan doprinos razumijevanju vremena i procesa koje tematizira. Slabost knjige neprekidno je narativno gomilanje događaja i rasprava te je potrebna značajna količina mazohizma za proboj kroz stotine stranica monotonije. Takva metodologija ide nauštrb analize: primjerice, pobjedu HDZ-u na prvim izborima Knežević objašnjava ‘jasnoćom političkog programa’, odnosno njegovim glavnim točkama – pomirbom, obranom suvereniteta, odličnom unutarnjom organizacijom i jedinstvom s iseljeništvom. Ništa tu nismo doznali recimo o realnim posljedicama ekonomske krize na legitimitet jugoslavenskog socijalističkog projekta u očima običnih građana, na njihove izborne preferencije te traženje protestne opcije. Osim kurtoaznih opaski, ništa nismo doznali o klasnoj strukturi birača HDZ-a. Tek tu i tamo ima zanimljivih podataka, primjerice o regionalnoj, obrazovnoj i spolnoj strukturi 136 članova Inicijalnog kruga HDZ-a: bilo je 55 posto Zagrepčana, šezdesetak posto visokoobrazovanih i 96 posto muškaraca. Gomilanje faktografije ne objašnjava kako je stranka osnovana 17. lipnja 1989., na čijem je osnivačkom sastanku prisustvovalo 48 delegata, u manje od godine postala dominantna politička snaga u zemlji. Za razumijevanje uzroka političkih promjena treba analizirati događanja u samom društvu, što Knežević uglavnom ne radi, pa mu je knjiga slabe eksplanatorne snage. Sve su to mnogo bolje napravili Sven Cvek, Jasna Račić i Snježana Ivčić u studiji o Borovu: osim što je ta knjiga daleko pitkije i zanimljivije napisana, donosi intrigantnije zaključke bitno veće spoznajne vrijednosti.

Dok Knežević pedantno nabraja svaki četnički incident u Hrvatskoj, HDZ je stranka ‘navodno povezana s ideologijom ustaštva’; dok se zgraža nad progonima koje poduzimaju podivljali srpski nacionalisti, nema ni slova o divljanju Hrvata

Knežević, međutim, pati od mnogo suštinskijih problema. Kao i svakom nacionalistu, konstitutivnost onih “Drugih” – u ovom slučaju Srba – izvor je nepresušnih frustracija, pa se dijeljenje suvereniteta doima gotovo kao simbol sakaćenja nacionalnog uda. Riječ je, dakako, o odredbi Ustava SR Hrvatske po kojoj je ona bila definirana kao ‘nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive’, a koju je HDZ izbacio iz Božićnog ustava donesenog u prosincu 1990. – ‘odluka zasigurno netaktična, pa čak i glupa’, kaže Ivo Goldstein. Za Kneževića je, reći će gostujući na YouTube kanalu časopisa Obnova – čije se uredništvo ideološki, a dijelom i personalno poklapa s ekstremno desnom strančicom Generacija obnove – nerealno da se Srbe u Hrvatskoj ‘još od Khuen-Héderváryja za sve pita’. I dok je ideja da bi se Hrvati trebali dogovarati sa Srbima u zemlji u kojoj je taj narod 1991. činio 12 posto stanovništva nepodnošljiva – a da ne govorimo o razumijevanju traume ustaškog genocida – i dok konstantno ističe (realno) velikosrpstvo i veze SDS-a i Beograda, za Kneževića su suverenitet i konstitutivnost bosansko-hercegovačkih Hrvata neupitni i samorazumljivi. Bez trunke zadrške registrira da je HDZ BiH ‘organizacijski bio dio HDZ-a’ te brani stranku koja prijeti ustankom ukoliko Hrvati u Bosni ‘budu manjina’. HDZ-ov proglas iz studenoga 1989. u kojem se spominju ‘povijesne i prirodne granice hrvatskog naroda’ interpretira kao ‘obranu hrvatskih interesa u BiH’. O tome kako je HDZ te interese ‘obranio’ zločinačkim ratom s Bošnjacima, nešto bi mogli reći Hrvati Lašvanske doline, Vareša ili Kaknja.

Nema nikakve sumnje da je političko i vojno vodstvo Srbije i JNA tijekom raspada SFRJ – predvođeno Miloševićem, Jovićem i Kadijevićem – bilo duboko zločinačko, a ono krajiških Srba zločinačko i suicidalno: upitno je da li bi Hrvatska izbjegla rat i s drugačijom vlasti. Međutim, dok Knežević pedantno nabraja svaki četnički incident u Hrvatskoj, HDZ je stranka ‘navodno povezana s ideologijom ustaštva’; dok se zgraža nad progonima koje poduzimaju podivljali srpski nacionalisti, nema ni slova o divljanju Hrvata, recimo o zadarskoj kristalnoj noći i masovnim deložacijama. Ustaškog dužnosnika Vinka Nikolića u doktoratu je opisao kao ‘istaknutog iseljenika’ – zanimljivo, taj je detalj izostavljen u ukoričenoj verziji. Ukratko, neprestano negiranje, odnosno umanjivanje jednog nacionalizma i neprestano prokazivanje drugog, ili hotimična ćoravost kao metoda.

Od teze da ‘optužiti Tuđmana kao antisemita nije imalo nikakve osnove’, nego da je 1989. dio židovske zajednice ‘uz neskrivenu podršku S. Goldsteina’ iz političkih razloga poslao javno pismo o skandaloznim Ciliginim citatima koje Tuđman bez ikakve ograde navodi u ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’, preko tvrdnje da su optužbe o dogovorima u Karađorđevu ‘konstruirane’, pa do političkih atentata i javnih ubojstava – Ante Paradžik, Saša Gešovski i Josip ReihlKir su ‘tragično poginuli’, pri čemu se navodi tek kako su iz HSP-a ‘počeli tvrditi kako je Paradžikovo ubojstvo politički motivirano’, a što se Reihl-Kira tiče, spominje se da ga je ubio rezervni policajac Antun Gudelj, ali se odlučno negiraju izjave tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Boljkovca, koji je rekao da ga je Reihl-Kir informirao o tome da mu se iz osječkog HDZ-a sprema likvidacija; za Kneževića je pak glavni razlog nezadovoljstva Reihl-Kirom bila ‘slaba priprema obrane osječkog područja’ – ne postoji gotovo niti jedna HDZ-ova i nacionalistička svinjarija koju Knežević ne negira ili ne opravdava. A tu su i floskule poput one da je ‘međunarodna zajednica stvorila Jugoslaviju’, što otkriva zabrinjavajuće nepoznavanje historije od strane doktoriranog povjesničara.

Imalo iscrpnije seciranje knjige zahtijevalo bi višestruko veći tekst, no poglavlje ‘Dezideologizacija društva’ zaslužuje uvrštavanje u historiju propagande. Autoru je ovdje proradio i represivni refleks, pa navodi kako su nakon preuzimanja vlasti brojni novinari ‘pod krinkom demokratskih sloboda nastavili rat protiv HDZ-a’, dok je ‘opće poznato’ da su mnogi ‘suradnički vezani za komunističke tajne službe’. Štoviše, kao da Knežević žali što represija nad medijima nije bila i žešća, jer tvrdi da je ‘blagi odnos nove vlasti HDZ-a prema nekadašnjim medijskim društveno-političkim radnicima bio osnova za daljnje optuživanje HDZ-a za navodne političke progone’. Unatoč tome ‘nisu provedene veće političke čistke’, iako Knežević sam navodi niz kadrovskih promjena, od RTV-a Zagreb do Vjesnika, a u Glasu Slavonije je ‘jednom legalnom akcijom države kao vlasnika za predsjednika Upravnog odbora postavljen B. Glavaš’. Povjesnik, naravno, ne spominje da je osječki gubernator potom u redakciju ušetao s pratnjom naoružanom dugim cijevima. Opravdavanje ‘većih promjena strukture zaposlenih’ u školstvu i drugdje da i ne spominjemo. A dok se Knežević zgražava nad ideološki podobnom policijom u doba socijalizma, u kojoj su uz to natprosječno zastupljeni Srbi, podrazumijeva se da su nakon pobjede HDZ-a i čistki u policiji novi policijski kadrovi regrutirani preko lokalnih organizacija nove vladajuće partije.

Knežević, uostalom, vlastiti cilj jasno izlaže već u uvodu: ‘Smatram da je knjiga u biti jedan činjenično utemeljen odgovor na veliki broj javnih konstrukcija koje su se pojavile tijekom političkog procesa tzv. detuđmanizacije, koji je za cilj imao poništiti sve najvažnije nacionalne političke dosege iz analiziranog razdoblja, ali koji je na sreću neslavno okončao.’ Zbog geste kojom jasno naznačuje retuđmanizatorsku namjeru gotovo bi mu se – paradoksalno – moglo priznati intelektualno poštenje, međutim, ta gesta ne poništava sadržajnu laž, licemjerje i nacionalizam koje ta namjera nužno podrazumijeva. Uostalom, vjerojatnije je da Knežević zapravo ne vidi kontradikciju između ‘činjenične utemeljenosti’ i apologije HDZ-ovih političkih i stvarnih zločina: haška presuda hrvatskom vodstvu u BiH za njega je, kaže u jednom intervjuu, dokaz da je riječ o političkom sudu.

U ispadu totalitarnog impulsa, drugi predsjednik bosanskog HDZ-a Stjepan Kljuić stranku je 1990. nazvao ‘planetarnom organizacijom svih Hrvata’. Upravo zbog toga što je svojevrsna enciklopedija razmišljanja stranačkih članova, knjiga je – bez ikakve ironije – nenamjeran, ali vrijedan doprinos kritici HDZ-ovog uma. No po svom naumu ne predstavlja ništa drugo do translaciju ofucane stranačko-nacionalističke istine u navodno historiografski diskurs, zbog čega neće potaknuti nikakve rasprave: ona je mrtav spomenik živoj laži. To je šteta, jer su potrebne studije HDZ-a koje bi realistično i kritički pristupile i pozitivnim i opakim ostvarenjima te organizacije. Knežević jest uložio veliki trud i koristio golemi broj izvora, međutim, krajnja tendencioznost i, u konačnici, falsificiranje povijesti teško kompromitiraju vrijednost knjige. Kao što je za autora proglašenje neovisnosti ‘odluka koju je hrvatski narod bez ikakve sumnje dugi niz godina priželjkivao’, a HDZ-ova politika predvođena Tuđmanom ‘doista uspješan odgovor na većinu problema hrvatskog naroda izniklih u raspletu jugoslavenske krize’ – i baš kao što Knežević malo kad razlikuje Srbe od njihovog političkog vodstva – čini se da i HDZ vidi kao organsku transmisiju volje postrojenog naroda na dugačkom povijesnom putu ka suverenitetu, po principu: narod-partija-vođa.

Fakt da se povjesničar toliko uživljava u subjekt o kojem piše da možemo govoriti o stapanju s objektom vlastite ljubavi, koji bi se takvim činovnikom tuđmanizma mogao ponositi – ili je u pitanju glas samog vođe iz groba? – još je jedan simptom toga da je društvo stiglo u fazu zrele Tuđmanove kanonizacije. To, uostalom, i nije tako loše. Tvrtko Jakovina predvidio je da će Tuđman u hrvatskom imaginariju završit kao Tito: jednom nerealno obožavan, a potom odbačen, pri čemu će upravo članovi HDZ-a prvi zagovarati uklanjanje njegovih spomenika iz javnih prostora. Shodno tome, Kneževićeva apoteoza Tuđmana i njegove partije po svojoj je funkciji i formi savršena reinkarnacija dogmatskih, servilnih i nekritičkih momenata socijalističke historiografije. Pri čemu jedna ipak zastupa vrijednosti solidarnosti i antifašizma, a druga nacionalnog ekskluzivizma: tim će prije potonja završiti na rezalištu.

portalnovosti

1 comment

  1. Tuđmanovu prosječnost u mnogočemu ne može dići na razinu “svetosti” nitko i ništa. Ostat će zauvijek prvi, ali ne i veliki.

Odgovori