Striborova autobiografija o drugima

Stribor Uzelac SchwendemannKnjiga Tri tenora Stribora Uzelca Schwendemanna, velikog poznavatelja brodske povijesti, pedantnog feuilltonističkog izričaja, polemičara uvijek spremnog započeti novinsku kavgu s devijantnim političko-kulturnim pojavama i njihovim nositeljima, novinskog pisca smionih, kompetentnih, istraživanja politike i političkog i kao vještine i kao usuda – uspješno je skretanje na prostrani teritorij beletristike, a iznenadilo je samo one koji iz njegovog dosadašnjeg opusa nisu umjeli naslutiti logiku i moguće smjerove njegovog razvoja, širinu i razmjere kinetičke energije njegovog stvaralačkog duha i konstantnu sklonog prema evokaciji.

Iza naslova Tri tenora koji asocira na svjetski poznatu skupinu opernih pjevača, kriju se tri priče o tri nesvakidašnje, ali autentične pričalice, tri antijunaka koji, također, imaju prepoznatljivi repertoar i koji svako toliko održavaju svoje verbalne koncerte za sve one koji ih žele saslušati. Riječ je o tri individualista, čiji monolozi predstavljaju, kako sam autor kaže, onu vrstu nepokorenosti koja u biću slobode stoji gotovo uz rame intelektualne i umjetničke disencije. Tri priče u monološkoj formi, nazvane su po likovima koji se, gotovo u jednom dahu, bez posebnog povoda, vođeni nekom nevidljivom potrebom da se bude bezuvjetno iskren – neobuzdano ispovijedaju, ogoljujući se pred slušateljima među koje spada i sam autor- po Hilmi Baurku, Lale Taraleji i Bajici Živiću Guzu. U pokušaju da odmatanjem njihovih životnih bilanci odnosno jednostavnim evociranjem poetskih trenutaka koji su pohranjeni negdje duboko u njihovoj prošlosti,u vječnosti takoreći, stvori iluziju oživljene prošlosti, Stribor, uz pomoć zbiljskog jezičnog čina, zapravo ispisuje prozno djelce kaouvjetnu istinu o vremenu u kojem živimo. I, doista, „ništa u ovoj knjižici nije bilo kako je zapisano, ali je sve istinito”.

Hilmo Baurk, pedesetogodišnjak, Bošnjak iz Odžaka, tesar, sočnim bosanskim jezikom prepunih turcizama, u bolničkoj sobi, prije gašenja svjetla pred spavanje, u prisustvu svojih cimera, prisjeća se svojih radnih, intimnih i izbjegličkih dana doživljenih tokom života marginalca i izbjeglice na relaciji Bosna-Njemačka-Mađarska-Hrvatska. Bilježi Uzelac Hilminu ispovijed dosljedno slijedeći žanrovski obrazac, kuha on priču po slobodno primijenjenoj osnovnoj recepturi za neku od monodrama Josipa Pejakovića iz sedamdesetih godina, naravno, uz dodavanje neponovljivih, vlastitih sastojaka i pomno odabranih začinjavaca koji (d)jelo čine prihvatljivim, probavljivim, s osobenim okusom, okusom melankolije, humornog doživljaja svijeta i osjećaja za vitalnost preživljavanja. (I tako se ja oženi. Telefonom iz Harkanja. A plaho mi je bila dobra. Kad joj uvalim Hašima, cvili ko Zaimovi basamci. Udovca. Moreš si mislit. A ona stvar, da prostiš, miriše u nje ko ptica popunac. Znaš li ti za otu pticu? Popunac. Ne znaš. E, ta ptica popunac miriše bolje od Vegete. Jašta.)

Lale Taraleja, Cigan iz sela Babini Guzovi kod Zaplanje u Suvi Dol kot Smederevo, prije odlaska na pijacu Vaterlo gdje ga čeka njegova žena Petkana, neobuzdano vozi svoju priču na četiri padeža, tumara životnim prečacima, upada u stvarne i simbolične rupe na krivudavim cestama svijeta periferije od Srbije preko Kozari Boka u Zagrebu, sve do Nizozemske. (Anđa bila, ne žena nego regal, bre, cepelin. Kad skine aljinu misliš neko zaboravio cirkuski šator. Ne može da prođe kroz dvokrilna vrata, a da se ne očeše. Šta da ti zborim, kada je pop vidi u petak, odma ide na ispoved, ko da se omrsio.) Stribor je Taralejin nezaustavljivi izljev autsajderstva i strastvena pretjerivanja na svoj način uhvatio po uzoru na burlesknu ispovijest “belopalanačkog kontramitingaša” Dragana Ujevca, koja je skoro godinu i pol dana – tjedan za tjednom, krajem devedesetih, izlazila u satiričnom listu “Naša krmača” koja je objavljena i kao roman „Glupi tornik” NIN-ovog novinara Dragana Jovanovića.

Bajica Živić Guz, Brođanin, legenda i stvarni stanovnik periferije, Vijuša, svijeta koji kao da postoji paralelno uz svijet socijalističkog napretka, svijeta polazišta za upoznavanje centra grada koji je po mnogočemu ružniji i suroviji od tog ružnog brodskog kraja. Slijep („Od kad sam oslijepio lakše dovodim u pamćenje zvukove, mirise i okuse: miris parne lokomotive, alaisanih podova, nužnika dezinficiranih krezolom, Fehervarijevog jegervuršta, Prpićevog kruha… Okus šabese, malinovca, svilenih bombona, mirisa i okusa Micine pičke…”), na svojoj ribarskoj splavi na Savi (ta tko ju od Brođana ne zna!!), muški brutalno, a opet nekako nježno i s puno humoristične ornamentike u bakrene ploče uspomena, pred Bubom Uzelcem (autorom) i svojim ami-cochon Piklom, urezuje prizore iz djetinjstva i mladosti pripadnika generacije iz četrdeset i neke. Defiliraju gustim stranicama duhovi desetina brodskih legendi, dječaka i djevojčica, mladića i djevojka, izranjaju oživljeni iz diluvijalnog Vijuša kao Guzova sjećanja na vrijeme koje zapravo nikada nije prestalo sentimentalno trajati. Lokalne legende na neodređeno vrijeme sastavni su dio života i sudbina u određenom razdoblju, na određenom teritoriju, krugovima koji se šire. Oni su aroma života. U životu koji se pokazuje, kako iskusni vele, kao staro vino u novim bocama, legende su bile i jesu svi oni s petljom da usprkos savjetima i napucima iskusnih, vino života zagriju do vrenja, da u njega ubace klinčiće i cimet, dodaju sodu, pomiješaju s colom ili sokom, a sve prema vlastitim pobudama, inspiraciji, nahođenju i, po mogućnosti, pred publikom. Na ravnalu mogućeg ponašanja legende su graničnici. Oni su autoriteti za rušenje autoriteta. Divili smo im se, jer su smjeli, mogli i umjeli od života načiniti predstavu, a od predstave život, namjerno ili nenamjerno. Divili smo se drugima, a možda su se drugi divili nama!? Uostalom, zar to ne potvrđujeRadoslav Mihajlović Mihiz u svojoj Autobiografiji iz 1990. g., u kojoj na samom početku kaže: „Svako pokoljenje, svaki ljudski pas, sklon je da veruje, u izuzetnost svoje istorijske sudbine.

Prisjećajući se mladosti, imena, lokacija, događaja čije tumačenje katkada odstupa od općeprihvaćenih (revidirao je povijest obitelji Ivice Račana koja je živjela na Vijušu), stari mangup Guz, surovo iskren, ne štedeći ni sebe ni druge, kao da recitira Arsenove stihove:Znam da će još biti mladosti, Ali ne više ovakve – u prosjeku 1938/Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite/I ta će mi mladost teško pasti/A bit će ipak da ste vi u pravu/Jer sam sam na ovoj obali/Koju ste napustili i predali bezvoljno.

U rasponu od impresivnog lirskog privida do tijesnog prianjanja uz realno, atraktivnom jezičnom i stilskom razinom, dosljednom pripovjednom strategijom, crnovalnim poetskim postupcima- Stribor Uzelac Schwendemann stvorio je snažnu pripovijest, evocirao je kroz stvarne, žive predstavnike svog pokoljenja doba surovosti, doba u kome se ništa nije moglo skriti, ali i doba ljubavi i drugarstva (ispovijest je idealna forma za evokaciju!). Humor i ironija koji svojom izravnošću i oblicima razoružavaju (kalmburi, dosjetke, metafore, vulgarnosti, psovke, pretjerivanja, sarkazam, invektive, kaustičnost, destrukcija, denuncijacije, društvena i osobna kritika, nepovjerljivost, parodije, cinizam), spretne poveznice u iznošenju sjećanja, tematska drskost u skladu s pozicijom polemičara, osjećaj za životne distorzije- pomake izvan ušminkane normalnosti građanskog života, odsustvo stereotipa, uvjerljivost – sve su to dijelovi upečatljive, književne cjeline koja je živa, koja pulsira, koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim i koja je kao takva vodič za početnike kroz urbanu mitologiju Broda. Slikajući gradsku bijedu, mlade tragatelje za užitkom, rituale i traume djetinjstva, zakone mladićkog bratstva, robove nagona i okolnosti koji slijede vlastite luzerske ili šampionske tragove, djevojke kao posude užitka, potpuno i vjerno označivši nutrinu svojih junaka, Stribor je vratio dug formativnim godinama i napisao, zapravo, autobiografiju o drugima.

Tri tenora su na izvjestan način tri opširne fusnote njegovog vlastitog života, pokušaj da se dopre do smisla vlastitog postojanja. Kao što Guz nikada nije prestao biti mlad, tako to nije prestao ni Stribor. A mladost? I opet Arsen:Poklanjala si al’ si krala/I nevjerna si bila ti/Ne, suvise mi nisi dala/O mladosti, o mladosti,/O mladosti moja… Jos prepun nade, sto da radim/Na pola puta tek smo mi/A jutros vec su drugi mladi/O mladosti, o mladosti….Guz je slijep, amladost je razdoblje koje metaforički biva predstavljeno svjetlošću, tek s iskustvom spoznajemo da je svjetlost tek dio tame.Ipak, nosivi stup Tri tenora oko kojeg se širi cijela pripovjedna šatra je satiričnost kao korektiv ljudske naravi i duha. Ona znači, kako kažeIgor Mandić, neslaganje, neodobravanje, nepriznavanje, nemirenje, nepokoravanje, gorka je i opasna. A toga u knjizi ima kao nagaznih mina. Oprezno, čitatelji, da ne umrete od smijeha!

Knjiga Tri tenora literarna je poslastica i kulturna vrijednost godine u gradu kojeg steže dominantna garota tradicionalnog, repetirajućeg i neinventivnog gomilanja tzv. kulturnih događaja.

Objavljeno: 14.1.2011.na portalu www.sbplus.hr

 

1 comment

  1. O Uzelčevoj satiri: “.Ipak, nosivi stup Tri tenora oko kojeg se širi cijela pripovjedna šatra je satiričnost kao korektiv ljudske naravi i duha. Ona znači, kako kažeIgor Mandić, neslaganje, neodobravanje, nepriznavanje, nemirenje, nepokoravanje, gorka je i opasna. A toga u knjizi ima kao nagaznih mina. Oprezno, čitatelji, da ne umrete od smijeha!”

Odgovori