Snovi pobjeđuju mrak

svijetlo krijesnice


dani su polako postajali neprozirni;
prestajala je gorjeti vatra tvog svijeta,
u životu je prevladala mračnost,
stvari su izgubile jasnoću, a ljudi sjaj.
još donedavno si vjerovao kako je
vidljivost manja zbog neodgovarajućih
naočala, pala ti je na pamet i romantičarska
legenda da je tiho i uzurpatorski
dospjela konačna vladavina vječne noći,
da je netko urotnički navukao koprene
preko sunca nadanja i traganja.
a onda si neopozivo pojmio i priznao
da se svijetlo gasi u tebi, da tama
izvire iz tebe, da je pomrčina dospjela
iznutra. ta spoznaja je svijetlo krijesnice.

snovi pobjeđuju mrak

snovi osvjetljavaju hodnike intuicije.
snovi su mjehuraste luče vremena –
pobjeđuju mrak ispred hodnika emocija koji vode
u aule razuma. kuća našeg ja ima bezbroj ulaza.
i izlaza. snovi spajaju prostorije naše svijesti
o prostorijama tjelesnog postojanja.

sanjam da je s drugim. moj nespokoj se nakuplja
kao prljava voda, ne otječe, prijeti, zgušnjava strah.
ujutro joj ne prepričavam san da ne promjeni
odnos prema stvarnoj osobi kojoj se u snu podala.

u snu bez razloga skačem u mutnu, duboku rijeku,
u cipelama, obučen. Pomislim, uznemiren, da ću
potonuti, ali plivam prema drugoj obali. ugodno mi je.
ohrabren uspjehom osjećam da ću pustolovinu ponoviti.

sanjam kako letim iznad svoje kuće i obližnjih ulica.
vidim i zgrade nedohvatljive pogledima pješaka.
snoviđenje me prestrašilo puno kasnije kad sam doznao
da zdanja zaista postoje, da nisu astralna, da salutiraju.

njegovo srednje ime

nepoduzetnost je postala njegovo srednje ime.
zajednički su ga ispisali melankolija
i rutina – najmoćniji članovi odbora
za primopredaju negodovanja i jarosti
u ograđeni prostor predaje – odustajanja
od borbe i odricanja od oružja.

razoružavanje odnosi svjetlosti sjaj, čekanje
donosi besmislenu mudrost, potištenost
oslabljuje tijelo, uvježbanost i navike
ubijaju znatiželju. zanimljivo je da
ne raste strah; predvidljivost uči strpljenju
i usuđivanju suočavanja s dolaskom odlaska.

zabava je završila

prošla je velika divlja zabava, ispraznila se sala;
bio sam priređivač, brinuo se za ritam užitka.
otišli su uzvanici, tišina je muziku nadglasala,
na podu krhotine stakla kao da je bila bitka.

ostao sam sam, i težak je zrak, i svjetlo je oskudno,
u mislima se ponavljaju prizori, riječi nazdravljanja.
zadržat ću tek sjećanja, i osjećaj da bilo je uzaludno;
ostade društvo osame, rastužuje nemoć ponavljanja.

Dan i noć

U sumrak spušta ruke svoje iscrpljeni dan;
Nemilice, i neometano, udarce je zadavao
Vrećama ljudskim, neobaziranjem ispunjenim,
Nagnutim od tereta replika koje nikada
Izgovorile nisu, tjelesima prezrelim, poniznim
Vjerujućima u vječnost, dotrajalim buntovnicima
Čije je ja podizano na platou hinjene surovosti.

Noć se pojavljuje kao živi pijesak zaborava,
Kao sukrivac za pokušaj umorstva goloruke ljubavi,
Kao gluhonijemi, slijepi davitelj sućuti i topline,
Kao android koji oponaša podlost i taštinu čovječju,
Kao skladište odbačenih osobnosti, kao dehidracija.
Jutro preplavljuje očekivanjima dobrog, lijepog, istinitog,
Jutro se hoće natjecati s gubicima u prijenosu snage.

gdje smo

sjetim ih se sa sjetom ponekad.
nestali su mi iz vidokruga,
ili ja više ne gledam na njihovu stranu
na kojoj su se miješali smiješno i tužno.

govorio sam sebi tada da sakrijem
svoj podrugljivi osmijeh dok mi je dobra,
prostodušna čistačica d. pričala kako je
oženila sina. sigurno si se za svatove
dotjerala kao djevojka, upitao sam ju.
još pitaš, kupila si je mama novu trenirku.

nisam si mogao pomoći kadgod bih ga sreo.
suzdržavao sam se pokazati svoje nakreveljno lice.
uvijek bih pomislio na strašan potres koji je
zatresao naš grad i školu u koju smo išli. bili smo
osnovci. istrčali smo van, uplašeni, a on je rekao
da zločesti potres treba istući i poslati u kut.

znao sam da ću čim ga vidim spustiti pogled
kako ne bi otkrio moje čudnovato smijuljenje.
bio je zidar. sazidao je mom ocu bajtu od opeke.
jednog dana radilo se udarnički. ožednio,
od izrazito tamnopute susjede, zatražio je vode.
viknuo je: požuri da ti napravim malog crnca.

sjetim ih se sa sjetom ponekad. i s nemirom.
nestali su mi iz vidokruga, a možda su i mrtvi;
smrt je dobro raspoređena, pored svega je živog.
ili ja gledam na stranu na kojoj je samo tuga.

sanjači

sanjači koji su sanjali borbu, bijeg, blatne bujice,
vatru, vodu, visine, vukove, vragove,
bude se podvinute volje, prestravljeni
oprekama koje ih okružuju. u zagrljaju
dubokog sna bili su vapnenac, krovne
grede; buđenje ih pretvara u ljigavo vapno,
u krhku paljevinu. sanjači su nakon buđenja
dućani ispražnjenih polica, bezlisne grane,
automobili bez startera, sužnji zbilje,
potreseni podčinjenjem cenzuri jednoličnosti.
probuđeni sanjači su cijevi spljoštene pneumatskim
čekićima dužnosti, oni su otkošteno meso.