Pjesnici su čuđenje na netu: Ranka Ferček

Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Ranka Ferček. O sebi kratko je rekla: U Zagrebu. Sve se dogodilo u Zagrebu. Rođenje 1960, Klasična gimanazija, Medicinski fakultet, pa onda, kako je red i običaj: obitelj, djeca, karijera. S manjim ili većim odstupanjima. S vremenom shvatila da ne postoji dihotomija srca i uma, priroda i društvo. Poezija je, uz znanost, najbolja metoda za shvaćanje, prihvaćanje i dodatno oblikovanje stvarnosti. Pišem otkad sam naučila pisati, član sam tribine Jutra poezije i Udruge Vjekoslav Majer, rado sudjelujem na pjesničkim susretima, nekoliko pjesmica objavljeno je u zajedničkim zbirkama, još nisam objavila ni jednu samostalnu zbirku, no, sve se stigne u životu.

 

obračun kod ok korala

ah, znala sam da mi je stil odnekud poznat
vatreno oružje
kratka cijev
magnum, kolt                                                                                                                                i ostalo iz arsenala
moram li više vježbati na zbrojovki, bereti ili glocku?
Svejedno

na ocjenskom gađanju bilo je 16 pogodaka
u vitalne centre
ostalih šesnaest da ostane bogalj

kolega me pogledao sa strahopoštovanjem i pitao:
jesi li opet mislila na svog bivšeg?

nije važno kako se zovem

zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim mislima i pogledima

izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo mrvice svoje radosti
preostale nakon ludog pijančevanja
usadio se kao udica, nepovratno, u utrobu
i vučeš ih za sobom kao jato iznemoglih riba
oguljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav

i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca

oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda me ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka

nije uopće važno kako se zovem

Nepomazana

Zanijekat ćeš me svake večeri

Dok skidaš čarape

i čeprkaš između prstiju

to je obična automatska radnja:

ipak bi trebalo oprati noge

zanijekat ćeš me još nekoliko puta

dok lutaš ekranom i gledaš šarene slike

poslije ponoći, u nesanici,

i čitaš riječi za koje bi žarko želio

da prestanu biti tako poznate

probudit će te prostata

baš nekako u doba prvih pijetlova

primit ćeš u ruku svojeg ukvasalog pjetlića

i zanijekati me

ta to je samo proradio bubreg

na prvu zvonjavu vekerice

uzet ćeš prve riječi, nizati ih

i zanijekati da si ih slagao, prevrtao

dlanom gladio, iznosio iz svoje utrobe

kao tople kruščiće meni za doručak

dok hodaš ulicom okrenut ćeš glavu

od boja koje te okružuju, zanijekat ćeš

da baš takve postoje u mojim očima

žuriš i nemaš vremena, posao, sastanak, bivša, buduća…

ne brini, nikad nećeš visjeti naopačke

zbog svojih grijeha, zanijekati mene,

nepomazanu, to je bar lako

kao oprati noge, isprazniti mjehur, pojesti doručak

i naručiti trenutak strasti s dobro poznatog broja

žeđ

pala

mi je

kap

tvojega soka

na usnu

soka

životvornog

ne budi

škrt!

pusti me

da ga posrčem žudnjom

da se napojim

tvojeg

izvora

retrogradni kratki povijesni pregled o ljubavi, koju kukavelji nazivaju vibrantnom neurastenijom

takve eufemizme rabe
viktorijanski čuvari čudoređa
a prije njih mehanicisti tipa cartesius
renesansni su veseljaci
raspojasavali svoje remenje
više zbog vlastite sluzi
što navire preko nakurnjaka
a manje zbog bijesa na luteranski
stroge čistunce, buduće šetače starih propovjedi
toma akvinski se smotao sam
slijepo slušajući svetog augustina
koji je, lukavac, znao sve zamke puti
što su kasnije gorko iskusili
abelard i heloise, poslovični grešnici, ah
koncil u nikeji potvrdio je
notornu činjenicu da je žena
drugotno biće
nedostojna bila i ostala
a sve one pijanke raznih augusta i tiberija,
i aristotelovsko gnušanje
nad dihotomijom uma i tijela
bili su pizdin dim
prema istjerivanju bijedne hagare u sinajsku pustoš

tako i ti to nazivaš
onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišaš
svoju nježnu čežnju za zagrljajem

10 comments

Skip to comment form

  1. Brutalna zagledanost u samu sebe. Poetska samosvijest potkrijepljena intertekstualnim pomagačima.

  2. Žeđ je krajnje priznanje razmjene tjelesnoti. Kao da je napisana tog trena, sudara dva egoizma.

  3. Sve su to uzbudljiva, lirska izvješća s terena, iz zemlje zvane Jebačina.

  4. Ferčekica zna što je poezija. Uostalom, to je rekla predstavljajući se. U tom smislu koristi adekvatan instrumentarij. Kada tranšira tijelo ljubavnih odnosa ona to radi i satarom i skalpelom.

  5. A što bi on trebao da te ne zaniječe, ženo? Ne ići na wc kad ga potjera i upišati se u krevet?

  6. Jedno je sigurno, hao bivsem iz Obracuna kod ok korala😂

  7. Ispravak, ne hao nego jao

  8. Refleksivno, samorazotkrivajuće. Kao što to rade generali poslije bitke. Zanimljivo. Ne ostavlja čitatelja ravnodušnim.

  9. Muškarci kao orijentir, središte vrtnje, prvi pokretači… Muškarci vrijedni prezira, jer su na krivom mjestu u krivo vrijeme htjeli biti to što jesu.

  10. Poezija je popot klima uređaja. Ne pretjerivati s bilo koje strne. Čovjek pomisli da Ferček u nekim pjesmama grije, a ona ustvari uija toplinu hladnjački.

Odgovori