Napomena: Nastavlja se! Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Dragan Gortan. Rođen je 1961. godine u Puli. Živi u Pazinu i do sada je izdao tri samostalne zbirke, sve za Maticu hrvatsku. ''More Ljubavi'' - 2008. godine, godinu dana kasnije ''Nebo... Tvoje oči'', i 2011. godine zbirku ''Utjeha zvijezde''. Poezija mu je objavljivana u zbornicima, u časopisu ''Quorum'' te je u nekoliko navrata čitana na radiu. Pjesme su mu uglazbljivane, a prije tri godine jedna je i izvedena na Zagrebačkom festivalu šansone. Dragan Gortan, kad ne piše, radi kao poštar raznoseći poštu obroncima Učke.

 

SUZE OD SMOLE

Zamisli da si vjetar
A ja da sam drvo
I reci mi...koji list
Dodirnula bi prvo

Jer budeš li lahor
Što svoju krošnju išće
Znat ću da si tu
Kad zatreperi mi lišće

Bude li tad jesen
A moje grane gole
Pusti me da plačem
Suzama od smole

 

ANTIREVOLUCIONARNA
(izvodi se kao koračnica)

jednog davnog ljeta
na plaži u Vrsaru
na majici je nosila
Ernesta Che Guevaru

ljubomoran bijah
na bradatoga tipa
nevino ju snivah
a on joj grudi pipa

''budi samo čovjek
i nać' ćeš svoje mjesto''
tješio sam sebe
želeć' bit Ernesto

još se dobro sjećam
mada bješe davno
skrenula je lijevo
ja nastavih ravno

i sretoh ju danas
nakon mnogih ljeta
s bogatim mužem
uz istu plažu šeta

prolazeći mimo
oko joj zabljesnu
a onda se privije
uz njegovu desnu...

... koju on tad pruži
mekanu ko tijesto
''buongiorno ragazzo,
io sono Ernesto''

 

OBLAK

Onog dana kad mi je umro otac,
moja mater stara s dna ormara
izvadi bijelu bluzu od popelina.

''To sam čuvala za ovaj dan'', kaže,
''Pa neka on, koji je svoj radni vijek
i umirovljeničke dane proveo u
plavom trližu, danas bude svečan''.

Sjetio me na to jedan bijeli oblak
koji je jutros na plavom nebu
boje trliža izgledao tako svečano,
a i tih par kapi kiše koje su mu se otele,
… bile su moje suze.

 

MOJ OTAC I JA PUTUJEMO VLAKOM

Moj otac i ja putujemo vlakom
Kasnim noćnim, jedne davne zime
Vlakom od nade, vlakom od snova
Odredište Ljubljana, cesta Linhartova

Moj otac i ja putujemo vlakom
Kupe je prazan, vani se već mrači
Dva je mala kruha mat' ispekla svakom
Jest ćemo ih nakon presjedanja u Divači

Moj otac i ja putujemo vlakom
U veliki grad u kojem nikoga ne znamo
Al' tebe Oče još jedan problem muči
Kako meni reći da ostat ću sam tamo

Moj otac i ja putujemo vlakom
I dok se našim dahom hladan prozor vlaži
Kao milijun krijesnica iskre lete zrakom
Mi šutimo i gledamo kako promiču pejzaži

Moj otac i ja putujemo vlakom
Zrcale se zvijezde u snijegu duboku
Kad je nad Postojnom jedna zvijezda pala
Još je dugo, dugo sjala, Oče, u tvom vlažnom oku

 

STARI KAPUT

Taj je stari kaput koji je Milan M. dobio poštom
od svoje sestre iz Amerike, a koja je otišla tamo
još neke poslijeratne godine da bi pod stare dane
izjedana što krivicom, a što staračkom demencijom
i iz umišljaja da je tu još onakva bijeda od kakve
je bježala, zakasnio četrdeset godina na odredište.

Taj ću stari kaput usporediti s neostvarenom
ljubavlju i nemogućnošću da se ona ostvari u
sadašnjosti jer im sličnost čini određena demodiranost.

Taj je stari kaput Milan M. rasjekao na komade da bi
s njima pokrio pseću kućicu te tako čuvara zaštitio od zime.

S ljubavlju koja zakasni na odredište ne može se ništa.
Od ljubavi neostvarene u jedinom stvarnom vremenu
zauvijek ostaje hladno pri srcu.