Pjesnici su čuđenje na netu: Damir Kerdić

Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča, javio se Damir Kerdić. O sebi je napisao:

Rođen 1958. u Slavonskom Brodu. Odmah su me pustili da ostanem u Brodu. Nisu me, kao naprimjer Tozu, poslije izlaska iz one stvari, odnosno bolnice, odnijeli u Donje Andrijevce, pa se nisam od tamo morao izvlačit’. Nisam se ni iz Broda izvukao, a rekao bih i da s ovog svijeta neću nikad otić’ živ.

         Ne znam jesam li baš od malih nogu sklon umjetnosti. Nemam pojma ni sad čemu sam sklon, a gdje tek onomad. Tozo pouzdano zna od kad je on sklon umjetnosti. Ima informaciju iz prve ruke. Njemu su, čim je provirio glavu iz onog mjesta, tutnuli dudu u usta i pustili Majlsa Dejvisa. Zato trubi bedastoće.

         Svemu sam se posvetio do kraja. Naročito do kraja tuđih živaca.

         Radio sam sve poslove koje sam volio. Poslovi su me otjerali u invalidsku penziju i to s čedrtedesetosam, u najboljim godinama, kad su drugi tek počeli radit’. Il’ nisu počeli uopće.

         Nemam poseban naglasak za ništa. Bavim se s ovim ili s onim kako mi nadođe. Operem suđe, napišem pjesmu, usisam dlake, napišem priču, pokosim travu, napišem roman, prošetam sa psom, živciram ljude. Ovo zadnje mi ide najbolje.

         To bi bilo to.

         Za sada.

         Ako me posluži dugotrajnost, napravit ću još raznorazna sranja.

         I napisati još hrpu gluposti.

________________________________________________

                                                                                                                                                                                                                                                                   ŽIVOT (25.05.2018.)

od onda

do sada

razbijaju se boje

otapa se zrak

negdje je ovdje

nadošlo i prošlo

neprimjetno

utapamo se u zemlji

glasovi su nam nestali

poznamo se po borama

i pokislim mislima

zaboravili i početak i kraj

i ono prije

i ono što dolazi

sve je baš sad

i nikad

s nama

i bez nas

                                                                                                                                                                                                                                                               PROSTOR (17.05.2018.)

Odnekud do baš tu

Zakrivljen

Utisnut u tišinu

Doveden ispred sebe

Gledam

I ne vidim

S druge strane ovog

Samo ja

U kazaljkama sata

Sapleten u kretanju

Opet

Gledam

I ne vidim

Sažet u zrak

Ispred i iza istog

                                                                                                                                                                                                                                                                  OVA STAZA (10.03.2018.) (Za Tozu)

Ova staza nema kraja,

Ova staza nema sjaja,

Ova staza bol ne skriva,

Ova staza nije živa.

Ova staza nema boje,

Samo uzme što je tvoje.

Ovom stazom mogu poći

Oni koji natrag neće doći.

Ova staza neće nikad reći:

„Suzo, nemoj prestat’ teći.“

Ova staza utjehu ne pokaže,

Samo nas potkrada i laže.

                                                                                                                                                                                                                                                                   VRATA (11.05.2017.) (Za moju suprugu kad se posvađamo)

Između nas nekad daljine,

A nekad samo obična vrata,

Nekad tako užasno bolne tišine,

A nekad sekunda bez tebe duža od sata.

Sve teže te vidim onako kako treba

I često ne razaznajem tvoj glas.

Tu i tamo prokunem do neba

Što se, k vragu, sručilo na nas.

Negdje smo zaboravili sebe,

Ti se okrenula od mene, a ja od tebe.

Sad stojimo sa strane

I gledamo u svoje greške

Kao da su neoprostive, prevelike i preteške.

A vrijeme nam izmiče, prebrzo za nas teče

I možda skoro, s one strane vrata,

Jedno od nas više biti neće.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                 ODLAZAK (11.05.2017.) (Za Mikija)

Otišao si, a nisi.

Kao da si samo bez veze stao,

Počešao se po glavi,

Zaustio da nešto kažeš, ali nisi.

Mora da si sve rekao već prije.

Nešto je došlo,

A nešto samo prošlo.

Nekad te vidim, a nekad ne.

Nekad pomislim to si ti, ali nisi.

To netko prolazi, tek onako

Da zamuti pogled.

Ne znam je li ti staza sada ravna

Ili grbava s rupama, kao ovdje

Gdje si nekad bio, ali više nisi.

Sad stojim tu ispred nečeg,

A zapravo nigdje ništa.

Nisi ostavio upute za dalje,

Ni gdje ćeš to stići.

Možda si htio, ali nisi.

A možda nećeš da se zna

Ili ne znaš, a ne znam ni ja.

Pa ti zapalih fenjer

Da se ponekad osvrneš

I pogledaš treptaj.

Ti samo puhni kad ti dosadi.

                                                                                                                                                                                                                                                                GLAS (29.04.2017.)

Negdje sam upravo izgubio svijet.

Preturam po džepovima; samo prašina.

Sve opet kreće iz početka,

Nikako da izađem iz istog završetka.

Uveden u zbrku obrnutih slika,

U sukob dolazaka i odlazaka,

Opet u odabiru drugih prilika..

Propustih sve što bilo nije,

A ispred mene samo ono od prije.

Sam u ovom smjeru, da vratim vjeru;

Nije važno ići, već samo negdje stići.

Možda me netko slijedi, a možda i ne;

Možda tamo nema ničeg, a možda je sve.

Gledam zalutale, sve se teže kreću,

Posrću i uskoro će stati,

Jer se onaj kojeg slijede umorio i pati.

A do baš sad i tu ne vodi put, već glas,

Gluhi ga ne vide, slijepi ga ne čuju,

Pa ipak traže spas.

Između ovih slova, zvukova i boja

Zadnja utjeha bit će samo tvoja.

A ti si negdje nestao i zaspao u kiši;

Stoga probudi se i opet diši.

8 comments

Skip to comment form

  1. U pjesmi Vrata dobar odabir manifestacija otuđenosti i pitanja onjihovim razlozima. Ipak, cjelina je banalna, već viđena.

  2. Refleksivnost, protkana melankolijom. U pjesmi Život ima jedna netočnost. Pjesnik kaže “poznamo se po borama”. Zar nije obratno? Bore doprinose neprepoznavanju. Vrijeme zameće svoje tragove i uništava znano.

  3. Moj favorit je ODLAZAK s onom nevjericom “a nisi”. Izbjegnuta je sentimentalnost.

  4. Ispovjedni relativizam. Zagledanost u sebe i kao u ponor, ali i kao u predviđanja. Solidne poante. I rime koje su otrcane.

    Kerdić i Bičanić Tozo su kao pjesnička braća blizanci. Pa i u proznim radovima. Do ovog odgovora sam doša kad sam se upitao na što me sjeća ova poezija.

  5. Dobar!!! Dobar ovaj Kerdić i u poetskom izdanju! Gle vraga, ‘ko bi rek’o!!!
    Jedino nisam sigurna da li ga je bolest učinila ovako genijalnim ili je samo talenat koji je čučao u njemu ustao i protegnu se – ‘nako!?

  6. Očekujem da se sa svojim mišljenjem jave(nestali) Stilinović, (nestali) Šef, Breza i Tozo.

    SBperiskop je najbolji portal u SB, a i šire, jer ovakvi prilozi samo su mogući ovdje.

  7. Usklađeni su sadžaj i poetski instrumentarij. Nema iskakanja koje bi ukazivalo na netegnutost i laž. Pjesme su iskrene, ponegdje do tuge koja izaziva patnju.

  8. Pa i ovaj uvod u poeziju je satirična, ili sarkastična, ili oboje, poezija u prozi. Ima nešto Mandićevsko Kerdić, a Mandić je genije. Od pjesama biram Vrata, univerzalna pjesma dugotrajnih parova.

Odgovori