Miljenko Jergović: Veliki ruski roman o hrđi na čeliku komunizma i o krvi u našim žilama

Trenutak u povijesti koji za život ljudski nije baš najsretnije odabran, ali je stvoren za književnost: prošlo se carstvo zauvijek raspalo, a novo još nije nastalo. Jedan vrijednosni sustav nije još zamijenjen novim, niti su stara sjećanja pregažena novim. To jedino je doba, jedini trenutak u čovječanskom postojanju, kada je vječnost poljuljana i rasklimana, pa nam se čini da smo u stanju da zavirimo ravno u utrobu vremena. O tom trenutku, koji može da potraje kroz cijeli ljudski život, govori roman “Granica zaborava”, ruskoga pisca, po profesiji geologa, Sergeja Lebedeva, rođenog u Moskvi 1981, taman dovoljno rano da upamti posljednje trenutke prošloga carstva.

Dječak je trebao umrijeti od iskrvarenja, ali zatekao se tu Drugi Djed, slijepi susjed na vikendici, koji je ponudio svoju krv. Mnogo krvi. Nisu je htjeli uzeti, rizično je za staroga čovjeka, može ga prekinuti, ali on se nije dao, insistirao je, i zato umro. Zamijenio je svoj život za dječakov. Ili bi tačnije bilo da se kaže: dječakovu smrt zamijenio je za svoju. I to bi onda bila neka lijepa i nježna priča o žrtvovanju, kakva ispuni svakodnevicu, ali je u književnosti uglavnom neupotrebljiva. Previše je tu dobra da bi se imalo o čemu pripovijedati. Osim ako ne bismo slijepe oči Drugoga Djeda zamijenili za dječakov vid, pa iz toga ispreli priču. Ali i ta bi priča bila sumnjiva.

Lebedev – ili možda sam životni slučaj? – radi nešto drugo: on kreće najprije u emocionalna, unutarnja, a zatim i terenska, povijesna, detektivska istraživanja ovoga slučaja. Dječak je od ranije privučen mračnom, demonskom karizmom Drugoga Djeda, ali se ne bi reklo da ga voli. Starac ga plaši i odbija, a u tom je strahu i odbijanju šifra fatalne privlačnosti. Pogotovo nakon što mu Drugi Djed zajedno s krvlju preda i sam život. Nije to razlog da ga dječak zavoli ili da mu oprosti – jer i ne zna što bi mu to trebao oprostiti – ali jest razlog da ga temeljito istraži i da dozna ne samo podrijetlo poklonjene krvi, nego i što s tom krvlju dobija, na što ga sve ona obavezuje.

Sergej Lebedev u svojim pripovjednim i romanesknim strategijama čini ono što Andrej Zvjagincev čini u filmovima, i što je na neki način i jedna od tradicija ruskog pripovijedanja: on izlaže priču, koja je na prvi pogled savršeno integrirana, vjerojatna, narativno vrlo čvrsta i u se sabrana, prema sebi okrenuta, ali istovremeno je široka i otvorena alegorija, filozofska rasprava, roman ideja, svojevrsna historija i antropologija trenutka. I to upravo onog trenutka s kojim smo započeli, u kojem je svršilo već sve, a započelo nije ništa.

Pritom, Lebedev je majstor za stvaranje atmosfere, fikcionalni esejist i monoman otvoren prema svijetu, koji na trenutke podsjeća na Sebalda, da bi se odmah zatim transformirao u nekog drukčijeg pisca. Neuhvatljiv, nečuveno privlačan, čarobnjak koji okuplja svu čitateljevu pažnju i u stanju je vlastitu pripovijest učiniti najvažnijom od svih pripovijesti na svijetu, Lebedev pomno opisuje mikropovijesti, predjele, lica i slike postkomunističke Rusije. Način na koji to čini je veličanstven. Ne libi se toga da potanko izlaže detalje s naoko nevažnih razglednica, da se bavi rubovima priče, za koje čitatelj i ne shvati čemu zapravo služe. Njegova proza je teški debeli sloj hrđe na čeliku komunizma, sivilo rasturenih industrijskih pogona, ekološko zagađenje koje je nadživjelo ne samo tvornice koje su ga proizvodile, nego i epohu koja je od njega živjela… Lebedev pokušava ono što je naizgled nemoguće: opisati što je ostalo od komunizma i kako se u trenutku međuvremena između dva sjećanja, dvije povijesti i dva carstva ponaša čovjekova savjest. Lebedev ne svjedoči, niti bilježi svjedočenja: on bilježi šutnju onih koji ne svjedoče i bilježi zaborav onih koji bi umrli kad bi se počeli sjećati.

Drugi Djed testamentom je dječaku ostavio svoj stan. Prethodno je, istina aljkavo i starački nemoćno, prebrisao sve tragove. Ili je, možda, namjerno ostavio ponešto što će poslužiti tome da se, ako je nekom baš stalo, dođe do istine o njemu? Ili do istine o vremenu koje je svemu prethodilo? Na moguća ovako postavljena pitanja odgovora neće biti. Ipak je ovo književnost, velika književnost, a na njoj nije da odgovara. (Odgovori na velika pitanja su za književnost kao falširanje na belcanto.)

U jednom se trenutku u romanu pojavljuje sporedni lik, skoro epizodist, striček Vanja, koji će na literarno i poetski izvanredno uzbudljiv način predstavljati antipod Drugome Djedu. Ali vrlo kratko, u jednome gotovo bljeskovitom fragmentu. Striček Vanja je tenkist iz Velikog domovinskog rata, jedini preživjeli iz tenka koji je gorio, koji u vratu nosi gelere, tako da mu se magnet zalijepi za vrat, a lice mu je iznakaženo nekom bolešću. Međutim, govori pripovjedač, striček Vanja iz svoje kuće nije izbacio ogledalo. U ratu je spaljivao Nijemce u njihovim tenkovima, gorio je u vlastitom tenku, iako je prije rata bio vatrogasac. Golemo je bilo njegovo znanje o vatri: “Vjerojatno su za njega u tom plamenu nestale sve predodžbe o proporcijama, o lijepom i ružnom; ostalo je samo jedno – da čovjek nije meso, iako je češće vidio izgorjele od živih; i duh života lepršao je u njemu lako i slobodno.” Ovo je, možda, najvažnija rečenica u knjizi. Ne samo zato što je opozitna onom što jest i kako djeluje Drugi Djed, nego i zato što je u njoj i vjerovanje samoga pisca, svojevrsni moto njegove knjige.

Drugi Djed bio je zapovjednik koncentracijskog logora. To je posljednje što ćemo o njemu i o radnji romana “Granica zaborava” još reći, prije nego što o tome zašutimo. A budući čitatelj neka ima na umu da mu, zapravo, ništa nismo rekli, jer je sve što smo rekli samo uvod u ovu neobičnu knjigu. Neočekivanu, izuzetnu, šokantnu i tako rusku knjigu, koja je istovremeno i tako naša, upravo zato što se bavi savješću, sjećanjima, zaboravom i nemogućnošću da se živi budućnost, ako se do kraja ne istraži prošlost. (Lebedev nije, međutim, nikakav antikomunist, još je manje filofašist i neonacist, kakvog bi, pretpostavljamo, našijenci rado dočekali iz postkomunističke Rusije, kao što onog kriminalca, navodnog istraživača komunističkih grobnica, slave i dočekuju iz Slovenije; Lebedev je samo užasnut mogućnošću, danas u Rusiji, kao i danas u Hrvatskoj, sasvim izvjesnoj, da će buduća povijest krenuti iz potpunog zaborava, i da će u Rusiji sve zapravo biti isto kao što je ranije bilo, i da će dječaci u blaženom neznanju živjeti s krvlju logorskih zapovjednika u svojim žilama.)

No, ima još nešto kod Sergeja Lebedeva, nešto što također postoji u Andreja Zvjaginceva, zbog čega kao opčinjeni čitamo “Granicu zaborava” i zbog čega nam se nakon svih 268 njezinih stranica čini da ih je stranica bilo tisuću, i da nam je ovaj opsegom knjižuljak otkinuo dobar komad života, duše i pameti. To nešto je Lebedevjeva savršena stilizacija priče, a kroz priču i misli, osjećaja, rečenica. (Dojmu je svakako pridonio prijevod Ive Alebića, u knjizi koju je lipnja 2019, pred gluha ljetna doba, objavila zaprešićka Fraktura.) Iza ovog romana stoji, najprije ćemo reći istinski, a tek onda ćemo reći i veliki pisac, kakvih je, zapravo, malo, i čija djela stoje kao (često i nevidljivi) međaši epoha. Ovo je ona ruska knjiga koju je trebalo napisati u međuvremenu koje je nakon komunizma uslijedilo. Takvu knjigu nisu mogli napisati ni Vladimir Sorokin, ni Viktor Peljevin, pisci na koje su usmjereni reflektori velikoga književnog svijeta, obojica gromoglasni, groteskni, drski, avangardni… Lebedev je tih i vrlo diskretan. Kroz njega ne odzvanjaju mode epohe. Na njega se ne primaju usporedbe, osim, možda, onih manje očekivanih, usporedbi iz kontre, iz drukčijosti, iz druge umjetnosti i drugog žanra. On je posve ne-ekstreman i ne-radikalan pisac, ali njegov tekst proizvodi ekstremne i krajnje radikalne učinke. Čitatelj se zamisli nad svojom krvlju.

jergovic

Odgovori