Miroslav Mandić, pjesnik i avangardni umjetnik, postao je u ona posljednja vremena Jugoslavije šire poznat po svom poduhvatu hodanja za književnost. Pješačio je do Goetheovog i Njegoševog groba, svojim je koracima spajao Wittgensteina, svetoga Franju Asiškog, Platona, Isusa Krista, Budu, Gertrudu Stein, Arthura Rimbauda, a u vrijeme kada se s ratom zajednički informativni prostor već bio raspao, a s njim, makar zakratko, i iluzija zajedničkog kulturnog prostora (kažem iluzija, ne zato što je iluzija zajednički, nego zato što je iluzija svaki kulturni prostor; dobra i ispravna iluzija, na kojoj se zasniva svaka kultura i civilizacija), Mandić je osmislio i proveo svoj životni projekt i nazvao ga “Ruža lutanja”, u sklopu kojeg je prepješačio nešto više od četrdeset tisuća kilometara, i tako svojim hodom, svojim korakom, zagrlio Zemaljsku kuglu.
Mandić jedan je od zanimljivijih južnoslavenskih avangardista i konceptualaca, čiji značaj i utjecaj, paradoksalno, rastu s vremenom koje protječe od kraja njegove hodnje. Meni osobno postao je važan, tako da često o njemu mislim, otkako sam posljednjih nekoliko godina pješačeći počeo shvaćati kako hodanje nije samo kretanje kroz prostor, nego i kroz vrijeme, ono stvarno i ono povijesno i metaforično, ali i kako se prehodani svijet ne može upoznati ni povezati biciklom, autom, vlakom niti avionom.
Milenko Bodirogić (1964.) novosadski je knjiški urednik, vlasnik Orfelin izdavaštva, raskošnog, za naše prilike neobičnog nakladnika, koji uglavnom objavljuje visokoestetizirane knjige i slikovnice za djecu i odrasle, uglavnom iz oblasti književne fantastike i mitologije. Autor je niza maštovitih, sjajno načinjenih slikovnica o srpskoj narodnoj mitologiji, na kojima surađuje s nekoliko odličnih crtača i ilustratora, i koje svakako spadaju među najljepše i najzanimljivije knjige ove vrste objavljene na našim jezicima. Bodirogićeve vile, zmajevi, čudovišta i kojekakva šumska i vodena stvorenja sabrani su, uglavnom, iz knjiga ozbiljnih istraživača, etnologa i antropologa, a zatim ponovo vraćeni u maštu. Te knjige, koje na Orfelinovom štandu prelistavam za svakoga Beogradskog sajma knjiga, i ponekad ih, iz čiste žudnje, kupujem, jednako su namijenjene djeci i odraslima. Ili su, kao i svako doista vrijedno umjetničko djelo, namijenjene upravo onom tko ih je zamislio i stvarao.
Ali nije ovdje riječ o prognanim bićima i o iščezlima, o alama, karakondžulama, zmajevima i šumskim vilama, nego o romanu Milenka Bodirogića, zapravo i prvom koji je napisao, naslova “Po šumama i gorama”. Osim što u njemu nema bića iz mašte, niti se romaneskna priča razvija po mitološkim modelima, beskonačno je daleko od književne fantastike, u najširem smislu riječi. Ako bismo ovom Bodirogiću tražili srodnike, ili ako bismo u svom čitateljskom svijetu tražili ono što će mjerom i vrstom užitka u tekstu biti najbliže njegovu romanu, našli bismo ga u Bernhardu i Sebaldu. A postoji li išta što je udaljenije od vila i zmajeva od Bernharda i Sebalda?
“Po šumama i gorama” roman je sačinjen od šest hodanja. Na ta hodanja pripovjedačev lik odlazi s Rajićem. A Rajić je bugojanski Srbin, naseljen u Novom Sadu, sa selidbenim i životnim iskustvima u različitim dijelovima bivše Jugoslavije. Njegovu životnu priču postepeno ćemo saznavati kroz roman, ali nekako usputno. Ona će se rastvarati više kao slučajna posljedica onoga drugog i naizgled važnijeg, sve dok se s vremenom ne uzdigne do saznanja da je u Rajićevom karakteru i njegova sudbina, i da pred sobom imamo na vrlo neobičan i neočekivan način ispripovijedanu tragediju naših dana. Naravno, kao svaka istinska tragedija, i Rajićeva je jedinstvena, neponovljiva i samo njegova. Ali kao u svakoj istinskoj tragediji, u njoj se ogleda iskustvo epohe i cijeloga jednog naraštaja. “Po šumama i gorama” generacijska je knjiga onih koji su, kao i Bodirogić, rođeni šezdesetih, pa im se život prelomio negdje oko 1991. godine.
Njih dvojica odlaze na pješačenja. U prva dva hodanja na Frušku goru, pa na Kalin pokraj Bugojna, na Crepoljsko kod Sarajeva, na Kalničku goru blizu Varaždina, i na kraju na Triglav. Nije tu riječ o alegoriji, ali jest o Jugoslaviji. Ona je, ta Jugoslavija, upisana u živote obojice junaka, naročito Rajića, Jugoslavijom su tetovirane njihove sudbine, i oni sad hodajući obilaze prostor i vrijeme, pješačeći po šumama i gorama oni zalaze sebi pod kožu. Što je cilj i što je konačni rezultat? Cilja nema, ako on nije upravo u tome da čovjek svoj karakter proizvede u sudbinu, a konačni rezultat je kraj, konačni rezultat je smrt.
Ono čime Milenko Bodirogić osvaja ovog čitatelja su, međutim, njegov način i stil. Roman je napisan tako da doista pomišljate na Bernharda i Sebalda, i da vas, doista, kao kod Bernharda i Sebalda, sustižu suze ganuća, jer je nešto tako lijepo napisano. Ili još tačnije i istinitije: jer je nešto tako dobro viđeno i opaženo. Recimo, riječne obale, grane golog drveća, ograde, telekomunikacijski tornjevi, a po svemu bezbroj neuništivih, besmrtnih najlonskih vrećica: “Kada bi njega pitali, kazao je Rajić, on bi za zajedničku zastavu svih zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije proglasio razderane najlon kese koje plešu na vetru, u tišini, bez zvuka.” Ili natrule jabuke ostavljene na grobovima grobalja u etnički očišćenim krajevima, koje živi izdaljine obilaze i rede. Ili Crkva Svete Obitelji u Kupresu, možda najveća crkva u Bosni, “čija je gradnja počela krajem devedesetih, a koja je tamo, uz bok grada sasvim neprimereno stajala sa dva svoja tornja, kao nasukana nezgrapna lađa divova, kao džinovska, džinovska prapotopska riba, kao sakralni avionski hangar, kao Moloh koji se hrani dušama majušnog grada”.
Bodirogić varaka svog čitatelja da piše putopis, da esejizira o svojim i Rajićevim hodnjama, i pomalo reminiscira o vremenu narodnooslobodilačke borbe i Drugoga svjetskog rata, a zapravo za to vrijeme u pozadini on razvija svoju veliku romanesknu priču. I u tom prikrivanju naracije, u diskretnom bolu vremena, opet je nešto sebaldovsko. I, naravno, mandićevsko. Teško je zamisliti da bi ovaj roman ikad bio napisan da na svijetu nije bilo Miroslava Mandića i njegove “Ruže lutanja”.
Moto romana je od Oskara Danona: “Sarajevo nije više ono moje, ni Beograd, ni Zagreb…” Ali ima Danon važniju ulogu u romanu. Bodirogić tokom hodnje na Crepoljsko opisuje kako su Oskar Danon i njegovi drugovi lipnja 1941. taksijem otišli u partizane – koji tad, istina, još nisu postojali, i kako su negdje gore, na nekom proplanku, u nekoj šumi, zakopali svoja građanska odijela, knjige što ih je Danon ponio, i osobne dokumente, i izmislili, svaki za sebe, nova, konspirativna imena. To je istina, stvarno se tako dogodilo. A Bodirogić dalje fikcionalizira o tom odricanju od sebe, svoje građanske biografije i imena, iz kojeg je, povijesno gledano, nastao Romanijski partizanski odred. Pa slijedi epizoda o riječko-vinodolskom inžinjeru Slaviši Vajneru, romanijskom Čiči, o čijem identitetu narod nije znao ništa, ali su ga uzdizali u poluboga, da bi zatim, nakon njegove pogibije, masovno prelazili u četnike. I o Mustafi Dovadžiji, koji je održavao vezu s gradom, i koji im je prethodno, možda, bio suborac, kojega su kao četnici živog nabili na kolac.
Ali ne, ne pripovijeda Milenko Bodirogić priče iz Drugoga svjetskog rata. On priča o sadašnjem vremenu i o prošloj sadašnjosti, koja, međutim, nikada nije postala – prošlost. Neobično važna tema, kojom su se malobrojni bavili.
Roman “Po šumama i gorama” našao se u finalu Ninove nagrade, koju je izgubio za jedan glas. Ali i to je manje važno. Riječ je o knjizi koje se malo gdje i rijetko kad nagrađuju. Njezinu ljepotu tek će malobrojni osvijestiti. Kao i njezinu temu, uostalom. Ali njih će, tih malobrojnih, biti u vrlo širokom polju Bodirogićevih i naših jezika. Napisana i objavljena u Novom Sadu, ova je knjiga mogla nastati na bilo kojem mjestu koje obuhvaća šest njezinih hodnji. Jedan od onih romana čije je mjesto između nacionalnih književnosti, negdje između dvije police.
jergovic
