Miljenko Jergović: Roman o majci i ocu, rasprava o tome zašto radnici glasaju za fašiste

U dobroj pripovjednoj socijalnoj prozi onoga doba, tamo negdje između Ivana Cankara i Hasana Kikića te Zije Dizdarevića, postojala je narativna figura, gotovo pa legenda, o sinu koji je sa sela otišao u grad, ili se na socijalnoj ljestvici uspeo na stepeničicu viši položaj od onog što mu je bilo zadato podrijetlom, i koji se onda posramio majke. Na jezično bliskom, te istovremeno zemljopisno uskom, ali kulturno-historijski znatnom i prostranom prostoru od Slovenije, preko Hrvatske, pa do Bosne i Srbije, figura sinovljevog srama snažno je ukorijenjena i opričana, kao mjesto neiskazive nesreće, onoga najgoreg što nam se moglo dogoditi, jer, vjeruje tako južni Slaven, nema gore sramote od toga da se posramiš rođene matere.

Didier Eribon francuski je pisac, filozof i sociolog, povjesničar u modernom smislu te riječi, možda najprije antropolog, koji, u to je čitatelj siguran, ne samo da nikada nije čuo za Cankara i Ziju Dizdarevića, nego je i sasvim malo vjerojatno da išta zna o životu i običajima divljih, slabo diferenciranih naroda jugoistočno od Alpa te zapadno i sjeverozapadno od ipak mnogo poznatijih Grčke i Bugarske. Sram pred sinovljevim sramom zbog socijalno deklasirane majke, ili sram pred vlastitim podrijetlom jedna je od velikih tema naših života. U vrijeme socijalizma, kada je postojala velika propusnost među društvenim klasama – što osjećamo i danas, kada je zahvaljujući socijalizmu mesareva kći postala predsjednica države – sram od srama u određenom je smislu bio i životno pitanje. Tako da su Cankar ili Dizdarević, kao pisci iz prethodne kapitalističko-izrabljivačke ere, rabljeni u pedagoške svrhe. Od njih smo učili da je klasni sram najgori oblik srama.

Tačno dvadeset godina nakon pada komunizma, Didier Eribon napisao je “Povratak u Reims”, knjigu koja govori o klasnome sramu. Inače, nije to prva Eribonova knjiga prevedena na naše međusobno razumljive jezike. Prethodne dvije vrijedi spomenuti, jer su iznimno važne. Godine 1989. na srpskohrvatski je prevedena, i u sarajevskoj Svjetlosti objavljena Eribonova knjiga razgovora s Claudeom Lévi-Straussom “Izbliza i izdaleka”, dok je 2014. na srpski prevedena, i u izdanju Karposa iz Loznice objavljena, kapitalna “Mišel Fuko – biografija”. Za razliku od prethodnih knjiga, u kojima se Eribon, koristeći svoja vrlo raznolika znanja i zanate – recimo, i onaj novinarski, bavi drugima, u knjizi o klasnome sramu on se bavi sobom. U određenom je smislu samome sebi bijeli miš, eksperimentalna životinja, na osnovu čijeg će slučaja biti doneseni znanstveni dokazi. Ili će to prije biti “dokazi”, jer je u društvenim naukama, u sociologiji i antropologiji, pitanje dokaza i dokazivanja obično neizvjesno i nesigurno, pa je bolje na njemu pretjerano ne insistirati.

Obznanjivanje vlastite seksualne ili rodne drukčijosti nužno je povezano s pitanjem srama. Izlazak iz ormara, autanje, u značajnoj je mjeri izlazak iz srama. Eribon, pored ostaloga, govori o tome kako je to biti dečko iz provincije, iz najsiromašnijega radničkog sloja, i izaći pred svijet kao homoseksualac. To mu je, istina zaobilaznim putem, preko Pariza, i uspjelo. Ali ono drugo mu nije uspjelo: iako je, zahvaljujući talentu, maru i sreći uspio iz radničke klase preći među buržuje, rođenjem i podrijetlom predodređene za visokointelektualne i univerzitetske karijere, iako je do kraja osvijestio svoj društveni položaj i na svoju biografiju gleda kao da je nečija tuđa, iako se zalaže za prava socijalno deklasiranih, radnika i manjinaca svih vrsta, on je svo vrijeme zatajivao svoje podrijetlo i svoju klasnu pripadnost. Kao peder se odvažio izaći iz ormara, ali je kao fukara u ormaru ostao. (Riječ fukara ne treba shvaćati u araličinskom i novohrvatskom smislu, fukara je društveno prezrena sirotinja, bez korijena i značajnog podrijetla.) Iako je dušom i srcem bivao na strani radnika i sirotinje, odricao je vlastitu pripadnost njihovu svijetu. Naravno, sve zbog srama. Ali što zapravo stoji iza tog srama?

“Povratak u Reims” razotkrivajuća je autobiografija. Jedna od onih, u hrvatskoj kulturi i književnosti nepostojećih, te samim tim i nezamislivih, u kojima autor nužno ne govori sve najbolje o sebi i svojima. Eribon pripovijeda zašto je pobjegao od oca i braće, i ne pokušava se sakriti iza objašnjenja koja mu se nude kao društveno prihvatljiva, čak i poželjna. Da, možda su oni bili homofobni, ali ne baš tako i toliko. I nisu ga se odrekli nakon što je počeo javno nastupati kao homoseksualac, pa još i držati televizijska predavanja o homoseksualnim temama. Nije se Eribon sakrivao ni iza konstatacija da je njegov primitivni radnički otac ustvari obiteljski nasilnik, od kojeg bi svatko pametan bježao. Jest on bio nasilan, razbijao je tanjure kad bi se napio, ali nasilnija je bila majka, koja je pijanog oca jednom gađala mikserom u glavu, od koje, na kraju krajeva, nije pobjegao. Kao što je pobjegao i od svoje besperspektivne braće, koja će, za razliku od njega, zadržati onaj klasni položaj koji su nasljeđivala od roditelja. Zašto je bježao od njih, tako da ih u posljednjih dvadesetak godina nije ni sreo? Zbog klasnoga srama. Zato što je lako, čak i privlačno biti na strani radnika, ali samo tako da ne prihvatiš vlastito radničko podrijetlo.

Eribon piše o očevom i majčinom gnjevu, o njihovom očaju i jedu, što su ga osjećali pred nemogućnošću da izbjegnu vlastitu ulogu u povijesti i pomjere se iz onog što im je zadalo njihovo podrijetlo. Učinio je zapravo sve da izbjegne njihovom gnjevu i očaju, i da postane netko drugi. Što mu je u tome pomoglo? Tu dolazimo do jednoga od onih vrlo osjetljivih pitanja, koja “Povratak u Reims” istovremeno čine tako važnom i zamamnom knjigom: pomoglo mu je to što je homoseksualac, i što se kreće po mjestima gdje se homoseksualci okupljaju. Da nije bilo toga, uzalud bi mu bio njegov fakultet, ništa ne bi mogao s njim… E sad, ovo tako lijepo naliježe za popularne predrasude o pederima, Židovima, Albancima, Hercegovcima… i svim manjincima redom, koji se drže zajedno i pomažu jedni drugima. Ali “Povratak u Reims” vrlo temeljito dekonstruira i razmontirava i ovu predrasudu. Valja pročitati knjigu da bi se vidjelo kako.

Eribonovi roditelji i njegova braća, kao i cjelokupan društveni milje kojemu pripadaju, šezdesetih i sedamdesetih godina bili su jedinstveno glasačko tijelo Komunističke partije Francuske. Danas, oni su, skoro na isti način, jedinstveno glasačko tijelo profašističke, rasističke i šovinističke Nacionalne fronte. Što se u međuvremenu promijenilo? Skoro ništa, osim što je ljevica zaboravila na smisao vlastitog postojanja i što su ljevičari počeli raditi u interesu krupnog kapitala i nacionalne buržoazije. (Srećom, barem toga u Hrvatskoj nema, osim ako mesarske kćeri i komesarski sinovi ne predstavljaju neku novu buržoaziju…) Ali je vrlo zanimljivo pratiti na koji se način ova promjena manifestira u svijesti onih koji su na nju pristali.

Didier Eribon izražava gađenje prema konzervativnoj definiciji obitelji – ono kad svaka sljedeća hrvatska ministrica socijale umjesto molitve izgovara da je obitelj zajednica muškarca i žene – ali i općenito prema svakom pokušaju da se normira što je u društvu i u odnosima među ljudima normalno, a što je a-normalno. Klasni sram, o kojemu on govori, logično proizlazi iz djetinjstva u svijetu za koji je jedino normalno biti bijelac, biti hetero i biti buržuj. Boja kože je nepromjenjiva, čovjek se seksualno još i može emancipirati, ali što je danas, početkom dvadeset i prvog stoljeća, s klasnom emancipacijom? Na to pitanje Eribon nema odgovora, premda je to pitanje njegova života. Smisao je da ono ostane otvoreno.

“Od prvog sam se dana u tjedniku Nouvel Observateur osjećao loše. I to je blago rečeno. No, moje će ime u narednih nekoliko godina ipak biti povezano s tim novinama koje sam prezirao iz dubine duše. (…) U svakom su trenutku vodili rat protiv svega što je bilo i namjeravalo ostati ljevicom. (…) Nakon cijelog niza kriza i okršaja čija me je brutalnost zapanjila, odlučio sam više ne rasipati energiju na te iscrpljujuće i jalove bitke. Tada sam odlučio da je taj ‘posao’ za mene samo način da platim račune i da će mi redovita plaća koju primam poslužiti da pišem knjige.” Ili, na prethodnoj stranici rečeno: “od nečega sam stvarno morao živjeti!”

Trebam li reći da volim Didiera Eribona? Ta ljubav je od davnih dana, kada sam kao dvadeset i dvogodišnjak čitao “Izbliza i izdaleka”, i kada je još bilo vremena da preusmjerim svoje životne putanje i interese, kao i profesionalnu karijeru. Ali “Povratak u Reims” važan mi je ne samo kao knjiga koja definira važna pitanja našega doba i naših intima, dajući na njih poneki odgovor, nego je to i knjiga koja čitatelja učvršćuje u koječemu što je već prethodno znao ili što je prethodno već bilo njegov ekscentričan i neshvaćen izbor. Recimo, izbor oko pitanja nesigurnog žanra: “Povratak u Reims” je, možda, i roman o majci i ocu, roman o sebi koji nisi dobar po mjerilima drugoga svijeta. A onda i izbor oko onih posljednjih stvari u životu. Ni Didier Eribon nije ocu išao na sahranu. Iz drugih razloga, naravno.

jergovic

1 comment

  1. Definitivno u hrvatskoj kolumnistici najproduktivniji su Jergović i Marijan Vogrinec. I među najkvalitetnijima. Čitati i uživati kao rana u melemu.

Odgovori