Godina je 1969, studentska je revolucija iza nas, premda još nismo svjesni posljedica. Hrvatska se kultura i književnost bliže svojim vrhuncima, što će ih dosegnuti tokom sivih sedamdesetih i posttitovskih osamdesetih, da bi s krvavim državnim osamostaljenjem i likvidacijom srpske zajednice sa svoga teritorija započele svoj strmoglavi pad, o čemu, naravno, neće postojati svijest, jer o padanju kroz prozor s tridesetoga kata nikad ne postoji svijest. Ali daleko je još to vrijeme, u 1969. smo godini. Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu izdaje knjige. Naziv jedne, u to vrijeme ustvari najvažnije edicije je Razlog, kako se zvao časopis, koji je nakon 57 objavljenih brojeva godinu ranije prestao izlaziti (ali s nadnevkom posljednjega broja u kojemu je bila – 1969.). Urednici edicije u kojoj je već izašlo trideset knjiga bili su Milan Mirić i Ante Stamać. Prvi već trideset i osmogodišnjak, drugi jedva da je navršio tridesetu. Otprilike te su dobi 1969. bili momci i djevojke na važnim položajima u kulturi. Socijalizam je gajio kult mladosti. Trebalo je omogućiti mladim komunistima ili simpatizerima pokreta da jednoga dana postanu tvrdi nacionalisti. Čovjekov život bio je struktuiran kao autoimuna bolest. Valjalo je dočekati i taj dan kada ćeš se boriti protiv samoga sebe. Eto, zato je Partija insistirala na mladosti.
Opremom knjiga u ediciji Razlog bavio se genijalni Mihajlo Arsovski. Njemu su bile trideset i dvije. Već je radio za Teatar &TD, što će jednoga dana biti relevantno ne samo u zagrebačkim i jugoslavenskim, nego i u širim europskim dizajnerskim krugovima, dizajnirao je Pop Express te je, radeći uglavnom u omladinskim i studentskim kulturnim institucijama, časopisima, nakladama i kazalištima, stvorio veliko djelo.
U impressumu Razlogove knjige su uz slovoslagara Zlatka Maroevića i metera Josipa Soline, čije su profesije u međuvremenu pometene u nenapunjivu ropotarnicu povijesti, još je i ime Šime Vučetića, predsjednika izdavačkog savjeta. Velalučanin, partizan, pjesnik i esejist, prominentni kulturni radnik, danas sasvim smetnut s uma, upravo je bio napunio šezdesetu. Taman da pod kontrolom drži mladost.
A evo kakva je ta mladost bila i što je sve u sretnijim okolnostima moglo od nje nastati:
Trideset i prvoj knjizi u Razlogovoj ediciji naslov je bio “Pamfleti”. Njezin autor, četrdeset i jednogodišnji Bruno Popović, esejist, vrlo distingvirani prozni pisac i pjesnik, kazališni pisac i filozof, intelektualni osamljenik i zlovoljnik, jedan od onih koji o svemu pišu na ravnoj nozi, bez savijanja šire ili ne daj Bože leđa, ljevičar, ali na način sasma drukčiji od načina koje je propisivala ili zamišljala Partija, savršeni čudak, koji se ne uklapa niti u jedan format, i možda baš zato idealan tipski intelektualac u čijim se očima i duhu zrcali doba. Naslov njegove knjige nije, kao što biste, možda, pomislili ironičan, pomaknut, mefaforičan.
“Pamfleti”, doista, sadrže pamflete. Bruno Popović oblikovao je ovu književnu formu, kao što netko drugi oblikuje sonet, roman u stihovima, pripovijetku, po svim pravilima žanra. I nije to činio iz nekih naročito ekscentričnih razloga. Ono što je želio izreći najefektnije se moglo pamfletom. Osim toga, njegovoj naravi odgovaralo je da se posluži najprezrenijim od svih književnim žanrova. Svojevrsnim antižanrom, kojeg se spominje uglavnom samo kao pogrdu i uvredu na pisca za kojeg kažemo da piše pamflete. Popoviću nisu mogli reći da piše pamflete, jer ih je on pisao.
Pamflet koji otvara knjigu, naslova “Književnost kao horizont života” i podnaslovom “ili protiv žurnalističkog mentaliteta”, počinje bezazleno: “Teško je odoljeti navici večernjih izlazaka u grad. Najviše kada pred nama stoji jedno veče bez programa, neobavezno kao lutanje, uznemirujuće kao poziv na besciljnu šetnju mrežom starih i novih zagrebačkih ulica.” I nakon što ga je u tom večernjem tumaranju “dočekao sam udes u obličju jednoga od znanaca, ili čak dobro raspoloženog prijatelja s kojim se od vremena na vrijeme viđamo”, započinje dijalog pisca s nevidljivim sugovornikom – što je karakteristična stilska gesta mnogih dobrih pamfleta – tokom kojeg se otvori motiv novinskoga žurnalizma i njegove fatalne lakoće. Pišući iz epohe smrtno ozbiljnoga novinarstva, kada hrvatske novine ne samo da nisu bile inferiorne onim srpskim i ostalim jugoslavenskim novinama, nego su se po svemu mogle mjeriti s europskom, naravno zapadnoeuropskom štampom svoga vremena, pišući dakle iz situacije koja se nama današnjima čini idiličnom, Bruno Popović se okomljuje na sve ono što bismo danas mogli nazvati kretenizmom hrvatskih tabloida, web-portala i drugih toaletoida, na što se i svodi gotovo cjelokupno naše pisano novinarstvo. Iz drevne nam 1969. ovaj pamfletist nastupa kao prorok buduće propasti, a u čitatelja stvara neodoljiv dojam kako upravo živi u viziji iz Popovićeve mrzovolje. Evo tih lijepih, uzburkanih i stilski savršeno oblikovanih rečenica s kraja njegova antinovinskog pamfleta: “Imalo je smisla da se opet, još jednom, uvijek iznova, odupre sljepoći i kratkom, sezonskom, svakidašnjem dahu žurnalizma, koji profesionalno zastire pogled u bit života, koji od svih podataka ljudske drame pravi glupu cirkusku jednodnevnu predstavu. Vrijedilo je i da se živi, i da se napiše ‘Književnost kao horizont života’. I da se stavi datum početka i kraja ovog teksta: April/maj godine 1967.” U međuvremenu, dragi moj gospodine, sav se život sveo za pravljenje glupe cirkuske jednodnevne predstave od podataka velike i neprestane ljudske drame…
Dalje se, u nastupajućem pamfletu, Bruno Popović bavi Vlatkom Pavletićem, vrlo mladim – tekst je pisan 1958, kad obojica imaju manje od trideset – književnim kritičarem i časopisnim urednikom, ali što je za rečeni pamflet, možda, i važnije, perspektivnim i štićenim partijskim kadrom: zalijeva ga hladnom vodom, ne bi li to Pavletiću pomoglo protiv napada histerije. U trećem, pak, pamfletu, iz 1959. okomljuje se na dnevni list Vjesnik, inače svetu partijsku stečevinu, i njegova novinara Božu Milačića. Povod je vrlo zanimljiv, blizak i našoj epohi uz tek male izmjene u boji i naglasku: Vjesnik je, naime, napao vrlo mladoga, tek dvadesetogodišnjeg, pjesnika iz Šibenika, jer da je u svojoj lirici koristio vjerske i klerikalne motive. Evo i jezika kojim se 1959, usred socijalističke Jugoslavije i crvenoga i pravovjernog Zagreba, Bruno Popović obraća provladinome listu i njegovu partijski organiziranom komentatoru, koji sasvim sigurno mladoga pjesnika nije napao u svoje osobno ime, kao što ga Bruno Popović u svoje osobno ime brani: “Niti ne sluteći o čemu to nagađa, natucajući nam nešto o bitku kao ‘osnovnom problemu’, primitivac iz ‘Vjesnika’ i opet se ‘susreće’ s tim ‘osnovnim problemom’, ali sada očito već ne bez prozirne (provokatorski iznajmljeničke) zadnje namjere, u stihovima bez sumnje lirski darovitog Arsena Dedića. (…) Poltronov je ‘kritički um’ i vjesnikovski ‘umjetnički senzibilitet’ očito protiv toga što Arsen Dedić lirski darovito i zaista izvorno preobražava jedan drevni, predajni pučki motiv o svetom Nikoli u svoj dionizijski, paganski pjani zov za čudom silne, olujne i bespovratne plovidbe ovim slobodnim morem života!” I još nesretnog Božu Milačića u crnu zemlju sabija grozeći se kako “ne poštuje čak ni intimno ljudsko pravo na intimitet vlastitih lirskih stihova.” Tako je, dakle, bilo strašne 1959. u Zagrebu, što se onda u knjizi našlo ništa manje strašne 1969, kada je lirski početnik, koji 1959. još nije ni propjevao, već postao jedan od najuvaženijih hrvatskih i jugoslavenskih pjevača, kojeg će uskoro Igor Mandić promovirati u velikog hrvatskog pjesnika. Kako li je, mili Bože, lijep bio taj Zagreb u kojemu je imao tko braniti mladoga pjesnika od pomahnitalih partijskih novina (ili današnjim rječnikom: tabloida i toaletoida)! I kako je lijep bio taj Zagreb u kojemu je bilo onog tko će u pjesmici dvadesetogodišnjeg klinca prepoznati budućeg Arsena Dedića!
Dalje Popović udara po Tomislavu Sabljaku, Mići Danojliću, a onda i Igoru Mandiću, da bi na kraju, u posljednjem, objašnjavajućem tekstu napisao da je sve što u ovoj knjizi piše upereno samo “protiv imitacije duhovnog života, protiv interesne primjene konvencija umjesto ličnog čina stvaranja”. Pledirajući na kraju protiv “neiskorjenjive gluposti, svugdje gdje se javi sa svojom kapom na ljudskoj glavi”, Bruno Popović kaže da je protiv gluposti čovjekovo temeljno sredstvo i pokretač otpora – najdublji stid.
Jednoga lipanjskog jutra 2019. na Cetinju, na hotelskoj terasi, u hladu stabala koji pamti mnogo starije ljude od nas, i koji je i 1969. štitio ljudske glave od sunčanica, Gojko Tešić, beogradski će pisac, urednik i velepoštovani čitatelj, izgovoriti da je Bruno Popović, vjerojatno, bio hrvatski Radomir Konstantinović. Toj uspostavljenoj vezi, a s njom i samome Gojku, neka je posvećen ovaj tekst.
jergovic
