Josip Užarević: Svetkovina žita (Sentimentalne slike Svena Adama Ewina)

  1. Kompozicija i poetika Sentimentalnih slika

Poema Sentimentalne slike nastala je, sudeći po svemu, u isto vrijeme kad i poema Preobrazba. Među tim djelima postoje sličnosti, ali su vidljive i razlike.

Sličnost se očituje u kompozicijskoj izgradnji te u nekim općim poetičkim načelima i postupcima. Sentimentalne slike sadrže 23 dijela ili „pjevanja“ različite duljine – najmanja se „pjevanja“ imaju 3 kitice, a najdulja od 16 kitica. Pritom prvo i posljednje „pjevanje“ tvore kompozicijski prsten. U prvome se tako najavljuje „priča“, postavlja se „scenska kulisa“ i pokreće „projektor“ kojim se kazivačko Ja prebacuje u prostor i vrijeme djetinjstva. Pojavljuju se prve „slike“, a čuje se i „narator“ :

Ja spuštam vjeđe. Mrak… U platno gledam.

Ljeto je. (Mislim… pedeset i pete.)

Vanjskom svjetlu kroz trepavice ne dam.

Projektor zuji. Prve slike lete.

               

Počinje priča. Čuje se narator.

Kulise scenske postavljene sve su.

Tu dreš je… traktor… tu je elevator.

Akteri svi… A pljevarice… gdje su?

(I, 3-4)

Kraj se pak poeme vraća na početak ističući ideju (i potrebu) pjesničkoga utjelovljivanja „slika neumrlih“, odnosno davno prohujalih događaja i doživljaja:

O, slike davne. Slike neumrle.

One naviru… Ja ih zaustavljam.

Ali zaludu. One hrle… hrle

Pravo u pjesmu. I tu ih ostavljam.

U tim iskonskim bitkama za jelo,

Čega je srce bilo tako puno?

Što li to bješe: mladost? ljeto? selo?

Poljupci? žito? vrševina? gumno?

Tko da opjeva svu tu epopeju,

Tu veličajnu svetkovinu žita!

Kad jedni su u tehničkom muzeju,

A drugi gȍre. (Ili Bog te pita!)

A slike ove, sa starim Sven Adamom,

Odoše… odoše…  selskim makadamom.

(XXIII, 1-3)

U taj se kompozicijski okvir smješta makronaracija posvećena slavonskoj vršidbi, ali se na taj makronaracijski tijek nadovezuje mnoštvo mikronaracija (mikroslika ili mikroepizoda) koje zajedno s vršidbom čine dinamičan kolaž zapamćenih događaja, sličica, doživljaja. Drugim riječima, upravo kompozicijski prsten i blago naznačena sižejna nit osiguravaju poemi njezino poetičko-narativno jedinstvo – bez obzira na dominantno načelo verbalnoga kolažiranja. Na sličnim je načelima komponirana i Preobrazba.

No u isto su vrijeme uočljive i važne razlike. Dok Preobrazba opjevava djetinjstvo ljudskoga roda i evoluciju od pračovjeka do obrazovana čovjeka 21. stoljeća, Sentimentalne slike govore o djetinjstvu konkretnoga pojedinca u konkretnome povijesno-zemljopisnome okolišu. Analiza kronologije i topologije Sentimentalnih slika upućuje na to da je središte pjesničke svijesti, s kojom je povezan sav sadržaj poeme, smješteno u istočnoslavonsko selo Beravce, a godina je 1955. Pritom je kazivačko Ja zamišljeno kao dijete – dječak! – od jedanaestak godina, a svi pokazatelji upućuju na to da se ono uglavnom može tretirati kao realno, tj. (auto)biografsko.  Usto je Preobrazba mišljena kao svojevrsno pred-viđenje (predviđanje) budućnosti (zapravo je riječ o paradoksu, odnosno sjećanju na budućnost), dok su Sentimentalne slike koncipirane kao sjećanje (mozaik uspomena), tj. okrenute su prošlosti.

  1. Dječačko Ja: promatrač

Kazivačko Ja Sentimentalnih slika pokazuje se u prvome redu kao aktivan i zainteresiran promatrač, ali ga u isto vrijeme karakterizira intenzivna osjećajnost i stopljenost s okolnim svijetom. Pozicija promatračke instancije relevantna je za poemu u dvostrukome smislu. S jedne je strane riječ o memorijskoj rekonstrukciji davne prošlosti: pjesnički subjekt „spušta vjeđe“ te iz mraka projicira na platno sjećanja i uspomena „davne mirise“ i „davne slike“. To je dijakronijski aspekt promatranja, tj. promatranje prošlosti iz nekoga sadašnjega trenutka. S druge pak strane, kada se već dogodilo temporalno prebacivanje kazivačkoga Ja iz sadašnjosti u prošlost, promatranje postaje sinkronijsko: Ja poeme – jedanaestogodišnji dječak akcijom – promatra okolni svijet iz njemu su-vremene perspektive te u tome svijetu sudjeluje ne samo percepcijom nego i angažmanom (kada npr. sav uzbuđen trči „po kolofonij kod Šime remenara“, pomažući da se vršidba nesmetano nastavi; XXI, 3-4). Takvo je promatranje povezano s intenzivnim  proživljavanjem te je najčešće zasnovano na načelu prostorne i emocionalne blizine. U tome su pogledu osobito dojmljive scene s bakom koju Sven Adamov lirski subjekt osobito voli i cijeni. Ali i baka uzvraća nepatvorenom ljubavlju:

Kad se prehladim, kad mi grlo svira,

Zimi kad kašljem, kad gorim u licu,

Moja mi baka rukom umasira

U vrela prsa – hladnu komovicu.

Zatim od gorkih trava čaj mi spravi:

Plućnjak. Stolisnik. Bazga. Divlja kruška.

Obloge hladne na čelo mi stavi.

A onda me u perinu ušuška.

Ja gledam baku… (k’o sada da je gledam!)

Maramu crnu polako razveže,

Popravi rukom sijedu kosu sprijeda,

Podvrne krila… pa ih opet sveže.

……………………………………….

……………………………………….

Oči! Oči su moje bake… crne.

Oči koje i ošinuti znaju.

Ali kad baka na me pogled svrne,

Te crne oči naglo omekšaju.

Načelo emocionalne i vizualne blizine, istaknuto sposobnošću dječjega Ja da „sve vidi“ (II, 2) i poticano zahtjevom da „ništa ne smije propustiti“ (XIII, 2), očituje se u živim opisima seosko-šokačkoga života: u sceni sa bubnjarom-oglašivačem i sladoledarom Albancem, u prikazu drobljenja jabuka na ižimači (izažimači – kako bi to rekli Gundinčani), a osobito u opisima usporene rijeke Biđa, seoskoga dvorišta, svakodnevnih seljačkih poslova i zanimacija. Stječe se dojam da to promatračko dječje Ja sudjeluje u životnoj kazališnoj predstavi ili filmu, i to istodobno kao režiser, kao lik-sudionik, i kao promatrač-gledatelj.

Jedan od razloga koji nas navode da pretpostavimo kako je riječ o dečku predpubertetskoga uzrasta (tj. o jedanaestogodišnjaku) jest i dječakova suzdržana, ali jasno naznačena erotičnost. Za razliku od male djece („popišanaca“) koja se boje babe-roge skrivene u ambaru, „veća djeca“ vole tajne zakutke ambara jer u njima stidljivo otkrivaju „prvo tjelesno otajstvo“:

Kraj štale ambar. Na četiri noge,

K’o čardak ni na nebu ni na zemlji.

Tamo žive sve same baba-roge,

Hvataju djecu! I jedu ih po želji!

To su priče za popišance, zna se,

No za nas veće – to je pravo carstvo!

U polumraku tamo otkriva se

Stidljivo prvo tjelesno otajstvo.

(IX, 2-3)

Uz prva erotska iskustva povezana s ambarom, ondje se kriju i druge dječačke tajne. Za drvima, pod kukuružnjakom, skriva se naime cijeli arsenal čisto muških ratničkih atrakcija: kompas, vojna karta, bajuneta, njemačka kaciga, pa čak i strojnica s praznim redenikom. (Ti rekviziti potvrđuju tvrdnju da je u poemi riječ o godini 1955., tj. o razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata kada su nabrojene stvari još uvijek bile nadohvat dječjih ruku.)

  1. Vršidba

Autometaopisni iskaz kojim započinje poema upućuje na to da je poticaj za pisanje došao nakon susreta kazivačkoga Ja s kombajnom – modernim, zastrašujućim strojem za vršenje pšenice i baliranje slame. Stari sustav vršidbe – traktor, dreš, elevator, mnoštvo ljudi koji su složno djelovali zajedno sa strojevima – pokazuje se u usporedbi s tim suvremenim čudovištem (kombajnom) kao istinska poezija:

Šećem lenijom… Ide kombajn. (Jučer.)

Njegova mračna natkrili me sjena.

Zašto mi otad staru glavu muče

Slike davne… pitanja besmislena?

Kud su nestale stare vršalice?

(Ako to uopće nekog zanima.)

I gdje su one… zgodne pljevarice

S avijatičarskim naočalima?

…………………………………

Počinje priča. Čuje se narator.

Kulise scenske postavljen sve su.

Tu dreš je… traktor…  tu je elevator.

Akteri svi… A pljevarice… gdje su?

(I, 1-2, 4)

Slijede detaljni, neobično živi i realistični opisi zainteresiranoga i aktivnoga očevica, koji je međutim potpuno svjestan da je riječ o „davnim slikama“ što ih vrti projektor pamćenja/prisjećanja.

Priča o vršidbi počinje pljevaricama (djevojkama koje ispod dreša odnose pljevu što će preko zime biti stoci hrana), a nastavlja se prikazom snopara koji s kamare pšeničnoga snoplja baca snopove djevojci na drešu; ova pak reže uzicu kojom je snop vezan i dodaje ga špajzeru koji širi taj snop kao lepezu i ubacuje ga u ždrijelo dreša. Pritom se čuje osobit mukli zvuk, jer traktor mora učiniti poseban napor kako bi dreš „probavio“  sljedeću porciju žitne strnike i klasja. No osobito dramatičan trenutak nastupa kada naiđe prevelik snop što ga dreš ne uspijeva probaviti:

Snop baca snopar. Vilama s dva zuba.

Na drešu ga dočekuje curetak.

Stoji na daski. Pored samog ruba.

U hlačama je. (Skinula haljetak.)

Dok reže uže držeć’ za strniku,

Drugome snopu već je okrenuta.

Špajzer snop širi kao harmoniku

I čuješ: rrrrum! – kad ga dreš proguta.

I tako stalno. Zvuk se prvo diže

Pa naglo spusti! Pa se penje opet.

Onda odjednom remenje  prokliže,

Dreš se napreže… k’o da će se propet’.

Prevelik snop! Sad sve je neizvjesno.

Gas pada. Gledam: dreš je skoro stao.

Glavni se remen šeta lijevo-desno,

Samo što nije s remenice pao.

(II, 4-7)

Obratimo pozornost na niz detalja što ih je kadar uočiti i adekvatno interpretirati samo neposredni očevidac koji proceduru vršidbe ne promatra prvi put: „vile s dva zuba“ posebno su konstruirane za bacanje snoplja; djevojka „u hlačama“ razrezuje snoplje i mora biti u hlačama jer bi haljina bila opasna u tome poslu i na tome mjestu (pritom se valja prisjetiti da pedesetih godina 20. stoljeća žene na selu nisu nosile hlače); „špajzer„ je muškarac koji je bacao snop u otvor dreša, šireći pritom snop kao lepezu kako bi ga dreš lakše probavio; do „proklizavanja remena“ s remenice dolazilo je kada bi u dreš dospijevao prevelik snop. Posebno je efektno, a istodobno realistično, prikazan zvuk koji se mogao čuti u trenutku kada bi dreš prihvaćao novi snop: „Špajzer snop širi kao harnomiku / I čuješ: rrrrum! – kad ga dreš proguta“.

U slikanju vršidbe nižu se žive scene koje uključuju sve sudionike vršidbe: kaparaša (svojevrsnga vršidbenoga menadžera – osobe koja okuplja „rabotu“ odnosno ekipu poluprofesionalaca odgovornih za sve faze vršidbe), kamaraše (stručnjake za slaganje kamare, zahvaljujući kojima „Kamara raste poput katedrale“), seoske kibicere (za koje je vršidba prvorazredna kazališna predstava). Tu je i gazda koji se „svuda gura“ i „htio bi biti u svakome snopu“, i susjed kojega zanima kako je žito „platilo“ ove godine.  Sve su to akteri vršidbe: oni sudjeluju u „veličajnoj svetkovini žita“ što ju svojom „epopejom“ želi opjevati pjesnik (XXIII, 4).

  1. Realizam, dokumentarizam, autobiografizam

U nastavku poeme filmskom se dokumentarnošću i vrhunskom jezično-slikarskom  kompetencijom prikazuju seoska dvorišta, gospodarske zgrade, svakodnevni seljački poslovi i običaji. Ti su prikazi, u skladu s rečenim, praćeni mnoštvom autentičnih detalja koji svjedoče ne samo o izvrsnu pamćenju i realističkoj usmjerenosti pjesničke svijesti nego i o njezinoj promatračkoj (perceptivnoj) svježini.

Zaustavimo se na dvjema osobito dojmljivim epizodama kojima je – uz mnoštvo drugih – poput mozaika ukrašena okvirna tema vršidbe.

Jedna takva scena na atraktivan, nov način varira stari slavonski (lajt)motiv, zaštitni znak slavonske ravnice i slavonskoga folklora: bunar, đermu i mladu snašu koja iz kabla ulijeva vodu u košović. Erotizirani lik privlačne snaše efektno se u Svena Adama stapa s prikazom kabla kojega je gornji rub, uslijed duga rabljenja, „izgrižen davnim ujedima usne“; voda je pak „crna, bistrija od vina, studena poput ledenice s krova“:

Na đermu uprav’ snaša vodu grabi

I cikne: – Ju!!! – kad voda je zapljusne.

Rub je kabla, što već se dugo rabi,

Izgrižen davnim ujedima usne.

Pognuta naprijed, svinuta u struku,

Snaša kabal naslonila na bedra

Pa preko žlijeba lijepih malih ruku

Mlazom nalijeva košović iz vjedra.

Oplećak tijesan. Luk je napet. (Vidno).

Pod grlom vise zrnca ogrlice.

Ispod šamije prosule se stidno

Po nježnom vratu crne kovrčice.

Voda je crna. Bistrija od vina.

Studena poput ledenice s krova.

Okolo kabla – gusta mahovina

Obrasla hrđu naprslog okova.

(V, 8-11)

Vidimo kako se daleki plan (snaša koja vadi vodu iz bunara) majstorski smjenjuje krupnim planom (filmski postupak zumiranja) kojem je u fokusu neobičan detalj: udubina na rubu kabla koja je nastala višedesetljenim dodirivanjem usana i zubi mnogobrojnih pilaca… A i snašina je ljepota i erotičnost istaknuta preko niza detalja što ih je kamera pamćenja privukla u prvi plan: lijepe male ruke, preko grudi napet oplećak, kovrčice stidno prosute ispod šamije po nježnu vratu. (Šamija je, kao posebna vrsta marame, znak da  je riječ upravo o snaši, a ne o djevojci odnosno neudanoj mladoj ženi.)

 

  1. Jezik i stil

Druga neobično autentična i slikovita scena zauzima cijelo XXII. „pjevanje“, a odnosi se na bakin monolog upućen djedu. To je cjelovit program, prava litanija seljačkih poslova koje svakodnevno valja obavljati u dvorištu i oko kuće. Osobito je pikantno to što je bakin verbalni vatromet izrečen unikatnim mjesnim – beravačkim – govorom koji prenosi neponovljivu atmosferu i intonaciju te pokazuje sav spektar muško–ženskih odnosa, sav kolorit jezika i života davno prohujala vremena. Bakino obraćanje djedu vrijedi i ovdje ponoviti:

XXII.

A moja baka viče na mog didu:

– Evo, još malo, pa će i na naše!

De brzo, putem kojim k nama idu,

Motikom dobro poravnaj vagaše!

 

Kad budeš gotov, nađi lojtre stare,

One dugačke, što im prečka fali.

Pobacaj gornje snopove s kamare

Od zadnje kiše što su proklijali.

 

Dok bacaš snoplje gledaj samo pravo

I nemoj puno na lojtrama mrdat’!

Pazi da ljestve nisu nagrbavo,

Kaki si antrav, još ćeš se i sȑdat’.

 

Čim siđeš, snoplje pomeći u kola,

A dva-tri snopa baci kokošima.

Nalij im vode. U valov. Do pola.

Pokupi  jaja, ako koje ima!

Pot’eraj s gnjizda kokoš koja kvoca,

Da može druga u gnjizdu da nese.

Pripazi malo na onoga kopca,

Da piliće nam opet ne odnese!

 

Kera lancem uz ogradu priveži.

Uzmi testeru, eno je na panju,

Pa onu granu nad kapijom sreži

Da elevator ne zapinje za nju!

 

Svinjama usput nalupaj bundeva.                            

Guske zatvori u malu avliju.

Očisti mjesto ge će biti pljeva

I ne zaboravi otvorit’ kapiju!

 

Nemoj slučajno da te podrum vidi!

(Dida ode, al’  baka melje… melje…)

– Čuješ, nevoljo! U podrum ne idi!

Ključ je kod mene. U mojoj kecelje!

    

Da nisi podrum otvar’o sa majzlom,

Sjeti se baka didinog alata:

– Mog’o bi dobit’ malo sa širajzlom!

Al’ dida već se hladovine hvata…

Evo što, ukratko, djed treba napraviti: izravnati vagaše (da ne zapne traktor ili dreš), ukloniti prokisle snopove s kamare koja se ima vršiti, nahraniti kokoši i naliti im vode, pokupiti jaja i potjerati kvočku (koja se ne da s jaja te priječi drugim kokošima da nesu u tome gnijezdu), pripaziti na kopca koji iz visine vreba na piliće, zavezati psa (da ne smeta kad se stvori gužva oko vršidbe), otpiliti granu za koju može zapeti elevator prilikom ulaska, nalupati svinjama bundeva, zatvoriti guske (i one bi smetale), očistiti mjesto za pljevu, otvoriti kapiju (da traktor, dreš i elevator mogu nesmetano ući). Pritom se baka prema djedu odnosi kao prema nezgrapnomu djetetu („Pazi da ljestve nisu nagrbavo [ukoso], / Kaki si antrav [šeprtljav], još ćeš se i sȑdat’ [pasti, polomiti se])“, te ga opominje da se kloni podruma u kojem se hladi burad s alkoholom. Na sve to djed odgovara šutljivom ignorancijom i brzim odmicanjem u hladovinu – izvan dosega bakina pogleda.

Istom autentičnošću unuk prenosi prepirku djeda i bake oko toga odakle u Beravce dolazi oluja: od Babine Grede, Perkovaca, Strizivojne ili čak od Drenja (XV, 1-7)? (Ovdje je prigoda da istaknemo kako je forma dijaloga jedan od dominantnih i tipičnih postupaka u razvijanju lirsko-epskoga sižea u pjesništvu Svena Adama Ewina.)

Nije teško vidjeti da jezik Svena Adama Ewina u poemi Sentimentalne slike obuhvaća ne samo lokalizme (antrav, bujtar, člinak, ćubit, otarak, parcov, patuk, salauka, širajzl, vagaš) nego i mnoštvo „stručnih“ termina povezanih sa svakodnevnim seoskim predmetima, oruđima i djelatnostima (npr. seljačka kola: drik, livča, šaraglje, šinja, prikoruđe; odjeća: šamija, krila, oplećak, rojte; bunar: stumbol, kabal, đeram, okov; ribe i ribolov: karas, štuka, šaran, čikov, crvenperka, linjak, bacanj; vršidba: kamara, kamaraš, rabotatraktor, traktorista, dreš, elevator, remen i remenica, sadjet/sadivat kamaru ili snop, i dr.).

O povijesnome razdoblju kojim se bavi poema govore i posve stručno-poljoprivredni nazivi tipa san pastore (vrsta pšenice), kalkamon (vrsta gnojiva), a isto tako tehnički termini kao traktor marke Eicher, dreš marke Moravia, ili pak nazivi povezani sa svakodnevicom: bombone 505 s crtom, plavi pak-papir i sl.

Pjesnik ponekad (ne prečesto!) dopušta sebi čisto pjesničko-glasovnu (aliteracijsku) jezičnu igru („Plavilo plavo plavim plamom plamti“; X, 9). U skladu s načelom slikovnosti, češći su metaforički izričaji – zgusnuti, dinamični, pa čak i dramatični. Evo kako je prikazan polagani toka Biđa (koji je, već smo se uvjerili, jedan od važnih toposa poeme):

Tu lijena voda teče i ne teče

(Razmišlja dugo na koju bi stranu);

Tu se u vodi nebo preokreće

I utapa u plavomu bezdanu.

(XII, 2)

U XII. „pjevanju“, koje je u cijelosti posvećeno Biđu, dvadesetak se puta ponavlja prilog tu, što znači da njim praktično započinje svaki drugi stih (od njih pedeset i dva, koliko ih sadrži dani fragment). Već sámo to isticanje upućuje na emocionalnu i smisaonu važnost Biđa za dječački svijet kazivačkoga Ja razmatrane poeme.

            Ništa manje nisu efektne metafore i poredbe tipa: „svrtak vjetra“, „Crven se obraz paradajza smije“, „Vrelina gusta iz krovova cepti / I titra kao rastaljeno staklo“, „Kamara raste poput katedrale“…

Rime su često maštovite, duhovite, neordinarne  (boljeg znalca – Perkovaca, nebo – posošćepo, balege – kolege, Drenja – objašnjenja, starinski – Zrinjskih, naglo – štagljom, traktora – elevatora), a jampski je pentametar (jedanaesterac) prilično labav kako s motrišta očekivane cezure iza petoga sloga tako i s motrišta regularnoga naglašivanja parnih slogova.

 

  1. Zaključak

 Sentimentalne slike Svena Adama Ewina nipošto ne idu u red folklorno-nostalgičnih sjećanja kakvih danas ima podosta među pučkim i nepučkim našim pjesnicima. Nije, čini mi se, bilo teško pokazati da je riječ ne samo o sofisticiranoj formi (žanr poeme, jampski jedanaesterački stih, kompleksna rima, zahtjevna metaforika) nego i o neobično razvedenu „planu sadržaja“: Sentimentalne slike zapravo su minijaturna stihovana (pjesnička) enciklopedija šokačkoga seoskoga života koji je bujao sredinom pedesetih godina dvadesetoga stoljeća. Riječ je o modernoj, urbaniziranoj umjetničkoj re-konstrukciji atmosfere, „poslova i dana“ koji su prije pola stoljeća krasili život šokačkoga sela.

Ono što je Stanko Andrić u svojem autobiografskome romanu Simurg učinio za rodnu Strizivojnu, to je Sven Adam Ewin u svojoj poemi učinio za (svoje?) Beravce: i jedan i drugi uzdigli su lokalnu temu na totalnu (univerzalno-umjetničku) razinu. Kad bi bar svako slavonsko mjesto porodilo prozaike i pjesnike toga ranga!

Zagreb, 25. 3. 2017.

Napomena: objavljeno u: Sven Adam Ewin, Poeme. Preobrazba, Sentimentalno putovanje, Zagreb: v׀b׀z, 2017, str. 89-102.

6 comments

Skip to comment form

  1. Vremena se mijenjaju. Nekad je B. Traven objavio svoje romane (Blago Sierra Madre…) i šutio. I SAE je anoniman, ali prisutan na društvenim mrežama kao kakav pop star. ili influnenserica A sve pod navodnikom popularizacije poezije. Takva estradizacija zaista doprinosi pristupačnosti pjesničtva, ali vuče poklonike za nosinu.

    Izvanredna analiza njegove poezije. Užarević je među vodećim analitičarima lirskog u Hrvatskoj

  2. O, slike davne. Slike neumrle.

    One naviru… Ja ih zaustavljam.

    Ali zaludu. One hrle… hrle

    Pravo u pjesmu. I tu ih ostavljam.

    U tim iskonskim bitkama za jelo,

    Čega je srce bilo tako puno?

    Što li to bješe: mladost? ljeto? selo?

    Poljupci? žito? vrševina? gumno?

    Tko da opjeva svu tu epopeju,

    Tu veličajnu svetkovinu žita!

    Kad jedni su u tehničkom muzeju,

    A drugi gȍre. (Ili Bog te pita!)

    A slike ove, sa starim Sven Adamom,

    Odoše… odoše… selskim makadamom.
    —————————————–

    O, sve, sven..

  3. Ovo me podsjetilo na arsena:

    Kad se prehladim, kad mi grlo svira,

    Zimi kad kašljem, kad gorim u licu,

    Moja mi baka rukom umasira

    U vrela prsa – hladnu komovicu.

    Zatim od gorkih trava čaj mi spravi:

    Plućnjak. Stolisnik. Bazga. Divlja kruška.

    Obloge hladne na čelo mi stavi.

    A onda me u perinu ušuška.

    Ja gledam baku… (k’o sada da je gledam!)

    Maramu crnu polako razveže,

    Popravi rukom sijedu kosu sprijeda,

    Podvrne krila… pa ih opet sveže.

    https://www.youtube.com/watch?v=EYjz2uQuGEA

  4. Poezija je najbliža životu. Ponekad je udaljena od njeg atoliko da ga nadilazi.

  5. Fenomenalna analiza za još bolje stihove – a sve me to vratilo na mirise i zvukove djetinjstva i mladosti.

  6. – A slike ove, sa starim Sven Adamom,

    Odoše… odoše… selskim makadamom.

    Pazi ovo, selskim… Po tome se vidi koliko je Sven čovjek naš, naše ravnice, pun naše tradicije.

Odgovori