Jagoda Kljaić: Od jorgovana do jorgovana

U dvorištu, nekim davnim proljećem prepunom cvijeća, a ovoga zelenog i žutog od uznapredovalih maslačaka, između kojih se uspijevaju izvući samo grmovi starih ruža, nit’okopavanih nit’ đubrivom dohranjivanih, i ovoga aprila čekam jorgovan.

U prvom životnom krugu koji nije dozvoljavao udaljavanje od roditeljskog doma osim na školske ekskurzije, u Zagreb, na Plitvička jezera, a tek u gimnaziji preko Sarajeva do Dubrovnika, maturalno putovanje, jorgovan je cvjetao pred Prvi maj i bio obavezan ukras prozirnih staklenih vaza, uz tacnu sa pitom mađaricom i breskvicama.

Onda je prirodno došao drugi krug u kome me jorgovan ni najmanje nije zanimao, sve sam gledala da se ne zateknem u rodnom gradiću i rascvjetanom dvorištu u proljetno doba godine, dvorište nije ništa pružalo, velegrad sve.

Ne sjećam se ni da mi je srce zatreperilo kad bih negdje na periferiji ugledala rascvjetani jorgovan, pogotovo onaj starinski, svijetlo ljubičasti, mirisni, jednostavni, jednostavno ga je majka nazivala.

I nikad nisam čula, sigurno bih zapamtila da jesam, kako jorgovan nekim proljećem nije cvjetao, ni onda dok je visinom i širinom rascvjetane grane mogao pružiti, kroz otvoren prozor, u sobu.

Vremenom je iza njega, na križanju dva sokaka, postavljen saobraćajni znak „stop“, skoro nevidljiv iz niskih sjedala automobila, kad se nitko nije tuda provažao na biciklu, pa su zaduženi za ceste i saobraćaj jednostavno iz kamiončića skresali jorgovan po cijeloj vanjskoj strani i vrlo uredno grane strpali u isti kamiončić, kao da bi nekome moglo pasti na pamet da ih hanzaplastom lijepi na nezacijeljene rane.

Sad je, tako osakaćen, već bio samo moj, neproputovane ekskurzije postale pluskvamperfekt, a životni krugovi zaokruženi vrelim udarom trajnog pečata.

Već se godinama ražalostim kad prerano propupa, raznjedri se i zamiriši okupan jutarnjom rosom, kao da požuruje one preostale dvije trećine godine.

Ali, istovremeno mu se i obradujem, postaje moj oslonac i sigurnost na putu do brdašca ponad varošice, gdje tek, u vazi na crnom granitu, počinje ličiti na onaj prvomajski u dnevnom boravku.

April izmiče, dane provodim u dvorištu, razgovaram s prolaznicima na pristojnoj udaljenosti, takav je propis ovoga proljeća, prošao dobošar u kamiončiću sve izvikujući narodu: Čujte i počujte … bježite jedni od drugih …

Da li se jorgovan uplašio snažnoga glasa dobošara, pa mu se prvi pupoljci uvukli u sebe bez namjere pokazivati se, rasti i širiti, kao da je i njima zabranjeno bilo kakvo spajanje.

Prolazi, vrijeme, ne dolazi cvijet jorgovana.

Zašto je baš ovoga proljeća dve hiljade dvadesete godine odlučio ne cvjetati, ljutim se na njega, nisam sigurna da ću dočekati ljubičastu zoru sljedećeg proljeća.

I nitko me ne može uvjeriti kako će onda ponovo cvjetati.

Sve sam više sigurna da me jorgovan savršeno razumije; kako i ne bi kad me prati od prve ekskurzije; pa je odlučio uvući se u moj zatvoreni životni krug i tu mi praviti društvo, dok nas ne odvezu na brdašce.

5 comments

Skip to comment form

  1. Dvorište i velegrad… raspon sebstva o kome Kljaićeva piše. Jorgovan je medij

  2. Nijedno drvo ne lomi se nemilosrdno kao jorgovan. I preživi za nagodinu. Veliki je to simbol davanja.

  3. Nostalgija nas čini poniznima.

  4. Kad nečije osobno iskustvo kao ovo Jagode Kljaić, potakne da zaključim/doživim kako je ono i moje – to smatram literarnim transferom, transfuziom osjećaja i uspomena

  5. I mi smo jorgovan. Za nekoga procvjetamo nenadano.

Odgovori