Ivan Pavić: Otmjeni nasilnik

Opaska autora: U redu! Nekima se nije svidjela moja zadnja priča “Proljeće 2020.”. Neka! Ali, poštovani površni komentatori, ima ih koji vele da im se priča jako sviđa i da su je pročitali dva,tri puta. Osim toga, sve što pišem ne pišem samo za sadašnjost nego razmišljam i o onim akoji će to čitati za 30, 50 ili 80 godina. Oni će o tome imati svoje mišljenje i nitko od današnjih ljudi tu neće moći ništa promijeniti.

I da, starci junaci te priče, donosili su, već sada se to vidi, neke zaključke koji se ostvaruju, npr. stanje po pitanju korone u SAD-u. Dalje, čim na ovom području popuste crkve, džamije i stožeri (štabovi) belaj je tu, nagli rast zaraženih (vjerski praznici, misije u zaražena područja, svatovi, razne druge proslave u zatvorenim prostorima). Na tribinama nogometnih igrališta, na otvorenom, ne toleriraju se gledatelji, a na raskošnim bogatškim svatovima tolerira se 300 do 500 uzvanika. Krasno!? Bojim se da to neće izaći na dobro (volio bih da se varam).

Budućnost koronavirusa? Laički: možda virus gripe nadvlada koronavirus, možda, najgora varijanta, se udruže u uništavanju ljudskog zdravlja i života, a možda nastave kao i do sada. Znam, natuca, ali i vrhusnki stručnjaci natucaju na puno višoj razini.

No, pustimo to. Vraćam se u daleku prošlost. Evo još jedne priče iz davnina.

____________________________________________

Nedjelja je daleke 1939. godine. Datum 10. rujna. Vrijeme je bilo primjereno skorašnjem kraju kalendarskog ljeta. Jutarnja temperatura 15 stupnjeva, dnevna 25.

Te godine prvenstvo Brodske župe u nogometu odvijalo se samo u jednoj skupini. Prvak je bila Marosnia, a odlučila je goldiferenijca. Marsonija je imala gol razlikuk 10:6 i 5 bodova, Viktorija 5 bodova, gol razlika 8:5, treće je bilo Jedinstvo također 5 bodova (6:4), 4. je bio Borac 3 boda, a posljednjeplasirani BSK je imao svega 2 boda.

Glavni lik ove priče igrao je za Viktoriju. Na početku priče evo nekoliko osnovnih podataka o glavnom junaku. Prije nekoliko godina napunio je 19 godina. Visok je oko 1,80 m i na pravi pogled tanak, svega sedamdesetak kg. (Ovo je važno s gledišta onog što se ćse uskoro dogoditi). Kako samo prvi pogled može varati. Na treninzima Viktorije bio je najbrži, u duelu najčvršći, neustašiv. Vrsni tehničar, visokog praga tolerancije, međutim, ako bi neki suparnički igrač nasrnuo na njega loše bi prošao u narednim duelima. Već je nekoliko godina kod kuće dizao utege. Njegovi ne baš preveliki mišići bili su tvrdi poput kamena. Kosa mu kratko potšišana, tamne boje, ten preplano od sunca. Sve u svemu zgodan dečko kojega su pogledavale ne samo okolne cure nego i udovice, raspuštenice, pa čak i poneka udana žena. Hodao je s nekoliko djevojaka dok nije naletio na Nevenku, s njom je bio već pola godine u vezi. Otac mu je radio kao bravar godinama u Tvornici vagona. Majka domaćica. Brinula se o mužu i djeci i svemu u kući i oko nje. Osim Mate imali su i dvije godine mlađu kćer Mariju, koja je pohađala brodsku gimnaziju, koju je te godine Mato završio s vrlo dobrim uspjehom. Mato je trebao uskoro početi raditi u računovodstvu jedne tvrtke.

Marija je bila crnokosa i crnooka ljepotica. Stas joj vitak, što se ono kaže sve je bilo na svom mjestu u prelijepom obliku. Izazivala je uzdahe kako mladića u susjedstvu tako i u gimnaziji. Međutim, imala je peh. U nju se zagledao lokalni grabežljivac i pohotnik Darko. Imao je 25 godina, visok oko 2 metra i preko 100 kg. Lice mu osrednje privlačnosti, hodao je, zapravo se gegao poput medvjeda. Ručerde mu ogromne, iako mlad već je imao sala do pasa. Bio je sin lokalnog bogatog gostioničara. Kad su žene u pitanju, taj nije birao. Visoke, niske, starije, mlađe, debele, mršave, raspuštenice, slobodne, udane žene. Pričalo se da je napadao i neke maloljetnice. Većina žena, uglavnom lakih i lakovjernih, trčalo mu je u zagrljaj. Neke su glupače mislile da će mu se upravo one svidjeti i daće uspjeti zaustaviti njegove pohode. Neke, ne puno pametnije, mislile su ako je tako medvjedast da je perfektan u seksu. Također se govorilo da je jednu maloljetnicu uzeo na silu. Jest da je bila s njim u društvu, da je ušla u njegov jednosobni stan u središtu grada, ali je u odsutnom trenutku rekla ne. On se na to nije obazirao nego ju je grubo uzeo. Završila je na kirurgiji zbog obilnog krvarenja. Njegov otac potplatio je suca pa je oslobođen optužbe. Dragovoljno je ušla u njegov stan i to je odlučilo. Na njegovu nesreću žrtva je imala tri opasna brata. Sačekali su ga jedne večeri; dama koja je bila s njim  u društvu pobjegla je vriskajući u cipelama s visokom petama. Braća su ga pretukla i vjerovatno bi ga isjekli noževima da nije povikao da će platiti samo da ga puste. Sutradan je na određeno mjesto donio pozamašnu količinu novca. Njegov moćni otac doznao je za to, otišao u Derventu i platio dvojici batiniša da dobro propuste kroz ruke najstarijeg od braće. Jednu večer su ga zaskočili i strašno premlatili. Uperili su mu pištolje u čelo i savjetovali ga da se okane Darka jer će u suprotnom posmakati cijelu njegovu obitelj poput zečeva. Darka batine nisu naučile pameti, nastavio je po starom. Na svoju nesreću naletio je na Matinu sestru Mariju, a to će ga skupo koštati.

No, krenimo redom. Ako je nekome dosadno neka prekine čitanje, a za one koji nastave čitati bit će tu svega.

Gostioničarev sin doznao je da Marija ide u gimnaziju i kada joj završava nastava. Parkirao bi automobil u blizini gimnazije i u prolazu napadno buljio u Mariju bludnim pogledom. Marija se na to nije obazirala ali jest kolegica i susjeda Olgica, koja joj je jednom prilikom rekla:

– Onaj ljepotan pokraj auta te rado gleda.

– Briga me za njega i njegov auto – mirno je uzvratila Marija. – On je najobičniji pokvareni ženskar.

– Je ženskar, ali je lijep i bogat.

– Eto ga tebi, više ga ne spominji u mom društvu.

Jednom prilikom Marija je prošla sama pored Darka.

– Ljepotice, hoćeš li da te povezem do kuće u Zrinskoj? – upita Darko.

– Odbi – uzvrati Marija.

– Hajde, hajde, nisi ti nikakva svetica. Mene nijedna nije odbila pa nećeš ni ti.

– Ne dosađuj.

…..

Evo nas opet u toj nedjelji daleke 1939. godine. Susret između Marosnije i Viktorije zakazan jeza 15 sati na igralištu u Zrinskoj ulici (zapadno od Glogovice), koji je svečano otvoren 1931. Vrijeme toplo, pomalo sparno. Okupilo se mnoštvo gledatelja. Neki su navijali za jedan, neki za drugi klub, a neku su jednostavno bili željni dobrog nogometa i spektakularnih poteza igrača. Rezultat se brzo zaboravio, ali je jedan Matin potez bio dugo prepričavan. Bližio se kraj utakmice, ishod neizvjestan, a onda se dogodilo. Mato je primio loptu na sredini terena. Ali kako?! Potom je prebacio loptu preko sebe i protivničkog centarhalfa. Dok je centarhalf zujio i ne znavši što se zbilo, Mato nije pojurio prema golu. A, ne! Petom je ponovno prebacio loptu preko sebe i centarhalfa. Lice mu sada okrenuto prema svom golu. Fino je prihvatio loptu na natkoljenicu, spustio na zemlju i gurno suigraču. Kakav potez, kakva elegancija. Da su današnja vremena taj bi se potez danima vrtio na gotovo svim televizijama i portalima.

Gledaoci su širom otvorenih očiju pratili (ako nisi vidio, gotovo je, nema tu nikakve reprize) tu majstoriju. Redoviti posjetitelj nogometnih zbivanja, već dobro nakresani Zvonko, navijač Viktorije dreknu:

– Beli, kako kičma.

– Jebla te kičma, pijanduro – uzvrati ne baš posve trijezuni Beli i tek se tada pokrenu.

– Što je, Beli, vrtoglavica – nije se dao Zvonko.

Beli samo odmahnu rukom.

….

Prođoše tri dana, srijeda je. Mariji je dojadilo Darkovo dosađivanje i neprimjereno ponašanje. Čula je da je on pretukao nekoliko žena koje baš nisu bile sklone s njim voditi ljubav, a bilo je tu i desetak pretučenih mladića koji su mu se našli na putu. Jedan od njih pokušao je na ulici pomoći udanoj susjedi, ali je osim modrica zaradio prijelom ruke. Podnio je prijavu policiji, međutim novac je učinio svoje. Postupak obustavljen zbog nedostatka dokaza. Prestrašena susjeda nije ništa vidjela, niša čula jer je navodno odmah pobjegla u haustor kuće. Tako se odužila susjedu koji ju se spasio od mogućeg većeg napastovanja.

U dvorištu nije bilo nikoga. Marija pozva brata da sjedne pored nje na klupicu. Brat i sestra bili su jako vezani kako između sebe tako i s roditeljima. Čvrsta obitelj.

– Što je seko?

– Moram ti nešto reći.

– Reci!

– Znaš li onog Darka što voza onaj bijesni auto i naganja ženske?

– A tko ne zna tog gada?

– E, vidiš, on mi već neko vrijeme dodijava. Bojim ga se.

Mato problijedi, onda mu se obrazi zarumeniše. Čvrsto stegnu šake. Kad se malo primirio, tiho reče:

– Neće nitko zastrašivati moju sestricu. Riješit ću to.

Mato je bio miran mladić, međutim ako bi se netko usudio dirnuti u njegovu obitelj, koja mu je bila svetinja, bio je spreman braniti je svim raspoložovim sredstvima.

….

I onda je došla subota, 16. rujna. Dan prelijep, sunčan, ugodan, kakvi znaju biti dani na prijelazu ljeta u jesen. Marija je oko 19 sati otišla s kolegicom prošetati kejom, zatim su se uputile u Otok sreće (kasnije je to bila propala Brođanka) na sok. Polako su pijuckale sok i vodile djevojačke razgovore. Odjednom je pojavio gorostasni Darko i sjeo za stol blizu njihovog. Prethodno je grubo otjerao mladi par koji je tu sjedio. Nije skidao pohotljiv pogled s Marije. Prvo ga je ugledala Olgica.

– Eno onog ljepotana, zuri u tebe – reče.

– Briga me za tog napasnika.

– Kakav napasnik? Žene luduju za njim.

– Koje ne luduju dobivaju batine.

– Ma kakve batine, nema te koja ne bi rado bila s njim.

– Prije bih se ubila nego bila s tom ništarijom. Već sam ti rekla da ga ne spominješ u mom društvu.

Pala je noć i cure krenuše u smjeru svojih kuća. Ustao je i Darko te krenuo za njima. To je primijetil a Olgica, koja odmah obavijesti kolegicu:

– Darko nas prati.

– Briga me.

U to vrijeme tu nije bilo rasvjete, tamni oblaci su se nadvili na nebu. Poprilični mrak. Oglasi se zlokobno noćna ptica. “Sad si moja”, tiho prosikta predator.

Došli su u blizinu parkića kod samostana. Darko krenu u akciju. Mato je imao slobodan dan jer mu je djevojka s roditeljima otišla preko vikenda u Vukovar. Znao je da je Marija s kolegicom prošetala kejom i da je svratila u Otok sreće na sok. Znao je, također, kada će se uputiti kući. Došao je desetak minuta ranije i zauzeo položaj u mraku parkića. Ako predator slučajno nešto smjera na njega će se sručiti uragan.

Otmjeni nasilnik priđe djevojkama.

– Ti bježi – oštro reće Olgici, koja se užurbano udalji.

Darko se onda obrati Mariji:

– Ne opiri se, moraš biti moja, bolje ti je milom nego silom.

– Marš, smeće jedno – hrabro uzvrati Marija, iako su joj se noge odsjekle od straha.

– Ondje nema nikoga da ti pomogne – poviče orijaš i pokuša je uhvatiti oko pasa.

Marija se izmače, a onda se začu poput sjeverca hladana glas:

– Međede, ima ona svog brata koji će joj pomoći.

– Mato, braco – uzviknu Marija i poleti bratu u zagrljaj.

E, sada će nekto reći kako trivijalno, kako patetično. Ali, što reći, ako se ovaj događaj odvijao otprilike onako kako je opisano? Život ponekad zna biti tako trivijalan, a opet tako veličanstven.

No, dobro. Idem dalje s pričom.

– Mato, braco – posluša je gorostas imitirati.

– Marija, idi brzo kući. Ono što će sada uslijediti nije za tvoje drage okice.

Marija se poče brzo udaljavati.

– Darko, još imaš vremena da odeš – mirno će Mato.

Div se samo nasmija, priđe i zamahnu ogromnom ručerdom. Čak je bio i prilično brz. Da je udarac pogodio cilj, borba bi bila okončana, a Mato bi završio na kirurgiji ili mrtvačnici. Međutim, nije bilo tako. Mato se munjevito izmače. Šaketina prozuji kraj Matine glave. Nasilnik se malo odmaknu i opet nasrnu. Pokuša s dvostrukim udarcem: desna ruka, lijeva ruka. Oba promašiše. Darko se ponesen inercijom malo sagnu. Mato je iskoristio ponuđeno. Uputio je strašni munjeviti udarac desnicom u protivnički pleksuz. Ovaj posrnu, počučnu.  Mato je znao da mora brzo okončati borbu, u protivnom bi se mogao dovesti u teška iskušenja. Petom je snađno odalamio nasilnika po vilici. Krik, krckanje kostiju! Puče brada! Boksačkim žargonom rečeno div je imao staklenu bradu. Dok je div ležao i stenjao Mato mu reče:

– Okani se moje porodice, naročito Marije, u protivnom bit će još batina. Poslat ću hitnu da te pokupi.

Mato je usput prolazivši pored bolnice obavijestio portira da u blizini samostana pored staze leži čovjek i stenje. Ubrzo je Darko smješten na kirurški odjel bolnice. Mato je u hodu prema kući razmišljao o tome kako mu nije bila namjera slomiti vilicu nasilniku, ali u krajnjem slučaju dobio je što je zaslužio.

Darka su došli ispitati policajci. On je u strahu rekao da je nezgodno pao i ozlijedio se. Kasnije, ako bi slučajno susreo brata ili sestru zaobilazio bi ih u širokom luku. Krajm listopada, kada se gorostas malo oporavio, nastavio je po starom.

Jednog dana Olgica je sva ushićena pred gimnazijom propćila kolegici:

– Marija, napokon je moj.

– Tko?

– Pa naravno, Darko.

– Neka ti je sa srećom.

– Tebi kao da je krivo.

– Fu i ti i on.

Tako je usahlo prijateljstvo dvije mlade djevojke.

Veza između Darka i Olgice nije potrajala ni do Božića. On je se nasitio, nogirao i našao drugu mladu i lijepu udovicu. Ova je toliko pred svijetom žalila pokojnog muža da je sedmi dan legla u krevet s Darkom. Jednom prilikom Olgica je zaustavila Mariju i požalila se da ju je Darko ostavio.

4 comments

Skip to comment form

  1. Simpatična pričica. Takvih ima u svim razdobljim, u svim mjestima svijeta. Pričica je plošna, bez psiholoških nijansi, ali plijeni jednostavnošću i nepretencioznošću. Teče kao mli slap.

  2. Pavić zna pričati priče. Njegove priče su sjedenje oko vatre i trzanje na napetost. Ono što prevladava je dobrodušnost, stajanje na stranu pravde. Starinski i djelotvorno.

  3. Ništa se nije promijenilo po pitanju primitivizma i oholosti do ovih dana.

  4. Pavić piše intimno-junačke narodne priče.

Odgovori