Ovo je kratka crtica o dvojici prijatelja. Priča počinje u jesen 1940. godine. Strašni njemački ratni stroj munjevito je upao u Dansku, Norvešku, Luksemburg, Belgiju, Francusku. Što je suludi Hitler držao histeričnije govore to je moral njemačkih vojnika bio veći, a podrška većine njemačkog naroda snažnija.


Na ovim prostorima neku su podržavali napredak (osvajanje tuđih teritorija) njemačke vojske, a neki su, bome, slavili Hitlera kao velikog vođu. Neki drugi, pametniji i oprezniji su strahovali da bi se rat mogao pojaviti i ovdje, praćen svim strahotama koje rat donosi. Bilo je, naravno, i onih mahom mlađih ljudi koji su živjeli svoj mlađahni život ne razmišljajući o ratu. Kao i uvijek najnaivnija i najmanje upućena bila su djeca. U njihovom malom svijetu rat i strahote bili su nešto daleko, nedokučivo, nestvarno pa time nisu opterećivali svoje male glavice. Što više igre, zabave i, eh još i to, škola za one koji su prešli dob od sedam godina. Curice su se igrale svojim lutkama,a dječaci su jurili za krpenim loptama po brodskim livadama. Onda je otac jednog od njih kupio gumenu loptu. O, kakva li je samo radost nastala kod dječaka. Ipak, tu je bio jedan problem. Lopta bi se s vremena na vrijeme nabila na kakav trn. Od lijepe gumene lopte eto mješine. Tada bi netko od djece prvom prilikom otišao kod vulkanizera da pokrpa loptu. Koliko je samo zakrpa imala lopta dok više nije bila za upotrebu. U ona davna vremena djeca su se više veselila gumenoj lopti nego što se danas vesele pametnom telefonu. Svako vrijeme donosi svoje radosti i tuge.


Junaci ove priče, Gojko i Marko bili su tipični primjerci ondašnjih dječaka. Imali su devet godina, bili su susjedi u širem središtu grada. Pohađali su tzv. mušku školu. Jedan, Gojko, volio je učiti pa je bio odličan đak, prijatelj mu Marko nije imao te sklonosti pa je bio osrednji učenik. Gojko je visok, štrkljav momčić, plavook i plavokos, Marko je srednje visine, snažne građe mlađahnog tijela, crnokos, smeđih očiju. Očevi su im radili u Tvornici vagona, majke domaćice. E, da. U ona vremena bilo je uglavnom tako. Malo je žena onda bilo zaposleno. Bilo je dobro kada završe srednju školu, a o fakultetu velika većina njih moglaje samo maštati.


Očevi su se poslije radnog vremena uglavnom odmarali. Domaćice su vodile gotovo svu brigu o djeci, o kući i oko nje. Kuhale su, spremale, peglale, prale, išle u trgovine, donosile drva iz šupe, ložile vatru u štednjacima i pećima, vodile brigu o obiteljskim financijama. Neke su tu bile pravi majstori, poneke aljkave, pa je takvim obiteljima pred kraj mjeseca ponestajalo novaca. Onda su u dućanima kupovali na veresiju, u pekarnicama kruh na veresiju, posuđivalo se od susjeda. I tako iz mjeseca u mjesec. Bio je to za neke ljude djelomičan život na veresiju.



***



Godinu dana brzo je prohujalo. Jedna je država na radost mnogih umirala, Kraljevina Jugoslavija. Druga, voljom nacista, NDH, je nastala na radost većine, a na tugu manjine, koja je slutila što dolazi. Vlast su, bez izbora, preuzele ustaše. Rasni zakoni, progon neistomišljenika i onih koje se poglavnik i ustaše proglasili za nepoćudne. Pojedini nepismeni i polupismeni ljudi došli su na svoje. Uzeli su si za pravo da proganjaju, muće i ubijaju pristojne ljude, kojih je jedina "krivica" bila što su bili druge vjere, nacije, svjetonazora. Nastalo je doba bešćutnosti, okrutnosti, bezčašća.


Na području grada Broda nije bilo nekih vojnih sukoba tako da su Marko i Gojko redovito pohađali svoju školu, a očevi su im normalno radili u Tvornici vagona. I tako je bilo do pred kraj rata kada je Brod bio izložen strašnom savezničkom bombardiranju iz aviona, u kojem je stradalo puno civila. Tvornica vagona proizvodila je oružje i streljivo za potrebe ustaške države i njihovih nacističkih pokrovitelja. Vlast i rukovodstvo tvornice valjda nisu očekivali da će im njihovi protivnici za takvu proizvodnju umjesto ubojitih bombi slati cvijeće, slatkiše. Najgore u svemu tome je činjenica da su bombardiranjima najviše stradali građani Broda. Saveznici su također gađali i most na Savi.


U ono vrijeme bombe nisu toliko precizno pogađale ciljeve pa je bilo dosta kolatelarnih žrtava. Danas se taj izraz koristi za nevino stradale civile, valjda da si oni koji vrše bombardiranje olakšaju savjest. Onaj u kojega se neki od njih zaklinju to im neće uzeti kao olakotnu okolnost.


Gojkova i Markova obitelj preživjela je bombardiranja i dočekala po nekima oslobođenje, a po nekima krah voljene NDH. U svakom slučaju rat je okončan, pobjedom jednih, a porazom drugih.



***



Prijatelji, Marko i Gojko za vrijeme NDH završili su osnovnu školu, a u novoj državi, FNRJ, završili su industrijsku školu. Marko za bravara, Gojko za tokara. Tvornica vagona se prekrstila u Đuru Đakovića, po lideru komunističke partije, koja su žandari ubili na slovenskoj granici za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.


Poslije Drugog svjetskog rata, Jugoslavija, pa tako i Hrvatska, vapila je za radnom snagom, tako da su se prijatelji nakon svršetka školovanja odmah zaposlili u poduzeću Đuro Đaković. Onda je uslijedko odlazak na odsluženje vojnog roka, Marko u mornaricu, Gojko u pješadiju. Po završetku službe u JNA, vratili su se na svoja radna mjesta.


U ono vrijeme većina žena su bile domaćice, u Đuri su radile samo u administraciji. Prava se senzacija, o kojoj su i novine pisale, dogodila u drugoj polovici 1966. godine, kada se zaposlila radnica tokarica. Tih godina i nešto ranije žene su se počele zapošljavatikao tehničarke, a nešto kasnije i kao inženjerke.


Malo po malo došlo je vrijeme ženidbe, prvo Marko onda Gojko. Jedan drugom bili su kumovi. Marko se vjenčao i crkveno i zbog toga nije imao nikakvih problema, za razliku od nekih licemjera koji su promjenom sistema tvrdili da se nisu crkveno vjenčali zbog straha od komunističkog režima. Većina takvih strašnih žrtava komunističkog sustava se promjenom društveno-polilitčkog sistema dobra naplatili svoj ondašnji kukavičluk. Gojko se zadovoljio građanskim brakom i nije mu padalo ni na kraj pameti prikazivati se žrtvom i pokušati to naplatiti.


Onda su došla djeca pa unuci. Nisu se bavili politikom pa se politka nije bavila njima. Nisu pjevali ode Titu ni potajno Paveliću. Živjeli su svoj mali život skromno, ali ni u čemu nisu oskudjevali. Živjeli su skromnije od nekih koji su kasnije tvrdili da su ih komunisti nemilosrdno proganjali.


Početkom sedamdesetih obojica su se motorizirali. Gojko je kupio novog onda popularnog "tristača", a Marko Ford Eskort. Među prvima su još sredinom šezdesetih kupili crno-bijeli televizor, a nešto kasnije frižider i električni štednjak na radost domaćica da ne moraju više po ljeti kuhati na šporetu na drva. Nešto kasnije došao je na red električni mlinac za mljevenje kave, a još kasnije, sredinom sedamdesetih, telefon i perilica rublja. I da. U sportu su zdušno navijali za jugoslavensku reprezentaciju i jugoslavenske ekipe. Nisu spadali u one koji su nakon 1990. godine počeli govoriti sve najgore o toj reprezentaciji i klubovima izvan Hrvatske. Nastankom hrvatske države naravno da su počeli navijati za hrvatsku reprezentaciju u svim sportovima i njezine timove. Međutim, za razliku od mnogih ni reprezentacije ni momčadi iz bivših jugoslavenskih republika nisu im bili mrski. Mogo bi se reći da su prijatelji živjeli životom prosječnog hrvatskog i jugoslavenskog građanina.



***



Prohujala su desetljeća. Eh, kako to brzo ide u priči. Jesen je 2020. godine. Lišće sve intenzivnije otpada s drveća. Srećom su listopad i početak studenog topliji od prosjeka pa građani manje troše na gorivo za grijanje. Stariji se ljudi sjećaju vremena kada je početkom studenoga bilo osjetnih hladnoća i mraza. Prolazi polako i sezona kestena. Prijatelji su u dubokoj starosti, na domaku devedeset godina. Još obojica mogu samostalno hodati i jesti. Marka bolje služe noge, Gojka slabije, pa nerado napušta svoje dvorište. Opterećeni su bolestima. Gojko ima problema sa srcem, alergijom na pelud pojedinih vrsta drveća, trava i korova i sa vidom. Marko s bubrezima, venama i prostatom.


Marko živi u dvorišnoj zgradi, a kći s obitelji u kući. Dvorišna zgrada ima oko 40 kvadrata s kupatilom i zahodom što je Marku sasvim dovoljno. Kći vodi brigu o njemu: kuha mu, pegla, pere, posprema mu stan, ode u trgovinu.


Kod Gojka je situacija drukčija. Živi u svojoj kući sam. Jednom tjedno dolazi susjeda, koju dobro nagrađuje, da mu opere, opegla, pospremi. Jednom ili dva puta sedmično obiđe ga sin koji ima kuću u Malom Parizu. Snabdjeva ga namirnicama, ode mu po lijekove, platiti dospjele račune. Sin je dobrostojeći pa ga novčano pokatkad potpomaže. Tako mu je prošle godine kupio LED televizor. Starina Gojko jako voli jorgovane i njihov miris koncem aprila. Ima ih nekoliko koje čuva i s ljubavlju održava. Ima i jednom mladog mačka kojeg je pokupio na cesti. Čini mu zadovoljstvo brinuti se o njemu. Po danu je u kući koliko želi, ali po noći, osim za vrijeme velikih hladnoća, je vani. Ujutro, gotovo čim svane, mačak se oglašava i grebe po vratima tražeći hranu. Gojko se rano budi pa mačak ne čeka dugo na nju.


I sve bi oni svoje staračke probleme nekako podnijeli danema Covida-19, koji ih plaši. Ma ne boje se oni umiranja, ali se boje muke i da bi mogli završiti na respiratoru. A koji se normalan čovjek toga ne boji. Nema ga, čak se i oni nadobudnici koji negiraju koronavirus boje, možda i više od dvojice staraca. Starci gotovo nigdje ne idu, pogotovo Gojko, druže se s vrlo malo ljudi i drže se svih preporuka.


Marko već 2 tjedna nije bio kod prijatelja, pa se se dogovorili da se vide taj dan oko 11 sati. Gojko je skuhao kavu, natočio sebi i prijatelju čašicu rakije i čašica razgovora mogla je početi.


- Neki dan kad sam bio u obližnjem dućanu čujem dvojicu mladića kako razgovaraju. Veli jedan: "Čujem na radiju aforizam, Samo su nam neprijatelji vjerni kao psi!" Drugi da ne ostane dužan uzvrati: "I ja sam čuo aforizam na radiju, Mito je zgodan način za izazivanje pažnje!".


Oba se nasmijaše.


- Mladost je mladost. Ne kažu ljudi badava da je bit mlad najbolji hlad - reče Gojko.


- Gojko, jesi li čuo da je papa izopćio fratra od 78 godine iz katoličke crkve, koji je bio duhovni vođa tobožnjih međugorskih vidjelica. Tog je fratra jedna redovnica optužila da joj je napravio dijete obećavajući da će je oženiti. Poslije joj je rekao da bude kao Marija.


- Taj se lažac i licemjer sprda s Marijinim začećem. I takvima vjerovati da se Gospa ukazala u Međugorju?


- Osobno ne vjerujem da se Gospa bilo kome ukazala, a ako  u to netko vjeruje to je njegovo pravo. Samo da mene ne gnjave s tim.


- Prema istraživanju Hrvatskog katoličkog sveučilišta (dakle, ne tamo nekog tobože jugounitarističkog univerziteta) iz Jugoslavije se iselilo 350.000 Hrvata, a iz demokratske Hrvatske 400.000 građana - Gojko će malo povišenim glasom.


- Sada će oni siromašni duhom, fanatici i zlonamjernici reći da su i za to krivi mrzitelji svega hrvatskog.


Onda prijatelji prijeđoše na razgovor o koronavirusu.


- Čitam u novinama da su najbogatiji zaradili na korona krizi. 2189 milijaredera na planeti ima ukupno 10.200 milijardi dolara, a od travnja do srpnja uvećali su svoje bogatstvo za čak 27,5 % - ogorčeno će Marko.


- Što je njima dobro platiti nekim teoretičarima zavjere, nekim potkupljivim znanstvenicima i novinarima da šire idiotsku teoriju da koronavirus ne postoji, koja je koštala i koštat će mnoge ljude zaraze, velike muke, respiratora i smrti.


- J.b. se njima za boleštinu i smrt ljudi, bitno je zarađivati. Ima i čestitih milijardera, međutim, svima njima odgovara da pandemija potraje što duže jer na njoj lijepo zarađuju. Povuku se u svoje zatvorene tvrđave i broje zaradu. Jedino ih j.b. što žive zatvoreni u zlatnim kavezu. Zlatnom, ali ipak kavezu.


- Predlažem tim teoretičarima zavjere da budu u društvu zaraženih bez zaštitne opreme jedan sat, ako se ne zaraze povjerovat ćuu njihovu glupu teoriju.


- Dok to ne urade seru gluposti zbog novca ili naivnosti. Uostalo, neki od tih teoretičara su se zezali, a bome ima ih koji su umrli. Ispada da su ti teoretičari jedini pametni, a cijeli svijet da su glupi. Ma, hajde, zdrav razum to ne može prihvatiti.


- Najgore je što ti  teoretičari utječu na naivne, koji se onda neodgovorno ponašaju. Kada obole, neki i teže pa završe na respiratoru kasno je proklinjati i govoriti: "trebao sam slušati nauku i čuvati se".


- Mišljenja sam da većina tih teoretičara čuva svoju guzicu i ne izlaže se riziku. Time je njihova odgovornost još veća.


- Lako je za umrijeti, pogotovo nama starcijma, ali je teško (i mladima) patiti se velikim bolovima i nemogućnostima disanja. Usput, pati medicinsko osoblje i najmiliji. Eno u Čakovcu starac (84 godine) slavio je rođendan i došli su rođaci (njih petnaestak) da ga proslave. Rezultat toga je zaraženost starine virusom, bolovi, nemogućnost disanja, respirator i smrt. Sve u 8 dana. Rođaci zbog neodgovornosti više nikada neće slaviti starčev rođendan.


- Eno jedan znanstvenik veli da bi trebalo dopustiti da virus ubije 5000 ljudi da bi to smanjilo broj zaraženih.


- Bio bi puno vjerodostojniji kad bi sebe ponudio da bude među tih 5000 nesretnika. Ovako je ozbiljan kandidat za bešćutnika godine.


- Ovi naši stožeri djeluju kolebljivo, skoro bojažljivo prema onima koji se ne pridržavaju preporuka i koji se rugaju onima koji ih se pridržavaju. Još samo nedostaje da kleknu i mole neodgovorne da poštivaju mjere, što bi bilo vrhunac poniženja pravne države.


- Gdje ćeš natjerati bahate neznalice da poštuju bilo koje mjere. Njih na to mogu natjerati samo primjerene novčane kazne. Puno evropskih zemalja kažnjavaju one koji ne poštuju pravila, a ni jenda od njih nije ni fašistička ni komunistička. Konačno ovi iz nacionalnog stožera najavljuju da će početi ne samo opominjati nego i kažnjavati one koji se ne drže uputa, što će smanjiti broj novozaraženih, međutim, neodovljno bez strožih mjera.


- Da nas čuju kojekakvi teoretičari zavjere rekli bi da laprdamo i da smo dosadni prastari pametnjakovići.


- Neki od njih, neuki ili plaćenici, još više laprdaju i prave se pametni. Od našeg razgovora nitko neće nastradati, a od njihovih teorija neki će se naivni ljudi razboliti, neće moći normalno disati, mučiti se na respiratoru, neki će, nažalost, umrijeti. Ima ih dosta koji se neće htjeti cijepiti bojeći se nus pojava, a vjerojatno su posljedice korone znato opasnije.


I tko zna koliko bi njih dvojica još razgovarali da Marko nije morao ići kući. Dolazio mu je sin, i sam već starac, s potrebnim živežnim namirnicama. Donio je i bečki odrezak s krumpirom i salatom koji je kupio u jednom restoranu.


- Au, što lijepo miriše - bio je oduševljen Marko.


- Odoh ja, a ti, stari, uživaj.


- Dobro, zdravo.


- Doviđenja!


Sin ode, a Marko navali na jelo. Unatoč godinama imao je dobar apetit. Jelo je zalijevao umjereno hladnim pivom. Kada se najeo, staračkim je rukama oprao suđe, sjeo na omiljenu stolicu u trpezariji i uzeo u ruke jedne dnevne novine. Sjetio se s tugom vremena kada je svaki dan kupovao neki dnevni list, subotom čak dva, a preko tjedna i jedan tjednik. Sada se to svelo na dva dnevna lista tjedno. Subotom Jutranji ili Večernji list, ponedjeljkom Sportske novosti, jer je sa zadovoljstvom čitao sportske rezultate iz gotovo svih sportova.


Tada ugleda naslov "Životni intervju Pero Kvesić". Između ostalog Kvesić tvrdi: "Jugoslavija je bila sjajna stvar za ono historijsko razdoblje. Da nije bilo nje, ne bi bilo ni Hrvatske. Ni sustava zdravstva koji još uvijek radi na zavidnoj razini."


Sa zanimanjem je pročitao intervju i odložio novine na stol. "Život nikada nije crno-bijeli. Niti je prije sve bilo loše, niti je sve sada dobro", pomisli starac.