George Orwell: Knjige vs. cigarete

Knjige i cigarete

Uvodna napomena: Prenosim dio sadržaja maila koji mi je (uredniku) uputio suradnik Ivan Ilakovac. Dakle, ovo je njegov prijevod veoma interesantnog i aktualnog eseja

Prije nekoliko dna našao sam 50 eseja Georga Orwella na stranici australskog ogranka Projekta Gutenberg. Oni se bave skupljanjem i digitalizacijom knjiga kojima su istekla autorska prava – http://gutenberg.net.au/ Volim kako Orwell piše, za razliku od dobrog dijela engleskih pisaca tog i malo ranijeg doba; njegov engleski nije kićen, nema  nepotrebnog pasiva ni
inverzije, pa sam se odlučio baciti na prevođenje, kako bih se
usavršio i u engleskom i u hrvatskom.”

_______________________

Prije nekoliko godina, u doba rata, moj se prijatelj, urednik jednih novina, na građanskoj straži našao u društvu nekoliko tvorničkih radnika. Među ostalim, pričali su i o njegovim novinama, o kojima je većina radnika imala dobro mišljenje.No, kada ih je upitao što misle o književnoj rubrici, dobio je sljedeći odgovor: ” Ne misliš valjda da čitamo te stvari? Pa većinu vremena pišete o knjigama koje stoje 12 i pol šilinga!1Momci poput nas ne mogu toliko dati za knjigu!” Ti isti, rekao je, bez razmišljanja su trošili po nekoliko funti na jednodnevne izlete u Blackpool.

Predodžba o kupovini, ili čak o čitanju knjiga kao o skupom hobiju nedostupnom običnim ljudima, toliko je raširena da zaslužuje pažljivo ispitivanje. Koliko čitanje doista  košta, u mjerilu penija po satu, teško je procijeniti, ali mislim da sam napravio dobar prvi korak pobrojavši knjige koje posjedujem i procjenivši njihove cijene. Dodavanjem nekih drugih troškova, moći ću vrlo dobro procjeniti troškove nastale u zadnjih petnaestak godina.

Računao sam samo one knjige koje se nalaze ovdje, u mom stanu. Na drugome mjestu imam otprilike jednak broj knjiga, tako da ću udvostručiti konačan iznos kako bih dobio zaista vjerodostojne brojke. Nisam računao trice poput primjeraka za lekturu, raspale knjige, jeftina izdanja papirnatih korica, pamflete i magazine, osim ako nisu uvezani u knjigu. Nisam također računao ni knjige – stare udžbenike i tome slično – koje se povlače po kutovima ostave. Računao sam samo one knjige koje sam kupio dobrovoljno, ili koje bih kupio dobrovoljno, odnosno one knjige koje namjeravam čuvati. U tu kategoriju spadaju  ukupno 442, prikupljene na nekoliko načina:

Kupljene (većinom polovne)                                                                                 251

Dobivene na poklon ili kupljene pomoću “Bona za knjige”2                              33

Primjerci dobiveni na recenziju ili kao znak zahvalnosti za pozitivnu

kritiku                                                                                                                            143

Posuđene i nikad vraćene                                                                                          10

Trenutno na posudbi                                                                                                      5

Ukupno                                                                                                                          442

 

Par riječi o metodi određivanja cijena. Uvrštavao sam pune cijene onih  knjiga koje sam kupio, po sjećanju. Također, uvrštavao sam pune cijene knjiga dobivenih na poklon, kao i onih koje sam nekome posudio ili onih od nekoga posuđenih ( i prisvojenih). To sam učinio zato što  broj poklonjenih i dobivenih, ukradenih i izgubljenih knjiga tijekom dužeg vremenskog perioda dođe u ravnotežu: posjedujem knjige koje mi, strogo gledano, ne pripadaju, ali, s druge strane, neke su moje postale tuđe vlasništvo; prema tome, na knjige koje posjedujem a nisam ih platio mogu gledati kao na uteg na drugom kraju vage s knjigama koje sam platio i izgubio. Primjerke koji su mi stigli na recenziju ili kao znak zahvalnosti za pozitivnu kritiku, uvrštavao sam u računicu prepolovivši im cijenu. To je otprilike realna cijena koju bih za njih platio da sam ih kupio polovne – radi se o knjigama koje bih kupio isključivo polovne, ako uopće i bih. Neke cijene uvrštene u računicu temelje se isključivo na mojoj slobodnoj procjeni, za koju ipak smatram da manje-više odgovara stvarnom stanju. Dakle:

 

Kupljene                                  36        9          0

Darovi                                       10        10        0

Primjerci za recenziju, itd.     25        11        9

Posuđene                                 4          16        9

Na posudbi                               3          10        0

Police za pohranu                    2          0          0

Ukupno                                     82        17        6

 

Ako se tom broju dodaju i knjige koje se ne nalaze u mom stanu, ispada da posjedujem oko 900 knjiga, ukupne vrijednosti 165 funti i 15 šilinga. Ta je kolekcija nastala kroz period od  petnaestak godina – zapravo i duži, budući da neke knjige imam još od djetinjstva: no uzet ćemo kao mjeru okruglih 15 godina. Daljnjim računom lako dobijemo iznos od 11 funti i 1 šilinga godišnje; ali tom iznosu treba pribrojiti još neke troškove kako bismo dobili zaista vjerodostojan troškovnik moje čitalačke strasti. Najveći je trošak kupovina dnevnih, tjednih i mjesečnih publikacija; mislim da bi 8 funti godišnje u ovom slučaju bila razumna procjena. Taj iznos pokriva kupovinu dvaju jutarnjih i jednih večernjih novina, dvaju “nedjeljnika”3, jednog tjednika i jednog ili dvaju mjesečnika. To nas dovodi do iznosa od 19 funti i jednog šilinga, ali da bismo dobili konačan vjerodostojan iznos moramo se opet osloniti na procjenu. Naime, određeni dio novca koji se potroši na knjige i čitanje općenito, ne ostavlja nikakav trag za sobom. Tu prvenstveno mislim na članarinu u knjižnici i jeftina, najčešće Penguinova izdanja, koja nakon čitanja završe ili u smeću ili u nekom mračnom kutu ostave ( i svijesti). S obzirom na ostale brojke, mislim da troškovi ove vrste ne prelaze iznos od 6 funti godišnje. Prema tome, ispada da sam tijekom posljednjih petnaestak godina na čitanje, odnosno kupovinu knjiga trošio tek nešto više od 25 funti godišnje

25 funti godišnje – zvuči kao velik novac. No, usporedimo li taj iznos s drugim troškovima, dobijemo posve drugačiji dojam. 25 funti godišnje je, naime, 9 šilinga i 9 penija tjedno. Za 9 penija i 9 šilinga danas možete dobiti otprilike 83 cigarete: čak ni prije rata niste za taj iznos mogli dobiti više od 200 cigareta. S cijenama kakve su danas, trošim više na duhan nego na knjige. Pušim šest unci4 tjedno, po cijeni 2 šilinga i 6 penija za uncu, što znači da trošim više od 40 funti godišnje. Čak i prije rata, kada je unca duhana koštala tek 8 penija, trošio sam više od 10 funti godišnje. Ako računamo da sam uz to pio prosječno pintu5 piva dnevno, po cijeni 6 penija, lako izračunamo da sam za alkohol i cigarete godišnje izdvajao više od 20 funti. Ove brojke nisu naročito iznad nacionalnog prosjeka. 1938. prosječan je Englez trošio otprilike 10 funti godišnje na alkohol i cigarete: ipak, ako pretpostavimo da 20 posto populacije čine djeca mlađa od 15 godina, a 40 posto žene, čini se da je prosječan pušač i pivopija trošio osjetno više od 10 funti godišnje. 1944. prosječan godišnji izdatak po glavi stanovnika za ove dvije stavke iznosio je nešto više od 23 funte godišnje. Ako opet uzmemo pretpostavku o udjelu žena i djece (koji se mogao samo povećati, kao posljedica rata; nap. I.I.), 40 funti godišnje čini se kao vjerodostojna brojka. Taj iznos dovoljan je za kutiju Woodbinesa i pola pinte svijetlog piva šest dana u tjednu – ni govora  o nekom basnoslovnom džeparcu. Naravno, sve su se cijene uslijed inflacije povećale, uključujući i cijenu knjiga: ipak, čini se da je trošak čitanja, čak i ako se knjige kupuju a ne posuđuju, pa i ako se kupuje velik broj periodičkih publikacija, osjetno manji od  troška pušenja i uživanja u alkoholu.

Teško je uspostaviti neku očitu vezu između cijene neke knjige i koristi koju iz nje izvlačimo. “Knjige” mogu biti romani, zbirke poezije, udžbenici, priručnici, sociološka istraživanja i još mnogo toga, a ni dužina i cijena ne stoje u izravnoj vezi, naročito ako govorimo o polovnim knjigama. Možemo, na primjer, potrošiti 10 šilinga na poemu od 500 redova, a možemo za šest penija kupiti rječnik kojim ćemo se, doduše rijetko, služiti dvadesetak godina. Postoje knjige koje se čitaju više puta, koje svaki put otkrivaju nešto novo i postaju dio inventara nečijeg uma, mijenjaju životnu filozofiju; s druge strane postoje knjige koje se pročitaju u jednom dahu, ali jednako lako i zaborave: cijena i jedne i druge je, u većini slučajeva, ista. Ali, ako  na čitanje gledamo samo kao na zabavu, sličnu odlasku u kinu, tada je moguće procijeniti koliko će nas takva zabava koštati, u mjerilu penija po satu. Pretpostavimo da je tako, da ne čitamo ništa osim romana i “lake” književnosti, te da smo kupili svaku knjigu koju smo pročitali. U tom slučaju – ako je prosječna cijena knjige takve “lake” knjige, koju možemo pročitati za otprilike četiri sata, 8 šilinga – trošit ćemo 2 šilinga, odnosno 24 penija, po satu. Toliko bi nas, otprilike, koštao i odlazak u kino. Ako se, pak, odlučimo čitati samo ozbiljniju literaturu, uz uvjet da i dalje kupujemo svaku knjigu koju poželimo pročitati, troškovi po satu  bit će manje-više jednaki: knjige koje čitamo više će koštati, ali će nam trebati i više vremena da ih pročitamo. U svakom slučaju, knjigu ćemo posjedovati i nakon što ju pročitamo – u svakom trenutku moći ćemo je prodati za trećinu njene pune cijene. Ako kupujemo samo polovne knjige, naši će troškovi, dakako, biti drastično manji: otprilike šest penija po satu. S druge strane, ako knjige ne kupujemo nego posuđujemo iz privatnih knjižnica, naši će troškovi biti oko pola penija po satu; ukoliko posuđujemo iz javnih gradskih knjižnica, utoliko će troškovi biti bliski nuli.

Mislim da sam rekao dovoljno da bih dokazao da je čitanje jedna od jeftinijih vrsta rekreacije: poslije slušanja radija vjerojatno najjeftinija. No, koliko zapravo Britanci troše na knjige? Ne mogu pronaći nikakve konkretne brojke, premda ne sumnjam da one postoje. Ali znam da su prije rata engleski izdavači tiskali oko 15 000 naslova godišnje; među njima  i ponovljena izdanja i školske udžbenike. Ako je svaki prodan u 10 000 primjeraka – čak i uz školske udžbenike, ova je brojka vjerojatno pretjerana – prosječna je osoba kupovala otprilike tri knjige godišnje. Tri knjige stoje jednu funtu, ako ne i manje.

Ove su brojke samo gruba procjena i volio bih da me netko ispravi ako griješim. Ali, ako su barem približno točne – nisam ponosan, jer živim u zemlji sa gotovo stopostotnom pismenošću u kojoj prosječan stanovnik potroši više na cigarete i alkohol u godinu dana nego što indijski zemljoradnik zaradi za života. Naposljetku, ako ćemo  i dalje ovako malo čitati, budimo pošteni pa priznajmo da  razlog tomu leži u činjenici da su knjige, kupljene ili posuđene, manje zanimljive od utrka pasa, odlaska u kino ili pub;  ne u njihovoj cijeni.

___________________________________________________________

1 U Ujedinjenom kraljevstu do 1971. na snazi je bio predecimalni sustav, tzv. LSD (pounds, shillings and pence) sustav, čije ime potiče od latinskih naziva: librae, solidi, denarii. U tom sustavu vrijednost jedne funte bila je jednaka 20 šilinga, odnosno 240 penija. (nap. I.I. )

2 “Bon za knjige” ( Book token) je robna marka poklon-bonova za kupovinu u engleskim knjižarama. Savršen poklon za knjiške moljce koji ni sami ne znaju koje knjige imaju u svojoj  kolekciji. (nap. I.I.)

3 Sunday papers

4 Unca (eng. ounce)=28, 349g

5 Pinta (eng. pint)=0,47 l

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Čini mi se da se radi o prvom prijevodu ovog eseja u Hrvatskoj.

  2. Zanimljivo. Kakav bi danas bio izračun uz internet i hrpu besplatnih tekstova i knjiga?

  3. Zadnji put kad sam brojao bilo je 2700+ …Od toga možda 500-600 jeftinih proznih izdanja, lektirnih naslova, i još nešto manje od toliko polovnih.

    Dakle, najmanje 1500 kupljenih u knjižarama, i pročitanih.

    Kad stavim ovako na papir iz moje današnje perspektive, žao mi je.

  4. Pohvala prevoditelju, dakako… Ali, poput Sokrata, ovakve tekstove bi trebalo zabraniti jer “kvare mladež” 🙂

Odgovori