Ekskluzivno na SBPeriskopu ulomci iz knjige Ruska književnosti od 11. do 21. stoljeća Josipa Užarevića (2)

 
Ekskluzivno na SBPeriskopu ulomci iz knjige Ruska književnosti od 11. do 21. stoljeća Josipa Užarevića

                                                                                                                                  

PROZA IVANA SERGEEVIČA TURGENEVA

 

CRTICE I PRIPOVIJETKE: LOVČEVI ZAPISI

Lovčeve zapise (Zapiski ohotnika, “Sovremennik”, Sankt-Peterburg, 1847-1852; Moskva, 1852) čini ciklus Turgenevljevih pripovjedaka i crtica.

Pripovijetke ujedinjuje pripovjedač (kostomarovski vlastelin Pëtr Petrovič) te još neki likovi (njegovi pratioci – lovac Ermolaj, kočijaš) i pojedini locusi Orlovske, Tulske i drugih okolnih gubernija. Pripovijedanje je dano u Ich-formi. Pripovjedni je subjekt (ili pripovjedno Ja) dakle lovac koji s puškom i psom luta šumskim ili stepskim zabitima, zabačenim selima i poljskim putima, a cilj mu nije da prikaže situacije iz lovačkoga života, nego da dadne kompleksnu sliku ruskoga čovjeka i ruske prirode. Drugim riječima, Ja-pripovjedač shvaćen je kao dinamična (pokretna) promatračka instanca, kao optički mehanizam koji neobično tankoćutno, intenzivno i vjerno prenosi susrete s ljudima najrazličitijih socijalnih slojeva – od seljaka slobodnjaka, vlastelina, upravitelja imanja, seoskih kmetova do lugara, pisara, liječnika, sitnih trgovaca, prekupaca, policijskih načelnika, nadzornika, krčmara, kočijaša, lakeja…, ali koji isto tako donosi dojmljive opise šuma i rijeka, noćnoga neba i svitanja, boja i mirisa ruske prirode u različitim godišnjim dobima i različitim vremenskim prilikama.

Valja istaknuti da se pripovjedno Ja rijetko sámo uključuje u opisivana zbivanja – njegova je uloga u prvome redu promatračka i opisivačka (pripovjedačka). Zato se ono često služi “prisluškivačkim” tehnikama (npr. pretvara se da spava ili iz kakva prikrajka prati zbivanja). Najčešće pak, nakon uvodnoga portretiranja nekoga lika, pripovjedno Ja prepušta riječ (priču) drugima.

Uvodeći na široka vrata ruskoga seljaka u rusku književnost, Turgenev je sklon parodičnu, ponekad i sarkastičnu suprotstavljanju seljačke (narodske) osjećajnosti, umnosti, nadarenosti i snage (usp. npr. likove racionalnoga i praktičnoga Hora (Tvora), umjetnički nadarenoga Kaliniča, narodskoga filozofa-jurodivca Kas’jana, izvanrednoga pjevača Jakova, svetice Luker’je i dr.) vlastelinskoj (plemićkoj) tuposti, nepravednosti, okrutnosti, pa i degeneriranosti (Stegunov, Hvalinskij, Zverkov, Penočkin). Ipak, on naznačuje i mentalnu, moralnu, ekonomsku diferencijaciju unutar sama seljaštva (Upravnik – Burmistr, UredKontora). U takvim situacijama do snažna izražaja dolazi Turgenevljev smisao za satiru. S osobitom su pak simpatijom prikazane seoske žene i djeca (Bežij lug, Žive moći – Živye mošči). U Lovčevim zapisima nema dakle umjetne idealizacije. Umjesto nje imamo poetizaciju koja uzvisuje lik seljaka i ističe svijetle strane njegova nacionalnoga karaktera.

Turgenev se u Lovčevim zapisima obilno služi opisima prirode srednje Rusije – ti se opisi ubrajaju među najljepše stranice u povijesti ruskoga književnoga pejzaža. Turgenevljev pejzaž krajnje je precizan, a istodobno duboko liričan – on je svjedočanstvo osobnoga proživljavanja pripovjednoga (lirskoga) Ja. U kompozicijskome smislu pejzažom započinje i završava pripovijedanje, čineći neku vrstu njegova okvira (Malinova voda – Malinovaja voda, Ermolaj i vodeničarka – Ermolaj i mel’ničniha). On se pojavljuje kao nevelik lirski umetak u narativni tijek, a uvijek je usklađen s karakterom i proživljavanjem glavnih likova. Pejzažu je u cijelosti posvećena posljednja crtica Lovčevih zapisaŠuma i stepa (Les i step’). Tu je s osobitom puninom i liričnošću dana poezija ruske prirode, koja je na svoj način suprotstavljena beznadnu stanju ruskoga seljaštva. Stoga beskrajni prostor polja, ljepotu i snagu ruske prirode razumijevamo kao Turgenevljev projekt slobode – i osobne i socijalne.

Započevši svoju književnu djelatnost pisanjem pjesama u romantičarskome duhu, Turgenev je pripovjednim ciklusom Lovčevi zapisi zaokružio jedno životno-stvaralačko razdoblje, otvarajući prostor za pisanje najopsežnijih proznih oblika – romana.

ROMAN PLEMIĆKO GNIJEZDO

Turgenev je Plemićko gnijezdo (Dvorjanskoe gnezdo) najprije objavio u časopisu Sovremennik (Sankt-Peterburg, 1859). Roman govori o radikalnim promjenama koje su sredinom 19. stoljeća počele zahvaćati tradicionalnu rusku plemićku kulturu.

Glavni lik Fëdor Ivanovič Lavreckij, “poludemokratskoga” podrijetla (sin vlastelina i seljanke), filozofičan, istinoljubiv i emocionalno dubok čovjek, vraća se nakon višegodišnjega boravka u inozemstvu na svoje vlastelinsko imanje (“plemićko gnijezdo”) u ruskoj provinciji, prebrodivši veliku emocionalnu i životnu krizu zbog nevjere svoje lijepe ali lakomislene, moralno problematične žene. Povezan dubokom ljubavlju s Rusijom i s ruskim narodom, spreman je svu svoju fizičku i mentalnu energiju uložiti u njihovu dobrobit. Istodobno upoznaje Lizu Kalitinu, finu, “čistu djevojku” koja svojom “ruskom dušom”, jednostavnošću, iskrenošću i samopožrtvovnošću podsjeća na Puškinovu Tat’janu. U trenutku kad se otvara prostor za ostvarenje nove, prave i zrele ljubavi između Lavreckoga i Lize, iz inozemstva se iznenada vraća žena Lavreckoga, za koju je on na osnovi pogrešne vijesti iz novina mislio da je u međuvremenu umrla. Svi planovi i nade povezane s osobnom životnom srećom ruše se. Lavreckij se potpuno predaje radu za opće dobro, a pobožna i samopožrtvovna Liza odlazi u manastir da bi molitvom iskupila vlastite propuste i izmolila oprost za nepravedno stečeno bogatstvo svojih predaka.

U tako ocrtanu fabularnu okosnicu upleteno je više problemskih sklopova kojima se roman bavi.

Osim problema vremena i povijesnih metamorfoza kojima je podvrgnuta tradicionalna plemićka kultura (s tim je najuže povezana tema predaka, a česti su ekskursi u prošlost i glavnih i sporednih likova), važan aspekt romana čine ideologijske raspre karakteristične za rusku književnost i književnu kritiku sredine 19. stoljeća. Dominantno pitanje, koje se pojavljuje i u Plemićkome gnijezdu, bilo je: “Što da se radi?”, odnosno: kojim putem da krene Rusija? Turgenevljev roman na svoj način zrcali općeideologijsku situaciju onoga vremena. Naime u njem se pojavljuju dvije skupine likova koje bismo uvjetno mogli nazvati “proruskima” i “proeuropskima”. Pritom je zanimljivo da u prvu skupinu idu svi pozitivni likovi (Lavreckij, Liza, Marfa Timofeevna Pestova, stari Nijemac – glazbenik Lemm, sluge Anton i Apraksija), a u drugu “negativci” (Vladimir Panšin, Lizina mati Mar’ja Dmitrievna Kalitina, žena Lavreckoga Varvara Pavlovna).

Tako je Lavreckomu, koji je boraveći u inozemstvu prozreo lažni sjaj europske civilizacije, suprotstavljen pseudoliberal i karijerist Vladimir Panšin. On nastupa kao čovjek novoga vremena – zalažući se za izvanjsku europeizaciju Rusije. Na kraju romana Turgenev sarkastično kaže za nj: “Činovnik u njem potpuno je prevagnuo nad umjetnikom”. Lavreckij je pak i po svojim pogledima i po svojemu psihofizičkome ustrojstvu neobično sličan Tolstojevu Levinu iz Ane Karenine: atletski je građen, konzervativan, naivan, ne vjeruje u Boga, sam ore zemlju te vjeruje u preobrazbu ruskoga sela i seljaka. Koliko god dakle Lavreckij imao obilježja “suvišnoga čovjeka” (pasivno pristajanje na trpnju, nemogućnost ili nesposobnost da dosegne osobnu sreću), on se ipak od klasičnih “suvišnih ljudi” – kao što su npr. Puškinov Onegin ili Lermontovljev Pečorin – razlikuje pozitivnim (konstruktivnim) odnosom prema okolini i prema samu sebi. On teži za općim dobrom i napretkom; kadar je voljeti i žrtvovati se; odgovoran je te na neki način uspješan: “Lavreckij je imao pravo biti zadovoljan: stvarno je postao dobar gospodar, stvarno je naučio orati zemlju i raditi ne samo za sebe; on je, koliko je mogao, osigurao i poboljšao život svojih seljaka”.

Osim odnosa prema Rusiji i ruskomu narodu jedan od kriterija za prepoznavanje “pravih vrijednosti” jest, naprimjer, i odnos prema glazbi. Tako Lemm i Liza duboko i s razumijevanjem proživljuju ono što muziciraju (njima se u razumijevanju pridružuje i Lavreckij), dok se glazba Varvare Pavlovne i “diletanta” Panšina pokazuje ništavnom, tek izvanjski blistavom.

Kao i u drugim Turgenevljevim djelima i u ovom važnu ulogu igra pejzaž. On je – na tragu romantičarske poetike – oblikovan lirski, tj. razvija se usporedo s unutarnjim emocionalnim i mentalnim stanjima likova, čineći važan aspekt ukupne strukture romana (stoga neki kritičari Plemićko gnijezdo određuju kao “lirski roman”).

Iako se tema starenja i smrti, zajedno s propadanjem tradicionalnih “plemićkih gnijezda”, pojavljuje kao jedna od nosećih u romanu (Lavreckij tako ponavlja stihove svojega prijatelja i oponenta Mihaleviča: “Spalio sam sve čemu se klanjah, / Poklonih se svemu što sam spalio”), valja istaknuti kako kraj romana optimistički otvara prostor novomu naraštaju – mladomu i neopterećenomu bremenom povijesnoga nasljeđa.

ROMAN OČEVI I DJECA

Roman Očevi i djeca (Otcy i deti, Moskva, 1862) bavi se arhetipskim odnosom mladih i starih, prošlosti i budućnosti, starih i novih vrijednosti, ali u kulturnome i ideologijskome kontekstu 60-ih godina 19. stoljeća u Rusiji.

Glavni lik Evgenij Bazarov student je medicine, materijalist, demokrat, inteligent podrijetlom iz naroda. Neobično je snažna osobnost. Pouzdajući se jedino u znanost i u vlastitu snagu, on odbacuje sve autoritete i tradicionalne vrijednosti – patrijarhalnost, predaju, vjeru, umjetnost (“Valjan kemičar dvadeset je puta korisniji od svakoga pjesnika”) i sve oblike “romantizma” (osjećajnosti), određujući sebe kao “nihilista”. On dolazi na vlastelinsko imanje svojega mlađega prijatelja i kolege sa studija Arkadija Kirsanova, koji sebe, bar u početku romana, drži Bazarovljevim učenikom i nasljedovateljem. Na imanju se Bazarov sukobljuje – najprije idejno, a zatim i fizički (u dvoboju) sa “starima”, tj. s predstavnicima tradicionalne aristokratske kulture – u prvome redu s Arkadijevim stricem Pavlom Kirsanovom (koji je u Turgenevljevu romanu prikazan gotovo karikaturalno) te, u blažem obliku, s ocem Nikolajem, mekim, osjećajnim čovjekom koji se neuspješno nastoji prilagoditi reformama i suvremenim demokratskim promjenama.

Zakleti neprijatelj romantike, Bazarov se ipak strasno i beznadno (bezrezultatno) zaljubljuje u mladu udovicu – plemkinju Annu Sergeevnu Odincovu. Valja reći da je taj ženski lik uz Bazarova svakako najuspjelija Turgenevljeva kreacija u ovome romanu. Riječ je o ženskoj varijanti “suvišnoga čovjeka” ili, drukčije rečeno, o “suvišnoj ženi”, što je vjerojatno jedinstven slučaj u sveukupnoj ruskoj književnosti onoga vremena. Naime Odincova se pokazala kao pretvrd kamen za Bazarovljevu “nihilističku” kosu. Znatiželjna, pametna, lijepa, ali hladna, sklona komforu i mirnu, uređenu životu, ona se – izazvavši strasno Bazarovljevo ljubavno priznanje – uplašila istodobno ga žaleći. Sam Bazarov otkriva njezinu bit: “Vi biste htjeli zavoljeti, ali zavoljeti vi ne možete; eto u čem je vaša nesreća”. Vlastitu pak “suvišnost” Odincova definira ovako: “uspomena je mnogo, a sjećati se nemam čega, i preda mnom je dug, dug put, a cilja nema… A ja i ne želim ići”. Zato ona, došavši u jednome trenutku u napast da pozitivno odgovori na Bazarovljevo ljubavno priznanje, ipak odlučuje: “Spokojstvo je ipak najbolje od svega na svijetu”.

Koliko god Turgenev tvrdio da Bazarovljeva smrt, kao posljedica “slučajnoga” zaražavanja tifusom, nije povezana s njegovim ljubavnim neuspjehom (takva bi motivacija bila suviše prepoznatljiva, suviše banalna), ostaje činjenica da Bazarovljevo duhovno, emocionalno i fizičko samouništenje započinje nakon njegova ljubavnoga sloma. To je naime bio prvi ozbiljan poraz njegove životne filozofije. Od neke vrste nadčovjeka (“giganta”, “boga” – kako sam sebe naziva) Bazarov dolazi do spoznaje da svaki čovjek visi na tankoj niti iznad bezdana koji se u svakome trenutku može pod njim rastvoriti. Na drugome pak mjestu kaže da je čovjek tek mrvica u usporedbi sa svekolikim prostorom što ga okružuje, a vrijeme kojim raspolaže ništavno je u usporedbi s vječnošću u kojoj ga nije bilo i u kojoj ga neće biti. Te se pita: nije li bezobraština to što “u tome atomu, u toj matematičkoj točki kola krv, radi mozak, teži za nečim…”.

Pri kraju romana Bazarov će kao glavni smisao ljudskoga života istaknuti borbu protiv praznine: “tako je i u životnome našem kovčegu; napuniti ga bilo čim, samo da nema praznine”. Dakle Bazarovljeva smrt, koju sam junak prihvaća s dosljednim, superiornim sarkazmom (“A sada je cijela zadaća giganta da umre dolično, iako se to nikoga ne tiče…”), zaista je, kako se potom u jednome pismu izrazio sam Turgenev, “postavila posljednju crtu na njegovu tragičnu figuru”.

Ipak, iako nositelji povijesnoga napretka, vođeni, po Turgenevljevu uvjerenju, nekom sudbinskom logikom, uvijek ostaju tek “u predvorju budućnosti”, život se nipošto ne zaustavlja njihovom smrću. Indikativno je i paradoksalno da jaki par likova – Bazarov i Odincova – ostaje bez pravih nasljednika ili nasljedovatelja, a slabi par – Arkadij Kirsanov i Katja (mlađa sestra Odincоve) – sklapa brak i sprema se roditi gomilu djece.

Svoj obol trajnosti života daje na kraju i priroda (u ovome romanu inače manje zastupljena nego u drugim Turgenevljevim djelima). Na Bazarovljevu grobu raste cvijeće koje, prekrivajući “strasno, grešno, buntovno srce”, ne govori samo o vječnome miru “ravnodušne” prirode, nego “ono također govori o vječnoj pomirbi i o životu beskonačnome”.

3 comments

  1. Iz gustog, nabijenog sadržaja, prepunog točnih kvlifikacij izdvajam:

    Turgenev se u Lovčevim zapisima obilno služi opisima prirode srednje Rusije – ti se opisi ubrajaju među najljepše stranice u povijesti ruskoga književnoga pejzaža. Turgenevljev pejzaž krajnje je precizan, a istodobno duboko liričan – on je svjedočanstvo osobnoga proživljavanja pripovjednoga (lirskoga) Ja. U kompozicijskome smislu pejzažom započinje i završava pripovijedanje, čineći neku vrstu njegova okvira (Malinova voda – Malinovaja voda, Ermolaj i vodeničarka – Ermolaj i mel’ničniha). On se pojavljuje kao nevelik lirski umetak u narativni tijek, a uvijek je usklađen s karakterom i proživljavanjem glavnih likova. Pejzažu je u cijelosti posvećena posljednja crtica Lovčevih zapisa – Šuma i stepa (Les i step’). Tu je s osobitom puninom i liričnošću dana poezija ruske prirode, koja je na svoj način suprotstavljena beznadnu stanju ruskoga seljaštva. Stoga beskrajni prostor polja, ljepotu i snagu ruske prirode razumijevamo kao Turgenevljev projekt slobode – i osobne i socijalne.

  2. Suvišni ljudi bore se protiv paznine. Veliki Turgenjev,

  3. Jgma, o velikom Turgenjevu piše najveći hrvatski rusist.

Odgovori