Dok čekam poziv

Suicid
Dok na uskoj daski preostalog smisla
plutam po oceanu vremena,
čekam poziv ravnatelja Gradske knjižnice
da se dogovorimo za susret i razgibavanje
planova, njihovo postrojavanje u
borbenu kolonu za egzistencijalni spas,
jer ja sam tekstopisac koji živi i od narudžbi.
 
                                                                                                                                                                                             Mobitel nervozno šuti, a ja se laćam žice,
nazivam prijatelja, člana PEN-a, feljtonistu.
Tračamo jadni grad, lokalnog radijskog mudonju
koji je otpustio ljubavnicu s posla, jer mu nabi rog,
oca grada, paranaoika više nego što je to normalno,
suvlasnika istiskovine, nemuštog, ljigavog
pisca kuloarskih difamacija, i druge.
Iz telefonske slušalice cure žablja jaja
i osjeća se miris paljevine sa smetišta.

 

                                                                                                                                                                                                      Morat ću, kaže mi odjedanput feljtonist,
naručiti kod A. P. da me neko ubije,
ili ću se kolima zaletjeti u neki zid.
Ali, samobojstvo mi ne leži, nekako je prljavo,
ponižava, sažaljevaju te poslije, odurno je.
Ma daj, zar da ovisim o kisiku u boci,
cijevi u grlu, iglama u venama, da dočekam
starost i oživljavanje, nemoć i brigu drugih?

 

                                                                                                                                                                                                  Odvraćam ga glupim frazama,
a on mi kaže da mu ne kvarim radost
planiranja, da mu ne smanjujem volju
za životni naum u obliku pečata.
Smijemo se onda obojica iskreno kad mu kažem:
ti barem ne čekaš novac za naručiti naum, a ja
pokoran čekam da mi naume naručiti za novac.

 

Odgovori