Darko Lončar: Žućka – moja priča iz kampa za sirijske migrante u Slavonskom Brodu (5)

POGLAVLJE V

Evo ga, stiže. Čujem ga. Vidim ga. Usporava. Polako, nečujno poput velikog gorostasa, uplovljava u luku spasa. Iz daljine čujem glasove djece naslonjene kroz prozor koja gledaju brodski krajolik i pogled na rijeku Savu i riječne galebove koji lete nad Savom i uživaju u slobodi leta.

Još malo, još samo malo, na istim ovim tračnicama kojim sam nekad i ja došla u ovaj kamp, sad dolaze oni, i oni su kao što sam i ja još nedavno bila, očajni, shrvani umorom i bolom, dok stoje u vlaku, u gužvi, oni sad spavaju na nogama, gladni su i žedni kao što sam i ja bila, slomljeni i iscrpljeni od dugog puta i svega onog ružnog što su prošli na balkanskoj ruti očajnika, a ni ne slute da su sad zapravo, par koraka do sreće. Da, baš tako. Par koraka do sreće. Ova vrata našega kampa im otvaraju mnogo važnija vrata-vrata srca ovoga grada i naše države Hrvatske. U životu, nije sve u novcu. Novac nam pruža sigurnost, ali nam ne osigurava sreću u životu.

Za sreću je potrebno puno, puno više. Vrata srca može otvoriti samo istinska ljubav prema čovjeku, prema životu, prema svemiru i zvijezdama na nebu, prema svemu onome što nas okružuje. Svijet u kojem živimo nema treći put-ili humanizam ili barbarizam. Evo ga, dolazi vlak. Vidim male dječje glave na prozorima, njihove majke i očeve, gledaju me, mašu mi, gle, oni mi mašu, a ja im otpozdravljam mahanjem repom, šaljem im poruku da sam sretna i vesela što ih vidim.

Jedan klinac mi uporno maše, gle, stalno mi maše ručicom kroz prozor vlaka, a vlak polako klizi niz tračnice i polako uplovljava do svoje luke spasa, idem malo trčati, to uvijek radim, ja onda trčim zajedno s vlakom, djeca mi mašu iz vlaka i onda se kao takmičimo tko će prvi stići do kampa, takmičimo se tko je brži, ja ili vlak, a djeca navijaju, pružaju mi podršku, žele da ja pobijedim, bože kako su mi dragi i prirasli mom srcu.

Sva zadihana od trčanja, zajedno s vlakom ulazim u stanicu. Ulazimo u kamp. Vlak staje točno u srcu našega kampa. Tako je sve organizirano da sve funkcionira ko švicarski sat. A na stanici, pjesma, čuje se pjesma dobrodošlice izbjeglicama, to naši brodski volonteri, volonteri Unicefa i drugih humanitarnih organizacija pjesmom dočekuju naše goste. Umjesto šok bombi, bodljikavih žica, suzavaca i tenkova mi ih u Slavonskom Brodu dočekujemo s pjesmom i porukama dobrodošlice. Na licima im se vidi da im je drago i da tako nešto nisu ni očekivali niti ih je itko ikad ovako primio. Pomalo zbunjeni i u nevjerici izlaze iz vlaka, polako, jedan po jedan, naša policija i predstavnici Crvenog križa i volonteri pomažu starim i nemoćnim, djeci i ženama da siđu iz vlaka. Ja sjedim pokraj vlaka i promatram taj prizor. Na licima izbjeglica vidim umor, uplašenost, iscrpljenost od dugog puta i svega onoga što su preživjeli na tom putu. Pri izlasku iz vlaka stvaraju se duge kolone, predstavnici Crvenog križa i Samaritanci odmah im dijele lunch pakete, primjećujem po izrazu njihovih lica da im pjesma dobrodošlice krijepi dušu i iz mase izbjeglica možemo svi čuti kako nam oni iz zahvalnosti uzvraćaju povicima:“Hvala Hrvatska, hvala Hrvatska!“

Sve se ovo čini kao neki nestvaran film, gledajući te duge, nepregledne kolone ovih napaćenih ljudi misliš kao da gledaš neki stari, crno-bijeli film iz prvog ili drugog svjetskog rata, ali to nije nikakav stari crno bijeli film, a to se događa sada i ovdje. Velika je gužva i pomutnja.

A ja pogledom, u masi svijeta tražim onog klinca što mi je stalno mahao iz vlaka, tražim ga u masi svijeta, ali ga ne mogu vidjeti. Čula sam da neko dijete plače, vidjela sam tad policajca, našeg  Gorana, koji ga je podigao sa zemlje i uzeo u svoje naručje, tada sam začula vrisak jedne prognanice koja je prije dva dana došla vlakom, tete Munire iz Damaska, vrisnula je i zaplakala od sreće, jecajući kroz suze, Aladin, Aladin, čvrsto držeći svoje dijete u naručju. To je bio njezin sin kojeg je izgubila u velikim prosvjedima još u Makedoniji kada ih je vojska rastjerala tenkovima, pobjegli su u velikom stampedu i međusobno se izgubili, u naručju Gorana, teta Munira je sada nakon dugo vremena ponovo ugledala svoga sina i potrčala mu u zagrljaj. A s njom i dva volontera iz Agencije za spajanje obitelji. Još jedan dobro odrađen posao naših ljudi sa sretnim završetkom. Sve čestitke ekipi iz sektora 9.

A izbjeglice u dugim kolonama sada u tišini odlaze u sektor 8. To je veliki šator u kojem se vrši registracija migranata, uzimaju se njihovi podaci, ime i prezime, država i grad iz kojeg dolaze, otisci prstiju, detektorima metala i najsuvremenijom opremom s infracrvenim zrakama, naša policija provjerava da netko možda ne nosi hladno oružje ili neki eksploziv, nema šanse da netko prošverca tako nešto i ugrozi sigurnost ljudi u cijelome kampu, o tome se posebno vodi računa i to se mora raditi zbog sigurnosti i grada i svih nas.

Nesreću ovih ljudi izbjeglih u vihoru rata, mogu vrlo lako iskoristiti teroristi s tih područja i infiltrirati se među njih, zato moramo biti jako, jako oprezni. Oprez je majka mudrosti.

Gužva je još uvijek bila velika, u šatoru za registraciju osjećala se blaga nervoza pogotovo kod majki s djecom koju drže za ruke, djeca su nestašna, žele se igrati pa se istrgnu majkama iz ruku, mame ih onda traže pa onda izgube svoj red, zato su malo ljute i napete zbog toga, ali vidim kako su Maja i Ana, volonterke Crvenog križa, odmah uskočile u pomoć i zahtijevaju da se majke s djecom puste preko reda.

A gdje je moj prijatelj, mali Aladin, što mi je stalno mahao rukom dok sam se s vlakom takmičila tko je brži. Tražim ga pogledom, ali ne mogu ga naći. Vjerojatno je sa svojom majkom već u svojoj kućici. Nakon registracije sve izbjeglice vodimo u sektore od 1 do 6. Za ranjive skupine poput starih i nemoćnih, i majki s djecom, napravili smo posebne montažne kuće, u tim sektorima imaju sve ugrađene potrebne aparate i opremu za život, dok su muškarci samci smješteni u manje i velike šatore.

Tako da smo zaista sve predvidjeli i pobrinuli se da se poštuju ljudska prava i građanske slobode i da se prema izbjeglicama ponašamo ljudski i čovječno s dužnim poštovanjem.

Zbog takvog pristupa prema ovim napaćenim ljudima u našem kampu, nikad nije zabilježen ni jedan jedini incident i sve štrika ko singerica na ponos našega grada Slavonskog Broda, ali i cijele Lijepe naše domovine Hrvatske. A stara uspavana ljepotica zvana Europa baš se i ne bi mogla pohvaliti ovako nečim, u ovoj cijeloj priči više mi liči na neku zbunjenu učenicu koja ne zna riješiti ni najobičniji zadatak na testu solidarnosti, više mi se doima kao neka raštimana gitara, a da ne govorim o zemljama na balkanskoj ruti očajnika gdje su ovi ljudi prošli pravi pakao, horor i užas.

A baš te zemlje se vole hvaliti na sav glas kako se kod njih poštuju ljudska prava i temeljne građanske slobode. Uf, za popizdit kako se poštuju. Ako su šok bombe, bodljikave žice sa žiletima, tenkovi i suzavci, garancija tih ljudskih prava i građanskih sloboda, onda teško i njima i njihovoj demokraciji.

Jel netko vidio mog malog prijatelja Aladina?

Nakon registracije izbjeglice se uz pomoć volontera Crvenog križa i naših brodskih volontera, upućuju u sektore od 1 do 6, u montažne kućice, male i velike šatore, gledam ih kako odlaze u kolonama, sve je tako tiho, sa sobom nose ruksake , crne, zelene i smeđe, velike i male, na leđima i rukama, sve je tako tiho, nema nikakvog bunta, pobune, nema izraza nezadovoljstva, nitko ne zaziva Alaha i ratne pokliče, u njihovim očima ne vidim ni mržnju ni nezadovoljstvo već tople riječi zahvalnosti, hvala Hrvatska, to stalno ponavljaju, a naši volonteri im daju hranu i novu odjeću i obuću, ljudski razgovaraju s njima, nastoje da koliko toliko ublaže ili bar malo olakšaju njihove patnje i boli.

Moje ime je Žućka, stara dobra Žućka, ja sam ponosna čuvarica ovoga kampa i ja nadgledam da li je sve u redu, da li se sve odvija kako treba i da li ima nekih problema, ako se baš pojavi neki veći problem ja odmah o tome izvijestim svog najboljeg prijatelja Ranka, šefa ovog kampa, a on odmah poduzme odgovarajuće korake da se riješi taj problem.

A gdje ima ljudi, tu uvijek ima i problema. Tako vam je to s ljudima. S nama psima lutalicama stvar funkcionira malo drugačije, ozbiljno vam govorim.

Kad su svi ušli u šatore, kad su svi bili nahranjeni i obučeni, siti i smješteni, odlučila sam onda i ja malo napraviti pauzu i malo prizalogajiti, u stomak ubaciti neku košćuru ili nešto već slično.

Hvala dragom Bogu, u ovoj turi nije bilo bolesnih i nije trebalo nikoga voditi u bolnicu. A baš pokraj bolnice se nalazi moja drvena kućica, tu mi teta Maja uvijek ostavi hrane i vode pa idem da se malo najedem, poslije dobro odrađene smjene. No, međutim, sada kad sam došla, gle, u mojoj posudi pokraj kućice nije bilo ništa. Zapravo, dvije velike izglodane košćure, pobogu, pa tko je to učinio, pitala sam se.

Kad sam se osvrnula na drugu stranu, vidjela sam u grmlju onu spodobu od psa Flokya. Bila sam jako iznenađena što ga vidim. Galantno je ležao u travi i buljio u mene smiješeći mi se. To je bio on, moja simpatija Floky, kokeršpanijel. Pa kog ti vraga radiš u ovome kampu, upitala sam ga.

Gdje je moja Žućka, tu sam i ja, odgovorio mi je ponosno. Nisam puno nasjedala na njegove fore, samo sam mu se toplo zahvalila što je pojeo moj ručak, a onda smo o svemu ozbiljno porazgovarali. Tražio je od mene da napustim ovaj kamp i da opet postanem pas lutalica i zajedno s njim krenem u skitnički život. Odbila sam, on se nikad ne može skrasiti na jednome mjestu. Kategorički sam to odbila, a on mi je onda rekao da bez njega nikad neću biti sretna i da u meni kola krv psa lutalice, da ću se i ja jednoga dana zasititi ovoga kampa i kad-tad opet krenuti u skitnički život. Onda me ucijenio, rekao mi je, ako ga volim onda ću s njim krenuti u skitnički život psa lutalice. A ja sam njemu odgovorila, ako on mene voli neka onda ostane sa mnom ovdje da zajedno radimo u kampu s ovim ljudima. On mi je odgovorio da to ne dolazi u obzir, da ženka uvijek mora slušati mužjaka i slijediti ga, a ne da mužjak sluša ženku.

Ja sam mu onda odgovorila da je on staromodan, da ima stara shvaćanja i da je ovo 21. stoljeće, a ne srednji vijek.

Tada sam otvorila dušu i rekla mu da sam prvi put istinski sretna u ovome kampu, da se prvi puta osjećam društveno korisnom, da prvi put u svom životu radim nešto korisno i za sebe i za druge, prvi put osjećam da me netko poštuje i cijeni zbog toga, voli, i da taj osjećaj nikada ne želim ni izgubiti ni prokockati.

On se tad naljutio i narogušio pa opet ponovio da ženka mora slušati mužjaka, a ne obrnuto. Ja sam mu opet odbrusila da ima zastarjela shvaćanja, a on se na to jako naljutio, okrenuo se i protestno i otišao bez pozdrava. Možda je najbolje što je otišao, i za njega i za mene, kad se već ne možemo dogovoriti oko toga. Ponosno dižem glavu i njušim zrak koji je pun mirisa iščekivanja, nečega novoga i neponovljivoga. To je za mene izazov, a ne besciljno lutanje po ulicama koje se njemu sviđa i bez čega ne može. Volim ga, ali mi se ne sviđa njegovo razmišljanje o ženskom spolu i smeta me njegovo ponašanje alfa mužjaka, to me iritira. Da. To me živcira, ali ipak, negdje u dubini svoga srca osjećam da tog čupavog idiota volim, iskreno volim. I još je uz to jako zgodan i lijep, predivan kokeršpanijel. Floky. Moj dragi Floky.

1 comment

  1. Lončar sve što takne oživi svojom ljubavlju.

    Darko svako dobro ti želim.

Odgovori