Damir Kerdić: Ribar

Ribar je moj prijatelj. Nije to uvijek bio, ali kako nas je prijatelja sve manje, a koječega drugog sve više, to smo, zadnjih nekoliko godina, prijatelji na regularnoj osnovi. Znači, vidimo se skoro svaki dan u mojoj ophodnji Klasijama da mi pas obavi što mora, a ja da pokupim ili ostavim ovima iz Komunalca da se oni s tim snalaze. Nekako u to vrijeme Ribar se muva u blizini zgrade Županije, tamo mu u kuhinji radi neki prijatelj, pa si svaki dan kupuje ručak po prihvatljivoj cijeni od 20 kn. Po njegovim navodima količina je obilna, ali ne bih u te detalje. Ovdje se radi o drugim detaljima.

Postoji u Brodu dio grada, koji je praktično sastavni dio centra, a zovu ga Plavo polje, koje je svojevremeno, prije mog rođenja, izgrađeno za potrebe radnika tvornice šinskih vozila „Đuro Đaković“. Smješteno je u zapadnom dijelu centra, Svačićevom ulicom i željezničkim kolosjecima odvojeno od tvornice, do koje se nekad dolazilo starim mostom iza željezničke ambulante, pa se na posao u jutarnjoj smjeni od 6.30 sati kretalo desetak minuta prije pješice. Tog dašćanog mosta više nema, nema ni radnika, ne kao u ona vremena. Sad ona nekolicina ide novim mostom, koji je svojevrsni tunel s istočne strane željezničkog kolodvora.

Za razliku od drugih dijelova Broda Plavo polje je specifično po osebujnim likovima koji su ga kroz desetljeća nastanjivali. Neki su skloni tvrditi da su plavopoljci bili najživopisniji brođani.U ona vremena tamo se kontinuirano odvijao, recimo to ovako, „direktan prijenos uživo kombinacije Amarcorda i Sjećaš li se Dolly Bell“.

Ribar je još uvijek ponosni stanovnik Plavog polja, isti stan u istoj zgradi, druga kocka od istoka prema zapadu.

Ima on svoje ime i prezime (Boris Tajz), ali zbog zaštite privatnosti, ostati ćemo na njegovu nadimku Ribar. Malo je ljudi koji uopće znaju njegovo pravo ime i prezime. Nadimak mu je preživio, a ime i prezime su na izdisaju.

Ribar je tri godine stariji od mene, ali smo, u malim interesnim skupinama, rano djetinjstvo i mladost proveli na stadionu Klasije, haklajući, stariji na zapadnom košu u hladovini, mlađi na istočnom na debelom suncu, čekajući da starijima dojadi, pa da krenu kartati.

Kao i većina plavopoljaca zaposlio se u SOUR „Đuro Đaković“, OUR „Montaža“ i radio svugdje po bivšoj SFRJ, a i izvan nje, gdje je zarada bila znatno bolja. Zarađivao je dobre novce, oženio se, dobio kćerku i sina, razveo se, pa valjda imao i neke druge žene.

Ne bih ulazio u njegove seksualne zgode i nezgode.

Žene su mu imale jednu zajedničku karakteristiku – sve su ga opelješile do zadnjeg dinara ili marke.

Naravno, svojoj životnoj priči najviše je pomogao on sam. Testirao je koliko može strusiti alkohola više nego prošli put. Postigao je zavidan nivo otpornosti na alkohol, ali po pitanju otpornosti na „glupost“ izgubio je u startu. Taj svoj gubitak nije se potrudio popraviti od starta pa do danas. Danas, doduše, ne pije, jer nema dovoljno raspoloživih financijskih sredstava, a i pušiti je prestao, skoro. Popusti uz kaficu. Ne radi već nekih osam godina, nema dovoljno godina za mirovinu, pa živi od naknade sa biroa. Stan mu je pod ovrhom, ali će ga uspjeti zadržati. Tako on tvrdi. Režije plaća ako nisu pretjerano visoke, a ako jesu onda ne plaća, jer „nemoguće da sam ja sam toliko potrošio“, TV gleda rijetko. Čita novine kod brice. To ne znači i da se redovno brije i šiša.

Uglavnom, stalno se muva po gradu. Djelatna zona Gupčeva-Slavonija I-Korzo-Trg Pobjede. Najčešće stoji na ćošku nekog raskrižja i čeka da naleti neko poznato lice. Mene zapala sreća da redovno naletim. Uporno me zove Darko.Prije sam ga uporno ispravljao, ali on po svome, pa sam prestao. Dozlogrdilo mi korigiranje.

Ponekad me zovne pravim imenom, a ako je sa nekim u društvu kad ja nailazim onda me zove „gospon doktore“ ili „gospon odvjetnik“.

Njegova elementarna karakteristika je da sve shvača ozbiljno, odnosno doslovce bukvalno. Ima svega nekoliko razgovornih tematika i uporno ih ponavlja. Nije za povjerovat. Već me nekoliko godina „podjebava“ kako je predao zahtjev za mirovinu i kako će imati jednog dana veću mirovinu od mene. Kao da je to neki problem. Svi imaju veću mirovinu od mene. I oni koji nemaju mirovinu.

Pitam ja njega: „Pobogu, Ribar, kako ti misliš u mirovinu kad nemaš godine starosti? Tek ćeš 2020. napuniti 65 godina i onda možeš u mirovinu.“ I to tako već tri godine.

„Bio sam u HV-u, pa imam beneficirani staž. To bi ti kao pravnik trebao znati.“

„Kao prvo, beneficirani staž nema veze sa godinama života, a ti nemaš dovoljno ni života ni staža. Kao drugo, daj mi objasni kako si ti onda cijeli rat proveo na terenu u Njemačkoj. Jesu li te tamo iz HV-a poslali u prekomandu?“

„Ti, Darko, pričaš gluposti za jednog školovanog čovjeka. Odakle ti to da HV šalje ljude u prekomandu na teren u Njemačku preko Montaže?“

„Vidi, Ribar, to ja ne znam pouzdano. Tu sam informaciju svojevremeno dobio od tebe. A i što tu ima čudno? Švabe su nama prije skoro 80 godina slali svoje ljude u prekomandu, pa im sada vraćamo uslugu.“

„Jebote, Darko, ja tebe baš ništa ne kužim.“

„Štaćeš, Ribar, očito ti nije suđeno to kuženje.“

Raziđosmo se, ali me sumnjivo odmjeravao dok sam odlazio.

Inače, kad god me sretne, prvo me traži neki pravni savjet, svaki put jedno te isto, i ja mu jednom odgovorim „Ribar, to je dobro za tebe“, a nekad „Joj, Ribar, to nije dobro za tebe. Loše ćeš proći.“. Bilo dobro ili loše za njega on svaki put kresne: „Pička im materina! Opet me država hoće zajebat. Baš dobro da sam te sreo.“ Onda me neizostavno pita: „Darko, imaš li možda jednu kunu? Fali mi za kafu.“ Kao da je on meni dao savjet.

U principu, zbog kune me i zaustavio. Ja mu uvijek odgovorim: „Jebote, Ribar, baš sam ja tebe htio užicat za kunu. Dobro da nisam. Kako bi mi dao kad i tebi fali. Samo bi ti bilo neugodno.“ Nije mu neugodno, ali sumnjam da da mu se svidio kraj priče.

Nekoliko dana kasnije, eto ga Ribar na ćošku Gupčeve i Cesarčeve. Ja sa psom kod Derby-a. Čim me ugledao počne mahat, trči preko ceste, viče: „Ej, Nikola, dobio sam rješenje za mirovinu.“ Konačno mi pogodio ime. Dotrči do mene laganini, auti trube, on ne ferma, pa mi tutne neki papir u ruke, kaže „Evo, vidi!“ Gledam, a ono neki obračun mirovine na bazi zadnjih 10 godina radnog staža, od kojih je 8 na Birou, a staž na Birou mu ne računaju, pa ostalo samo dvije godine „Montaže“.

„Ribar, ovo ti nije rješenje nego obračun mirovine i po obračunu mirovina će ti biti 35 lipa dnevno ili nekih 10 kuna mjesečno.“ Majke mi.

A on sav sretan.

„Pomnoži to, Nikola, sa 30 godina staža i onda dobiješ da je mirovina 3000 kuna.“

„Ribar, ne buncaj! Sve da se to tako izračunava, a ne izračunava, onda ti je to 300, a ne 3000 kuna.“

Nestao mu osmijeh sa lica.

„Jebo ja onog ‘ko je tebe, Darko, učio matematiku. Nemaš pojma.“

Uzme mi papir iz ruke, pa krene dovikujući: „Još će mi obračunat’ i kamate za 30 godina.“, a ja njemu odviknem: „To će ti biti taman jedna kuna za kafu jednom mjesečno.“

Sutradan, krenem prema Klasijama, kad eno ga Ribar na ćošku Gupčeve, ispred bivšeg restorana „Vis“ (sada „Helios“ osiguranje ili tako nešto.)

Kažem ja: „E moj Ribar, zatvorili su Vis poodavno.“

„Jebo im pas mater“, odgovara, „Dobra kafana. Dobra klopa. Jeftina bila. Sad otvorili ovo sranje.“

Htio me opet sigurno žicat, ali ono taman, meni s leđa, pored nas prolazi Kizo (Dalibor Kikerec).

„Bok, dečki!“

„Bok, Kizo!“, ja, a Ribar šuti.

Nastavi Kizo svojim putem, pa viknem:

„Kizo, daj da te nešto pitam!“

„Pitaj!“

„Znaš li ti kako se Makljača prezivao?“

„Znam.“ I ode.

„Daj, stani! Kako?“

„Boris Marković. Što?“

„Pitao me jedan davni plavopoljac. Znam da ste ti i Makljača visili skupa, pa da te pitam. Ti ćeš znat. Ribar nije imo pojma. Doduše, bilo mu na vrh jezika. Pozdravio te taj bivši plavopoljac.“

Kažem mu ime plavopoljca. (Zoran Bobić)

„’Ko ti je taj?“

Pokažem mu sliku na mobitelu.

„Hehe, gle picana, ostario i oćoravio! Gdje je? Šta radi?“

„Pumpa neku vodu u Kanadi.“

„Pozdravi i ti njega . Poruči mu da ostane tamo. Ovdje je sve goli kurac.“ I ode.

Kad je malo odmakao kaže meni Ribar: „Jebote, Darko, ovaj Kizo nije sav svoj.“

„Zašto?“ Mislim si Kizo ko Kizo.

„Ode, a ne pozdravi nas. Pička mu materina.“

„Pa što mu to nisi odmah rekao, nego sad mene zajebavaš.“

„Nisam htio. Garant bi mi neki kurac lanuo, pa bi’ mor’o da ga prebijem, a nisam danas nešto raspoložen.“ Pa ode i on. Vikne mi sa druge strane ceste: „A jebeš i tebe, otkad si u pemziji nikakve koristi od tebe, niti imaš neki pametan pravni savjet i još me svaki put tu drkaš za jednu kunu.“

Jedva čekam da ode u mirovinu.

Povratak malo u daleku prošlost. Na stadionu Klasije pokojni Dinko Kozak, matori Bleka (Predrag Bobić), slušamo priče starijih. Tu su Cindro (Antun Cindrić), Majna (Majnarić) i još neki, naravno i Ribar, koji drži predavanje. Negdje je načuo da Kole valja travu, pa sve nešto vrti oko toga. Cindro i Majna se samo smijulje. Dopizdilo Ribaru, pa ispuca: „Ja bi’ te drogeraše sve sakupio i odveo na Jelas, pa nek’ tamo lete do mile volje.“

Podsjetim ja jednom Ribara na tu zgodu. Čim sam spomenuo Cindru, on opet ispali: „Ma taj ti je Cindro teški drogeraš. Odrezali su mu nogu, pa mu stavili protezu. Nek’ se sad bode u protezu.“

Vani bila baš prava zimčuga, puše hladan vjetar. Kaže Ribar: „Jebote, Darko, al’ sam se smrz’o. A vidi kapa mi u džepu. Eh, budale mene.“ I onda vrati kapu u džep, pa izvali:“ Jebo ja zimi mater. I ovoj državi.“ I ode nekud.

Prije nekog vremena, ja sa Klasija kući, a Ribar stoji ispred Raiffeisen banke na Trgu Pobjede (gdje je nekad bila „Auto Hrvatska“).

„Jebote, Ribar, što to radiš?“

„Gledam ova vrata. Koji kurac se stalno otvaraju i zatvaraju, a ni’ko nit ulazi nit izlazi?“

„To ti, Ribar, stojiš preblizu, pa kad se malo mrdneš vrata se otvore i zatvore.“

„Ma kurac se mrdam. Samo trepćem i otvaram usta.“ Pa doda: „Ma jebo vrata. Ionako ja tu u banci nemam šta tražit. Odoh u apoteku kupit nešta za smirenje.“

„Pa nisu te valjda vrata nasekirala?“

„Ma idem u Vodovod da im jebem mater. Poslali mi račun da sam ja samac potrošio 35 kubika vode za mjesec dana, A imam, Darko, ozbiljnih problema sa srcem i ne smijem se uzrujavat’.“

„Daj, da te pitam nešto prije nego odeš.“

„Pitaj!“

„Sjećaš li se ti (pa mu nabrojim imena nekoliko plavopoljaca – Kepura, Đuka, braća Haus, braća Bobić, Vito, Cindro, braća Bobo, Slavko, Čedo i Tošo Drinčić)?“

„Sjećam. Di su sada?“

„Zagreb, Kanada, Njemačka, Nizozemska itd.“

„Pička im svima materina. Svi negdje utekli, a ostavili nas ovdje sa ovim bosancima.“

„Pa što ti, pobogu Ribar, smetaju bosanci?“

„Smeta mi tonalitet. Jebo im ja mater. Mog’o sam i ja otić’, al’ nisam. Volim Brod. A sad svaki dan moram slušat to njihovo meketanje. Sami sebe ne razumiju.“ I ode u apoteku.

Zimus, opet ispred bivšeg restorana „Vis“ stojimo nas dvojica.

„Kakvi su ti, Ribar, planovi za danas?“

„Ništa posebno. Idem na pijac. Možda naletim na Kepuru (Ivica Balčić), pa odemo na kafu.“

Vadi neki sitniš iz džepa i broji.

„I? Koliko imaš?“

„Šest kuna i žuće.“

„Teško ćete vas dvojica kafe popit.“

„Ma Kepura će platit. Meni će ovo bit dosta za jabuke. Juče’ sam kupio neke po kunu. Nisu ni zakurac. Sve sam pobac’o. Pizda im materina.“

Sat vremena kasnije sretnem ga kod one pekare kod gradskog WC-a.

„Pobogu, Ribar, odkud ti ovdje? Jel’ nisi sa Kepurom na kafi.?“

„Ma nisam ga naš’o.“

„A nisi ni jabuke kupio?“

„Usrane k’o i jučer.“

„Slabo te nešto viđam ovih dana. Što te nema?“

„Ma nisam izlazio iz stana. Di ću izlazit na minus 15?“

„Kolika ti je temperatura u stanu?“

„Nula.“

„Pa kako se griješ?“

„Na skakanje. Kad ona pizda od mog sina neće da mi pošalje novaca. Jebo ga otac, radi u Austriji. Šta je njemu 500 eura mjesečno da mi pošalje?!?“ Šupak.“

„Pa ne bi te grijanje koštalo toliko.“

„E moj Darko, a rakija? Misliš da je džaba?“

„Kad dobiješ mirovinu pa ćeš onda rakijat koliko ti volja.“

„Baš sam sad bio u Ministarstvu branitelja.“, pa pokazuje na zgradu Županije.

„I?“

„Nude mi da idem u privremenu pemziju.“

„Kakva ti je to privremena pemzija?“

„To je kad ne znaju šta će s tobom.“

„I što ćeš?“

„Nemam pojma. Kažu da bi mi ta privremena pemzija bila 10 kuna manja, pa se premišljam. Šta ti, Darko, misliš?“ Da ja to prihvatim?“

„Ja, na tvom mjestu ne bih.“

„Zašto?“

„Nećeš dobit’ ni prebijene pare.“

„Kako?“

„Koliko se ja sjećam, Ribar, onog tvog obračuna, tebi su izračunali 35 lipa dnevno, a to ti je 10 kuna mjesečno, pa kad ti umanje tih 10 kuna za privremenu, dobivat ćeš nula kuna.“

„Znaš šta, Darko, ti mene jebeš sa tom tvojom računicom. Nisi ti tu matematiku dobro svlad’o. Kolk’o si imo u školi iz matematike?“

„Pet, nekad četvorku.“

„Kod mene bi ponavlj’o razred.“

„Našao se matematičar.“

„Čuj, Darko, nisam ja glup. Ja sam srednja stručna sprema. I to peti stupanj. Zdrav sam. Nisam alkoholičar. Dobro, nekad sam znao malo popit…“

„Pa si onda imao problema sa bosancima.“

„Nikad ja nisam im’o problema sa bosancima. Kad me neki zajebav’o ja ga lijepo slomim i mirna Bosna. A znaš li zašto je to tako?“

„Nemam pojma, Ribar, prirodno si nadaren?“

„Ma, ne, nego imam imiđ. A ako nemaš imiđ onda si kurac.“

„Hvala Bogu, pa ti imaš i jedno i drugo.“

Gleda me. Razmišlja.

„Da znaš, Darko, iskreno, još uvijek mi posluži. Ali, nažalost, samo za pišanje.“

I ode sa Duletom frizerom, koji taman naiđe.

A ja po kruh.

Ribar još uvijek čeka penziju.

Kao Marquezov bezimeni pukovnik koji čeka pismo svakog petka.

Nadam se da će Ribar biti bolje sreće od pukovnika.

Ja i Ribar

7 comments

Skip to comment form

  1. Osvetnička priča.

  2. Ribar – čovjek koji je osujetio samog sebe, a Kerdić nema razumijevanja ni milosti.

  3. Ribar je ruina. Kerdić portretira ruševinu od čovjeka. Kako bi to tek radio da nisu prijatelji.

  4. Lako je Ribara zajebavat kad je mentalac.

  5. Tko je Brođan a ne poznaje Ribara, nije Brođan! Ima ovaj grad još nekoliko takvih osoba bez kojih bi ovaj grad bio blijed. Pa i ti Kerdiću si “ikona” užeg centra”. Jednom će i o tebi netko pisati, sa sarkazmom – naravno!!!

  6. Solido ispričano.

  7. A gdje je Klaus, braća Miljanović, Mujki?

Odgovori