Josip Užarević: Negacija

Na mjestu gdje se put račvao u dva smjera, od kojih je jedan smjer vodio prema gradu, živjela nekoć dva brata. Bili su poznati u cijelome kraju po tome što je jedan uvijek govorio istinu i samo istinu, a drugi je uvijek lagao i samo lagao. Jednoga dana na to mjesto dospje čovjek koji se bio uputio u grad, ali nije znao kojim odvojkom da krene – lijevim ili desnim. Ususret mu iziđe jedan od braće, ljubazno mu nudeći informaciju. Čovjek je čuo za braću, ali nije znao je li sada došao onaj koji uvijek laže ili onaj koji uvijek govori istinu. Što da učini? Kako da iz odgovora bude siguran koji put vodi u grad? Nakon poduljega umovanja dosjeti se te upita: „Što bi rekao tvoj brat: koji od ova dva puta vodi prema gradu?“. Čovjek je naime rezonirao ovako: Ako je to onaj brat koji laže, on će ionako pokazati krivi smjer, ako je pak onaj koji govori istinu, i on će pokazati pogrešan smjer, jer bi tako učinio i njegov brat. U oba se dakle slučaja dobiva jednoznačna (iako kriva) obavijest. Dalje je jednostavno: treba samo krenuti u smjeru suprotnu od onoga na koji upućuje ljubazni brat.

Ispričana priča-mozgalica nameće cijeli niz pitanja, a možda i odgovora, povezanih sa statusom negacije u govoru i životu. Prvo što uočavamo jest da negacija najneposrednije sudjeluje u nastajanju i očitovanju istine i laži. Pritom se pod istinom i laži razumije određeni odnos čovjeka prema tzv. stvarnomu stanju. Stvarno se stanje može opisivati kategorijama prisutnosti i odsutnosti. Već tu dakle – na ontičkoj razini – kao da afirmacija (potvrđivanje, utvrđivanje) i negacija (nijekanje, odricanje) nalaze svoje mjesto i primjenu. Pa tako govorimo o bítku i nebítku, svemu i ničemu, materiji i praznini (praznome prostoru). Iako se na toj prvotnoj – ontičkoj ili stvarnosnoj – razini još ne može govoriti o istini i laži u punu značenju tih pojmova, ipak nema dvojbe da je riječ o ontologijskoj zasnovanosti tih temeljnih modusa svekolikoga ljudskoga opstanka. Gledano dakle iz ontičke perspektive, u temelju afirmacije leži prisutnost (bitak), istovjetnost i suglasnost, a u  temelju negacije nalazimo odsutnost (ne-bitak), razliku i nesuglasnost.

Prostor za istinu i laž otkriva se u mogućnosti da nešto i jest i nije, tj. u mnoštvu i razlici fenomena. Kada bi postojao samo jedan put, postojanje istine i laži bilo bi ne samo onemogućeno nego bi bilo nepotrebno i besmisleno. Stoga su te kategorije duboko povezane s kategorijama izbora, slobode, stvaralaštva.

Već je Spinoza rekao da je svaka odredba (determinacija) ujedno negacija, jer utvrđujući jedno – ona odbacuje (niječe) sve drugo. Ipak, ako kao kriterij semantičkoga bogatstva uzmemo kompleksnost iskazne strukture  (govornoga čina), tada moramo ustvrditi kako je laž viši stupanj uporabe negacije nego što je to istina. Naime: u strukturnome smislu laž sadrži negaciju explicite, a istina ju sadrži tek implicite, potencijalno. Istinit iskaz u tome je smislu siromašniji i samodostatniji, jer je laž strukturno-semantički izvan njega; laž, naprotiv, pred-postavlja postojanje istine kao svoj bitan strukturno-semantički element. Tako laž ne negira samo istinu (kao iskaz o stvarnome stanju) nego i samo stvarno stanje. Stoga brat-lažljivac iz naše priče daje jednoznačne odnosno negativne odgovore – kako na pitanje: „Koji put vodi u grad“ tako i na pitanje: „Što bi rekao tvoj brat – koji put vodi u grad?“.

Odgovor pak istinoljubivoga brata razlikovat će se ovisno o tome govori li on o stvarnome stanju (putu koji vodi u grad) ili o govoru o stvarnome stanju (što bi o tome putu rekao njegov lažljivi brat). Stoga će metajezična istina i stvarnosna istina imati u danome slučaju suprotne predznake, iako je riječ o jednome te istome pojmu istine. No važno je to da se metajezična istina izvanjski poklapa s lažnim iskazom. Zato će oštroumni putnik-namjernik, dobivši isti lažno-negativan dogovor na svoje pitanje, sretno stići do svojega cilja – bez obzira na to o kojem se bratu radilo.

Još višim stupnjem upotrebe negacije mogu se smatrati ironija i paradoks.

Negacijski element laži podiže se u ironiji na razinu na kojoj se laž vrijednosno i funkcionalno samoukida, pretvarajući se u svojevrsnu ironijsku istinu. Naime, laž kojom mi u ironiji prekrivamo istinu mora jasno biti označena kao lažna (intonacijom, navodnicima, odgovarajućom gestom), inače neće biti ironijskoga učinka. Ironijska istina, shvaćena kao samoukidanje laži, skriva u sebi – kao pravilo – negativan (posprdan) odnos prema stvarnomu stanju. Zato ironija nije jednostavno negiranje stvarnoga stanja ili pak negiranje laži (lažnoga iskaza), nego je ona najviši oblik upotrebe negacije u koji su (oblik) uključene dvije prethodne razine.

Semantički su paradoksi takvi iskazi kojih je sadržaj u cijelosti ispunjen negativnim veličinama. Kaže li se npr. „Sve je laž“, nastaje problem istinitosti/lažnosti i samoga toga iskaza. Ako je naime sve lažno, tada je lažan i dani iskaz. Ali ako je laž da je on lažan – znači da je istinit, itd. u beskonačnost. To je procedura koja bi se mogla označiti kao semantički perpetuum mobile. Riječ je o beskrajnome, ali kružno samosvinutome i titrajnome uključivanju afirmacije i negacije, istine i laži, u okviru jednoga te istoga iskazno-semantičkoga sklopa. Upravo paradoksi najjasnije upućuju na dinamičku (dinamizirajuću) narav negacije, što smo bili uočili i na svim prethodnim razinama.

____________________

Napomena: Objavljeno u knjizi: Josip Užarević, Književni minimalizam, Zagreb: Disput, 2012, str. 229-231.

4 comments

Skip to comment form

  1. Užarević svoje poznavanje logike pretvara u uzbudljivi karusel koji se vrti sve do vremena kada su se takve stvari učile u Gimnaziji. Formirani smo odavno, ali još uvijek spremni za promjene. Misaone.

  2. Volim portale gdje objavljuju tekstove koje moram pročitati dva puta (neke pasuse i više) – da bih ih razumjela ili kasnije sa nekim razgovarala na tu temu (pametareći se – naravno) . Ha, ha!

  3. Intelektualno-književna poslastica.

  4. “Prostor za istinu i laž otkriva se u mogućnosti da nešto i jest i nije, tj. u mnoštvu i razlici fenomena. Kada bi postojao samo jedan put, postojanje istine i laži bilo bi ne samo onemogućeno nego bi bilo nepotrebno i besmisleno. Stoga su te kategorije duboko povezane s kategorijama izbora, slobode, stvaralaštva.”

    Ovo je bit koju nam je u sažetom obliku definirao doktor Užarević

Odgovori