Scenaristički kaotično i zaboravljivo: U sjeni mjeseca

Naredni mjeseci svakako su predeuforično razdoblje, uzmemo li u obzir nadolazeće zimske praznike i blagdane, a listopad se ističe posebice zbog nadolazećeg Halloweena koji je vrlo raširen u zapadnjačkoj kulturi. Mnoge od zapadnih zemalja već početkom listopada ulaze u vidljivo trgovačko ludilo i pripreme na veliko povodom tog poganskog običaja. Upravo tim običajem koji se širi sve više i na druge strane svijeta, Netflix je odlučio doskočiti ne bi li privukao (i zadržao) svoju vjernu publiku, te tako odlučio objaviti seriju horor/triler filmova koji bi na neki način obilježili cijeli mjesec i spomenuto pred-hallowensko razdoblje.

Prvi u nizu filmova je U sjeni mjeseca, odnosno In The Shadow of the Moon, kako je naziv originala. Film je objavljen 27. rujna, a najave su nešto ranije bile dostupne u obliku trailera. Redatelj filma je Jim Mickle, relativno nepoznat, no radio je na filmovima kao što su Mulberry Street (2006), Stake Land (2010), We Are What We Are (2013), Cold in July (2014)  te televizijskog seriji Hap and Leonard (2016-2018). Scenarij su napisali Gregory Weidman i Geoff Tock. U glavnim ulogama su Boys Holbrook, Cleopatra Coleman i Michael C. Hall. Film je inače prvo bio prikazan na Fantastic Fest filmskom festivalu u Teksasu ove godine.

Početne sekvence vode nas u 2024. godinu te postapokaliptične prizore napuštenih zgrada i gorućih ulica Philadelphije. Nakon toga vraćamo se u 1988. godinu u kojoj smo svjedoci niza kaotičnih i naoko nerazumljivih događaja koji se događaju u vremenski kratkom intervalu, a koji uključuju par unesrećenih osoba, od kojih svaka umire na početno neobjašnjiv način. U priču se uključuje detektiv koji otkriva uzrok tim nesrećama te i sam biva na neki način uključen u zamršenu seriju prošlo-budućih događaja.

Linija događaja počinje 2024. godine te se vraća u narativnu prošlost, a da bi se kasnije ostvarivala linearnom progresijom u naznačenim vremenskim intervalima, s malim analepsama u formi sjećanja. Radnja se odvija s vremenskim odmakom te pratimo detektiva u raznim razdobljima života, no posve zaokupljenog misterioznošću neznanke koja je sudionik početnih nerazjašnjenih događaja i koja se svaki put iznova vraća.

Žanrovski i s obzirom na napetu radnju, jasno je da se većinski radi o obrascima trilera. U manjim dijelovima prepoznajemo dramske elemente, a unutar svega detektiraju se elementi sciene fiction filma. Potonje je vidljivo u činjenici da imamo vremenskog putnika koji je po svemu sudeći glasnik i promotor te borac za preostalo dobro na našem planetu. Osim toga, imamo futurističku napravu, tj. oružje čije podrijetlo nije posve jasno, no vidljivo je da je zadavanjem ubodne rane na određenom dijelu tijela tim oružjem, u ovome slučaju potiljka, smrtonosno i izaziva predsmrtno specifično krvarenje.

Krenuvši od početnog vremenskog označavanja i obrojčavanja radnje, jasno je koja je svrha istoga i da vjerojatno ono nije moglo biti drukčije izvedeno ili se pak to montažno rješenje činilo kao najbolje, no ipak se na trenutke čini, a posebice u drugome dijelu filma, da isto gubi na svrhovitosti i postaje umarajuće pratiti koja je sad pak godina i koliko je prošlo od zadnje godine zbivanja. U krajnjoj liniji je takvo što jednostavno kaotično.

Iako je spomenuto jedan od čimbenika koje čini film nesređenom cjelinom, isto tako postoje i slabije točke u scenariju, te scene koje se čine da nisu najbolje donesene. Možda da su glumačke kreacije malo bolje i  izraženije u pojedinim potrebitim trenucima, svakako bismo mogli govoriti o dosta dobrom filmskom ostvarenju, no ovako se radi o još jednom osrednjem i prolaznom dometu koje ne nudi ništa novo.

Pokreti kamere su dosta dobri te su i montažna rješenja dobra. Glazba je dosta dobra te prati dinamiku radnje i osvjetljava zadane žanrovske obrasce. Ritam je u neprestanoj naizmjeničnosti pa tako trenutke u kojima je radnja dinamična prati nota koja odaje dojam napetosti, težine i iščekivanja, dok ona koja prati statičnije dijelove, odnosno one sporije, jest lagana, prozračna, većinski klasičnom glazbom i zvukom klavira popraćena nota.

Jedna od svjetlijih točaka filma su početne dinamične scene u kojima imamo prilike svjedočiti neobjašnjivim smrtima pojedinaca te nastavljajućim scenama detektiva i njegovog privatnog života. Kasnije, u drugom dijelu filma, gdje se odvija zahuktavanje i jurnjava za ženskom ubojicom futurističkog izgleda, kvaliteta posve opada, da bi se dojam popravio tek na samome kraju gdje u voiceoveru taj isti lik donosi svoju stranu priče u kojoj objašnjava svoje postupke i djelovanje te nas njome vodi u sam završetak, a za detektiva tek novi početak .

Svakako možemo reći da je ovdje naglasak na scenariju, samoj priči te njenoj ultimativnosti, jer o kakvoj ekspresiji glumaca ili pomno donesenim dijalozima ne možemo govoriti. Ono što je evidentno jest redateljev simboličan rukopis, onaj koji bez obzira o kojem žanru se radi, očito evocira neku tmurniju atmosferičnost, ponekad i zaglušenost, a koja ovdje proizlazi iz činjenice da se radi o distopijskoj naravi ovog sci-fi trilera, koji po svemu sudeći djeluje kao nefokusiran i u dijelovima nekoncizan ostvaraj koji ne stvara baš nikakvu impresiju nego ostaje kao zaboravljivo ostvarenje, no polazno dobra ideja.

filmovi

Odgovori