(Pod)morska čežnja za bijegom: Murina

Što je to Raj na zemlji? I, gdje se nalazi taj zemaljski Eden? Mnogi, i ne samo ovdašnji, pronaći će ga u Lijepoj Našoj. Ponajprije u božjem daru Hrvatskoj, u prelijepoj Jadranskoj obali, moru i mnogobrojnim, običnom smrtniku nedostupnim i misterioznim otocima. No, je li taj Raj na zemlji doista Raj? I, što to rajsko i vječno okružje doista znači i kakav mu je smisao za nas još uvijek prolazne i „ljudske, isuviše ljudske“?

Murina (2021.) je bogatim publicitetom popraćen debitantski cjelovečernji film Dubrovčanke Antoanete Alamat Kusijanović. Nastao je iz njezina dobro primljena, no tek solidna kratkiša U plavetnilo (2017.). Ambijentalno, za pisca ovih redaka ta ostvarenja dijelom su podžanra podvodnog filma. Što to, ustvari znači? Ponajprije, naravno, da se dobar dio dramske akcije zbiva ispod površine vode/mora. U tim predjelima likovi pronalaze svoju aktivnu stranu i nesputano utočište, a njihov boravak na čvrstom tlu problematično je polje nesnalaženja. Polje imanencije, kako bi ga zvao Deleuze, nesigurno je.

Julija (Gracija Filipović) 16- godišnjakinja je koja živi na južnodalmatinskom otoku zajedno sa svojim roditeljima. Ante (Leon Lučev) je bivši pustolov i  moreplovac, slutimo i ženskar, a sjetna Nela (Danica Čurčić) njegova brižna supruga, ljepotica zatočena daleko od živa svijeta i bilo kakva uzbudljiva života. U posjet im stiže Javier (Novozelanđanin, znan iz We Were Warriors, Cliff Curtis). On je hispano-porijekla, bivši Antin sudrug u pustolovinama. Sada živi u SAD-u, te je uspješan biznismen i otac djece koja se školuju na prestižnom internatu u Švicarskoj. Javier je i meta Antinih poslovnih planova. Naime, želja je arogantnog i beskrupuloznog Ante da Javier otkupi njegov posjed, kao i onaj njegova otočnog susjeda, kako bi u tom egzotičnom, napatvorenom morskom raju izgradio resort za bogate strane turiste. Priča je to poprilično jednostavne strukture, no u svojim je namjerama kudikamo ambicioznija. Jer, idejna potka Murine sadržana je u promišljanju i razotkrivanju patrijarhalne primitivnosti tradicionalnih sredina, odvojenih od civilizacijskih postignuća liberalnog svijeta.

Javier dolazi u morsku, idiličnu atmosferu kao potencijalni ljubavnik. U neku ruku zapravo i sam Ante podvodi vlastitu, vrlo mladu suprugu (glumici koja ju igra tek je 36), a zavodničku ulogu ima i kći Julija (tumači je 18-godišnjakinja). Dakle, u priču je uključen i latentni element prikrivene pedofilije. Ali, u toj potencijalno intrigantnoj erotskoj situaciji ili igri ostaje tek dojam mlakosti i nema prave strasti. Ono što u Javierovoj neodlučnosti posebice nervira Antu kao arhetipskog patrijarhalnog protagonista, nije neodlučnost latino-lovera nego nespremnost da se uključi u njegove poslovne planove. U jednom se trenutku tako Ante pretvara iz ljubaznog domaćina u netrpeljivog nasilnika. Nakon što se Javier razotkriva kao tek željan odmora od svog biznismenskog života, postaje (neuspjelim!) saveznikom dviju žena u njihovoj namjeri da pobjegnu od Ante.  

Autorica naravno zauzima jedinu moguću, žensku perspektivu (čitaj: žensko, tj. feminino = slobodno, tj. liberalno). Teško je ne složiti s njome u toj poziciji. Ne može se osporiti niti njezino zavidno redateljsko umijeće u oblikovanju suvisle vizualne strukture filma. Precizno nizanje kadrova u linearnoj naraciji prepliće se s umetnutim oniričkim kadrovima kojima se tumači podsvijest i ideja filma – Julija je zapravo kao Murina, spretna i slobodna. Rasporedom i složajem kadrova, mizanscenom i kamerom, debitantica redateljski vješto upravlja.

Ipak, ono što je ostalo visjeti u zraku nakon odgledanog filma bilo je nesnalaženje autorice u suvisloj karakterizaciji likova. Jer, neki motivacijski postupci ostali su u dobroj mjeri nerazjašnjeni. Antina metamorfoza, pritom, ponajvećma djeluje kao narativni konstrukt. Iako razočaran Javijevijem ne-dijeljenjem entuzijazma oko njegova turističkog projekta, ipak je njegova preobrazba (pre)nagla za strukturu filmske priče. Verbalnog berekina zamjenjuje otvoreni fizički nasilnik. S druge strane, ritam naracije jednako se tako naglo ubrzava, bez naglašenija Javijeva erotskog ataka na žene. Poetski, podvodni kadrovi blijeda su reminiscencija na davni Bessonov kino-hit Big Blue (1988.).

Također, potisnuta čežnja ženskih likova – kako Julije tako i njezine majke, ostaje impotentnom u svojoj neodlučnosti, sve do ključne sekvence Julijine pobune protiv očeve tiranije pri kraju filma. Međutim, to je tek iracionalni gest. Autorica ga ostavlja na razini dječje naivnosti i nevinosti, za razliku od primjerice radikalnog seksualnog avanturizama što nam ga podastire u svom lokalno-kolorističnom prvijencu Ne gledaj mi u pijat (2016.) Hana Jušić. BTW, u oba spomenuta filma bijeg iz nepodnošljive situacije nemoguć je, pa i do Zagreba (vidi: Ne gledaj mi u pijat, 2016.) a kamoli Harvarda, u pravcu kojega naivnu protagonisticu Murine neuvjerljivo namamljuje Javier.

Murina je ipak vrlo dobro smišljen i realiziran uradak. U producentskom timu nalazimo ime Martina Scorcesea, a TheMatchFactory zadužen je za svjetsku distribuciju. I sam kanski festival, prije nagrade koju mu je dodijelio, bio je u motivacijskom dealu s autoricom i njenim kino-projektom. U po meni boljim dijelovima, pak, sugestivan je motiv vjerske procesije u kojoj sudionici pjevaju Rajska djevo, kraljice Hrvata. Tu je i eksplicitna referenca na Kornatsku tragediju vatrogasaca. Društveni element bezbolno je uklopljen u film. Suptilno, ali učinkovito Alamat Kusijanović tako je locirala i opisala Raj na zemlji. I film je pripušten u kanski raj!

Ipak mnogo je boljih HR-filmova naspram ovoga bilo lišeno ikakove blizine toga. Piscu ovih redaka festivalske nagrade puno manje znače od nacionalnih medija, a kojima mame ovdašnje film-fanove kao na neku utakmicu Vatrenih. Gledatelje, naravno, ipak pozivam u kino na Murinu. No, još puno više i na Nun of your businness i O jednoj mladosti ovdašnjih doista nadahnutih autora/ica

filmovi

Odgovori