O stereotipima i predrasudama: Zelena knjiga: Vodič za život (Green Book)

Zelena knjiga za predmet interesa uzima afroameričkoga glazbenika Dona Shirleyja (Mahershala Ali), no redatelj Peter Farrelly (Glup i gluplji, Svi su ludi za Mary) ne stvara klasičan glazbeni biografski film jer to nije u vidokrugu njegovih interesa. Malo toga saznajemo o umjetniku, njegovoj prošlosti te privatnom životu, putu do poslovnoga uspjeha i svemu onome što inače podilazi tračerskom mentalitetu dobroga dijela biografskih ostvarenja. Naglasak je stavljen na njegov odnos s vozačem Tonyjem Vellelongom ili Lipom (Viggo Mortensen), poznatim izbacivačem iz njujorških noćnih klubova. U pauzi dok se preuređuje klub u kojem radi, Lip uskače Shirleyju kao vozač a zapravo tjelohranitelj, da bi ga pratio na turneji po južnim predjelima Sjedinjenim Američkih Država. Posrijedi je početak šezdesetih godina prošloga stoljeća, dakle prije kontrakulturnih i emancipatorskih pokreta pa su južnjački, ali i sjevernjački rasizam i rasna segregacija bitan kontekst propitivanja filma.

Priča prati itinerar i dinamiku puta u rasponu od New Yorka do američkoga juga i natrag. Pritom je naglasak stavljen na bijeloga i patrijarhalnoga vozača talijanskoga porijekla, neuglađenih manira i izrazito maskulino nastrojenoga, proleterskih korijena te lišenoga visoke kulture i obrazovanja, koji je pritom i rasist. Potonje je naznačeno scenom u kojem dvojica afroameričkih vodoinstalatera napuštaju njegov stan, a on u smeće baca staklene čaše iz kojih su pili sok koji im je ponudila njegova žena. Naspram njega postavljen je Shirley, koji je dobio elitnu glazbenu naobrazbu u Rusiji, ima doktorat iz psihologije, uglađenih je manira i odmjerenoga ponašanja. Odnos vozača i njegova klijenta predstavlja relaciju niske, pučke te visoke, elitne kulture pa je dinamika puta temeljena na njihovu srazu te nastojanju Tonyja da opusti uštogljenost Dona i pokušaju potonjega da svoga zaposlenika privede kulturi. Posrijedi je izokrenuti odnos iz ostvarenja Vozeći gospođicu Daisy (Driving Miss Daisy, 1989), velikog kino-hita te oskarovskog uspjeha redatelja Brucea Beresforda. Film se također bavio dinamikom rasnih odnosa na američkom jugu. Neobrazovani Hoke (Morgan Freeman) je Afroamerikanac koji se zapošljava kao vozač Daisy (Jessica Tendy), imućne južnjačke dame u godinama, koja je pritom i bivša učiteljica.

S obzirom na to da protagonisti putuju prema američkom jugu, nije teško pretpostaviti da će putovanje biti poticaj za razmatranje rasne problematike te propitivanje sramotnoga razdoblja američke povijesti s kojim se ta država još suočila nije. Zelena knjiga naslov posuđuje od svojevrsnoga vodiča namijenjena Afroamerikancima, koji ih je upućivao gdje im je sigurno odsjesti prilikom boravka na rasno segregiranom jugu. Farrelly tako koristi strategije filma ceste jer naracija prati matricu prostornog izmještenja te ima spoznajnu dimenziju – kako vanjsku tako i unutarnju. Zbog praćenja slijeda puta struktura djela je strogo linearno-kronološka, čime se također upućuje na gradirajući odnosno razvojni aspekt u odnosu protagonista, kao i stjecanja svijesti o okruženju i vlastitom identitetu te problematici rase. Pritom film završava gdje i započinje – u New Yorku, a spomenuta cikličnost ipak ne upućuju na vraćanje na isto, nego podcrtava odnosno zaokružuje promjenu: Tony se riješio rasnih predrasuda.

Od samoga početka gledatelju je jasno da dvojica putnika nemaju ništa zajedničkoga te da će njihove karakterne osobine, svjetonazori i različite društvene i rasne pozadine izazvati početne prijepore i nerazumijevanja. Međutim, s vremenom će pozitivno utjecati na međusobnu promjenu, a iskustvo na terenu Tonyju će pomoći da uvidi besmislenost svojih stavova te se uvjeri u nehumanost rasističkih predrasuda i poniženja kroz koje njegovi sunarodnjaci moraju prolaziti zbog rase, što je podcrtano u nekoliko scena: Shirley ne smije koristiti toalet u južnjačkoj vili nego ga vlasnik upućuje na oronuli poljski WC, biva napadnut u baru, ne smije probati odijelo u krojačkoj radnji, onemogućeno mu je večerati u elitnom klubu za bjelačku aristokraciju, u kojem upravo treba nastupiti.

Kao što se Tony mora riješiti rasnih zabluda, tako i Shirley treba biti više u dosluhu s vlastitim narodom. Uklapanje u fetiše bjelačke buržujske klase podcrtano je njegovom odnarođenošću, odnosno raskorakom s uvjetima u kojima živi većina Afroamerikanaca, posebice s onima s kojima se na putu susreće. Tony neprestano provocira njegovo nepoznavanje suvremenih afroameričkih glazbenika te njihovih uspjeha. Činjenica jest da su naposljetku obojica žrtve društvenih predrasuda – jedan prema Afroamerikancima, a drugi prema talijanskim doseljenicima. Shirleyjevo sviranje u afroameričkom klubu predstavlja njegovo ponovno povezivanje s vlastitim korijenima.

Ne očekujte od Zelene knjige ozbiljno razmatranje rasne problematike jer Farrelly i njegovi scenaristi Nick Vellelonga (Tonyjev sin) i Brian Currie ne zadiru odveć u društveni i politički kontekst. Posrijedi je ostvarenje koje tendira eskapistički zadovoljiti publiku nudeći joj humanu priču o besmislenosti predrasuda, pa u navedene svrhe povezuje patos s humornim elementima. Podjednako je važno sentimentalizirati i nasmijati publiku. Potonje počiva na propitivanju suprotstavljenih karakternih osobina te svjetonazora kako bi se razmotrili stereotipi i predrasude, iako scenarij sam ne uspijeva uvijek izbjeći stereotipizaciju. Primjerice, u afroameričkom klubu na jugu Shirley nesmotreno pokazuje da uz sebe ima podosta novca, što određene goste nagna da ga pokušaju opljačkati. Isto tako su talijanski doseljenici često prikazani u nebrojeno puta viđenom mafijaškom kontekstu.

Iako pozitivnih namjera, Zelena knjiga na trenutke odveć docira i nije suptilna u svojim porukama. Mahershala Ali je odličan u ulozi Dona Shirleyja, no Viggo Mortensen se na trenutke previše trudi pa facijalnim grčevima gotovo postaje karikaturalan.

filmovi

 

 

 

Odgovori