Čiji je film Veljka Bulajića?

Čiji je film Veljka Bulajića?

FOTO: Jozica Krnić

Pitanje iz naslova, iako se čini drugačije, uopće ne sadrži odgovor. Film Veljka Bulajića je jugoslovenski. Naravno, takav je (bio) kao proizvod za tržište. Kao autorsko djelo – odgovor je u pitanju koje u tom kontekstu i ne treba postavljati jer je blesavo – prvenstveno je Bulajićev. Linija koja, hajde da tako kažemo, dijeli film kao djelo autora, od filma kao robe za unovčavanje u kino distribuciji, granica je dva svijeta preko koje pravo prolaza imaju procenti. Oni, naime, kada se neke pare zarade, pripadaju onome i onima koji su film napravili: napisali, snimili, režirali… Ostatak, većinu zapravo, dijele producenti.

U ozbiljnim kulturama i uređenim društvima, o takvim se stvarima ne razgovara. Jednostavno, nema potrebe: pravila se znaju, kao što se zna da je „nacionalnost“ nekog umjetničkog djela forma koju valja zadovoljiti ponekad, najčešće zbog nastupa na festivalima. „Stan pripada stanaru“, što bi rekao rahmetli Muamer el Gadafi, po činu pukovnik, u Zelenoj knjizi, a autorsko djelo – autoru. Da sve to skupa kažemo pojednostavljeno, skoro iskarikirano.

Tamo gdje postoji inflacija vijesti, skandala i afera, gubi se odnos javnosti prema istim tim vijestima, skandalima i aferama, pa bitnim, važnim, svima zanimljivim, postaju problemi kojih, zapravo, nema. No, kada se već proizvedu, onda obično slijede nimalo ugodne posljedice.

I?

Hrvatski filmski reditelj Veljko Bulajić – čovjek se, naime, tako izjašnjava i takvim smatra, pa je ta činjenica sveta, bez obzira što nije etnički Hrvat, niti je u Hrvatskoj rođen – kazao je kako je njegov najveći, najuspješniji i najpoznatiji film, Bitka na neretvi, i službeno hrvatski film, odnosno da će se kao takav od sada, nadalje i ubuduće, distribuirati i prikazivati. I? I ništa. Odnosno, ništa ne bi bilo da je Veljko Skandinavac, pa da je kazao kako je njegov film norveški, iako ga je nekada davno, najviše financirala Švedska. Bulajić, međutim, živi i radi u jednoj, u poređenju sa BiH, uređenoj državi, ali u jednako maloj, provincijalnoj kulturi. A to, naše neuređeno društvo kao hipotenuza i dvije male kulture, hrvatska i bosanskohercegovačka kao katete, čine pakleni trougao u kojem kao korov rastu problemi. Pa hajde što rastu, već ih se još i njeguje.

Bitka na Neretvi je bosanski film!“, graknuli su reditelji Srđan Vuletić i Sulejman Kupusović, producent Ademir Kenović i Adis Bakrač, direktor Filmskog centra Sarajevo, pravnog nasljednika (i) Bosna filma, nekadašnjeg glavnog producenta Bulajićevog ratnog spektakla. Šta o „nacionalnosti“ Bulajićevog filma misle Kenović, Srđan Vuletić ili Kupusović, relevantno je koliko i mišljenje Emira Spahića, Asmira Begovića i Senada Lulića o istom pitanju. Za podjelu zarade bitno je, da ponovimo, samo ono što piše u ugovorima o koprodukciji. Zanimljivo je, važno, međutim to što se i Bakrač bavi formom, a ne suštinom. Upravo njemu, kao menadžeru, trebalo bi biti sasvim svejedno da li se u, recimo Danskoj, Bitka na Neretvi prikazuje kao hrvatski, bosanski, japanski ili uzbekistanski film. Sve što bi Bakrača trebalo zanimati i čime bi se morao baviti, jeste adekvatna raspodjela prihoda od tog prikazivanja. U najkraćem, najviše Filmskom centru Sarajevu, kao nasljedniku najvećeg ulagača u Bulajićev film – ostalima, a ima ih milion, od Makedonije, preko Jadran filma iz Zagreba, do, valjda, Perutnine Ptuj, proporcionalno učešću. I, normalno, neki procenat autorima sa Veljkom Bulajićem na čelu kolone.

Ako je uopće u nečemu zaživjela Jugoslavija, onda je to bilo, kako je jednom napisao Miljenko Jergović,  u njenoj kulturi. Umjetnost nije devizna štednja ili zgrade ambasada, pa da se dijeli u sporazumu o sukcesiji ili kako se već zove ta međudržavna ostavinska rasprava. Filmovi i knjige iz bolje prošlosti, uz ostalo, pripadaju jednako svima koji ih žele kao takve. Ta, nazovimo je, snaga želje, proporcionalna je ozbiljnosti kulture i kultura nekadašnjih republika, danas nezavisnih država. Raspodjela prihoda od filmova, da ostalo ne nabrajamo, je tek tehničko pitanje. Ne može niko, niti taj mehanizam postoji, iz bosanskohercegovačke, srpske, crnogorske, hrvatske kulture iznijeti Bitku na Neretvi, bez obzira što, eto, ponekad postoji – ako zaista postoji, što je poprilično upitno – potreba da se tom djelu jasno odredi nacionalnost.

Rebecca

U kakofoniji oko Bulajićeve tvrdnje, dva su stava vrijedna pažnje. Jedan je za naš portal izrekao historičar filma Nebojša Jovanović: „Danas se nekako protura ideja da film može ili mora pripadati samo jednoj kinematografiji: kažete li da je neki film hrvatski, to onda znači da nije bosanskohercegovački ili jugoslavenski, što je apsurdno… Sve samo zato što se kritičari trude dokazati da film posreduje nekakve nacionalne vrijednosti, nekakvu etno-nacionalnu bit, ili jer ga je režirao ‘naš autor’. Rebeccu je režirao Britanac Alfred Hitchcock, u filmu su glumili Britanci Joan Fontaine, Laurence Olivier i George Saunders, film je snimljen prema romanu britanske spistaljice Daphne Du Maurier, smješten je u milje britanske aristokratije… Ali, Rebecca je američki film, jer je u njega uložen američki novac. Kritičara koji bi ga proglasio britanskim kolege bi ismijale”. Jasmin Duraković, reditelj i producent je za TV 1, manje-više, rekao skoro isto što i Jovanović: da Bitka na Neretvi pripada svima koji su njenom nastanku učestvovali kao producenti, ali da treba, mora se, poštivati stav autora i, jednako, njegovo pravo na nadoknadu zbog eksploatacije djela.

Jovanović i Duraković, zapravo, indirektno, ma direktno, upozoravaju branitelje bosanskohercegovačke Bitke na Neretvi, da izazivaju nepostojeći problem sa opasnim posljedicama. Insistiranje na tome da film ima nacionalnost – bez obzira da li se dodjeljuje na osnovu porijekla novca ili državljanstva autora – i da je ona od neke velike važnosti, podrazumijeva „ispis“ većine poslijeratnih bh. filmova iz državljanstva BiH. Naši najuspješniji filmovi su, naime, najmanje financirani našim parama – u najboljem slučaju, učešće BiH je oko trećine od ukupnog budžeta – a najuspješniji od svih, Ničija zemlja Danisa Tanovića, snimljen je sa oko nula maraka uplaćenih iz zemlje autorova rođenja. Znatno više su dale i Slovenija i Francuska i Belgija i Velika Britanija… Pri tome je scenarista i reditelj, u Cannes ili Hollywood, po Zlatnu palmu, Oscara i još nekoliko desetina nagrada, putovao sa belgijskim pasošem.

Čiji je onda, ako ćemo se držati sarajevske škole mišljenja o kapitalnom djelu Veljka Bulajića, film Danisa Tanovića?

Izvor: Radiosarajevo

Odgovori