«

»

lis. 05 2018

Ćiribu-ćiriba… – prekvalifikacija

Može bez povijesti, zemljopisa i biologije, ali ništa od obrazovanja bez vjeronauka.

Tako je to u kakofoniji društveno-političke arene, gdje matematičarka i elektroinženjer nadmeno okreću palac dolje nastavi povijesti, zemljopisa i biologije da bi palac gore okrenuli – vjeronauku. Sic transit. Budući dimnjačari, staklari, frizeri, injsl. dualisti ne moraju za srednjoškolske izobrazbe – po eksperimentalnom kroju pedagoških lumena podobnih trenutnoj HDZ-ovoj i vlasti koalicijskih rogova u vreći – ništa učiti o prošlosti bez koje nema budućnosti, o svom planetu koji je jedini dom svom živom i neživom svijetu, što ga egzaktno raščlanjuje biološka znanost.

Ali, bez vjeronauka – sastavljenog od vjerskih dogmâ, bajki o čudesima, nadnaravnom, izmišljenim mučenicima i Božjoj volji po kojoj je stvoreno sve na svijetu, i sam čovjek – eeee, bez tog “znanja” ni dimnjačar/ka ne smije na krov, ni staklar/ka rezati staklo niti se frizer/ka dohvatiti ičije kose… Tako ti je to kad školu ljubi Slavonac-elektroinženjerac, a Varaždinku-matematičarku gurne plagirati jedinog u posljednjih pedesetak godina pravog i, bez obzira na konačan rezultat, velikog reformatora Stipu Šuvara.

Tih dvoje – Ivan Vrdoljak, šef desetkovanog HNS-a, stranke koju je zbog neprirodnog koaliranja s HDZ-om napustilo sve što je mislilo svojom glavom, i njihova “nezavisna” ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak – upravo je zgranulo i školsku i širu javnost uvredljivim, stručno neutemljenim i politikantskim izjavama kako se ne može reformirati školstvo prema strukturi i broju zaposlenih prosvjetara te da se profesori povijesti, zemljopisa i biologije, kojima se ukidaju nastavni predmeti trebaju prekvalificirati za – informatičare.

Njih škole trebaju. Jer, informatika je lani eksperimentalno/izborno uvedena u peti razred osmoljetke, a kani se širiti, pa… Bez ikakva obzira, Vrdoljak je televiziji N1 Hrvatska bahato izjavio da se profesori moraju usredotočiti na učenike, a ne na sebe. U trenutku kad ih prisiljava na prekvalifikaciju, baca na ulicu ili tjera na burzu rada, odnosno penaliziranu prijevremenu mirovinu.

“Mislite da moje dijete, ako ide za zidara, treba povijest?”, pametovao je, kao da je ikog na globusu briga ide li njegovo dijete za zidara i ne treba mu povijest. “Trebamo li robovati satnicama ili ići na rezultat školovanja? Vjerojatno možemo razgovarati da se ti profesori prekvalificiraju, mogu se prebaciti u neke predmete koji su danas deficitarni. Svi su rekli da je problem naći profesore informatike. Pedagoške predmete svi znaju. Zašto profesor povijesti ne bi mogao postati profesor informatike? Mislite da trebamo robovati ili ćemo se svi mijenjati u nekim svojim razvojnim i cjeloživotnim obrazovanjima da krenemo naprijed. Vidim rješenje, ako se svi fokusiramo, i ti profesori, na djecu, a ne na sebe”.

Zašto se Vrdoljak nije fokusirao na djecu, a ne na sebe i više nego unosnu prostituciju s HDZ-om, državi i građanima kontraproduktivnu, kako bismo svi “krenuli naprijed”? Ha, brus.

Već drugi dan, kad je puknula bruka, Vrdoljak se pobrzao na FB-u javno posuti pepelom: “Ispričavam se svima koje je moja izjava o mogućnosti prekvalifikacije profesora u projektu dualnog obrazovanja povrijedila i razljutila. Svi moji stavovi o obrazovanju uvijek su isticali profesore kao stup obrazovanja i zato je HNS upravo profesorima i znanstvenicima prepustio vođenje Ministarstva znanosti i obrazovanja i pratećih reformskih procesa. Moja ilustracija prekvalifikacije nije bila primjerena.

Međutim, sasvim sigurno ta izjava nije imala namjeru obezvrijediti tuđe znanje i struku, nego jasno naglasiti da svaki reformski proces traži promjenu i prilagodbu svih nas koji smo u te procese uključeni. Isto tako, ako želimo prilagoditi obrazovanje potrebama tržišta rada i ako generalno želimo ići ukorak s razviojenim zemljama, moramo otvarati širi dijalog i o osjetljivim pitanjima kao što su potrebe tržišta za pojedinim zanimanjima. Argumentirana rasprava svih uključenih u ovu temu svakako je bolje rješenje nego zatvaranje očiju pred problemima koji se neće riješiti ako se pravimo da ih nema.”

U cijeloj toj kurikulnoj trakavici, koju su Vrdoljak i ostatci ostataka HNS-a privatizirali do te mjere da je to degutantno – kolateralno kompromitirajući solidnu znanstvenicu Divjak (što je njezin “nestranački” problem; tko joj je kriv što se dala navući na unaprijed propali posao) – naslutljiva je činjenica da premijeru Andreju Plenkoviću i debelo kompromitiranom HDZ-u uopće nije stalo ni do kakve ozbiljne reforme škole, kao ni do demografske revitalizacije zemlje, učinkovite socijalne države, rada i radnih odnosa po mjeri radnika, ne krupnog kapitala, izrabljivačkog kapitalizma, banaka, etc.

HDZ je dolaskom na vlast 2016. godine naslijedio od SDP-ove koalicije gotov projekt Cjelovite kurikulne reforme školstva, koji je pod vodstvom agilnog Borisa Jokića s 500 ponajboljih znanstvenika i prosvjetnih operativaca doveden do eksperimentalne faze. Pod pritiskom rigidne političke desnice, vođa tzv. konzervativne revolucije i tzv. Crkve u Hrvata, karamarkovština na privremenoj vlasti već je 2016. počela njegovu eroziju i sramotnu demontažu. Unatoč masovnim prosvjedima više desetaka tisuća građana na glavnim trgovima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i širom RH. Plenkovićeva je koalicijska vlada nevoljko naslijedila vruć kurikulni krumpir i nešto je morala učiniti s njim.

Gurnula ga je prekonoć “nacionalno osviještenom” Vrdoljaku, kao demode igračku s kojom se više ne želi igrati, a izgleda – dobrotvorno. Ovaj se sjetio Divjak, u kompi sa svojim zamjenikom, propalim varaždinskim županom Predragom Štromarom, koji je smjerno odradio nečastan blud s HDZ-om i time trasirao Vrdoljaku put na palubu “Titanik vlade”.

Kako je Vrdoljak samo mjesec-dva ranije nazvao ekipu u Banskim dvorima, gnušajući se svake veze sa ZNA SE opcijom. Naravno da od te reforme školstva, kurikulne, neće biti ništa. Ne zato što je povjerena elektroinženjeru Vrdoljaku i matematičarki Divjak, ili HNS-u koji više ništa ili jako malo znači u lepezi nekih 150 političkih stranaka u Bijednoj Našoj, ili zato što budući dimnjačari, frizeri/ke, staklari… neće učiti povijest, zemljopis i biologiju, a itekako će učiti vjeronauk, nego baš zato što iza Divjak-Vrdoljakovih “šuvarizama” ne stoji HDZ političkom voljom i javnim novcem. Bez čega je sve drugo na vrbi svirala.

Vrdoljkova svjesna laž “i zato je HNS upravo profesorima i znanstvenicima prepustio vođenje Ministarstva znanosti i obrazovanja i pratećih reformskih procesa” smiješna je prvoaprilska šala. Svi resori do kojih je – iz poznatih razloga – Plenkovićevoj vladi i HDZ-u stalo, ili osobito stalo, imaju stranački podobne, HDZ-ove ministre. Ne trebaju ni Ivana Vrdoljaka niti HNS. Ovi su tu da slušaju, glumataju neku važnost.

Mantra je Vrdoljakovih uhljeba da u interesu građana čuvaju stabilnost saborske većine i vlade, džep poreznim obveznicima od milijunskog troška “nepotrebnih” prijevremenih izbora te im je jedini motiv koaliranja s HDZ-om – provesti kurikulnu reformu školstva. “To je reforma svih reformâ”, kažu,”majka svih reformâ, koja je nas čekala da ju provedemo radi uvođenja Hrvatske u budućnost”.

A provode ju tako da izazivaju bučan nered u školama, jer se ide grlom u jagode, bez većinske suglasnosti struke, a roditelji ne žele da im djeca budu nečiji pokusni kunići. U široj javnosti, koncepcija nove, tzv. škole za život, trpi velike kritike jer proklamacija o suvremenim znanjima, činjenicama i kritičkom mišljenju ne drži vodu u okolnostima kad Divjak “reformska” rješenja diktiraju i konzervativne skupine.

Tipa onih Željke Markić (ima ih u neposrednom okružju u Ministarstvu), i Hrvatski generalski zbor (Rojs and company boljenespomenuti školskim prosjekom odlučuju o nastavi novije povijesti; sudjeluju u predavanjima), i militantni vođe tzv. braniteljskih udruga (braniteljima prednost u zapošljavanju na ravnateljskim mjestima u školama), i tzv. Crkva u Hrvata (autonomija u kreiranju vjerske nastave, ali o javnom trošku), i kojekakvi mediji (Glas Koncila, Laudato TV, “bujični” portali, religijski formati i sadržaji na HRT-u, tiskovine) i sektaške/interesne skupine u obrazovanju i znanostiti (uvijek isti autori programa, udžbenika i didaktičkog materijala, koji već desetljećima masno zarađuju na oskudnoj školskoj kuni; neki još iz doba socijalizma), etc. Doskora se neće tražiti samo prekvalifikacija profesora povijesti, zemljopisa i biologije u dualnom obrazovanju (pola u školi, pola na budućem radnom mjestu) nego i znatno šire.

Buka zbog prekvalifikacija, od kojih ministrica Divjak nije odustala, iako tvrdi da ima i drugih rješenja za zbrinjavanje tzv. tehnološkog viška – ne izjašnjava se kakvih – dala joj je krila za iskoristiti prednost pripadanja HDZ-ovoj vladi te u prime time terminu pokorne im tzv. javne medijske kuće (središnji Dnevnik HTV-a) pokuša amortizirati štetu.

Itekako je svjesna da joj ušašeni/neprofesionalni HRT-ovi novinar/i ne smiju niti znaju postaviti i jedno provokativnije pitanje o šeprtljavom početku ne samo nastavne 2018./19. godine već i o pilot-projektu tzv. dualnog strukovnog obrazovanja. Proveli bi se kao (nezasluženo) ugledni Hrvoje Zovko ili u blažem kao (zasluženo) konfliktna Karolina Vidović-Krišto.

Ministrica je džaba krečila. Nije razložno objasnila zašto baš dimnjačarima, staklarima, frizerima, zidarima, keramičarima, tesarima, stolarima… u školi divjačici, u digitalno doba, u 21. stoljeću, ne treba znanstveno utemeljeno opće obrazovanje, a treba vjeronaučna “zlatna telad”, praznovjerje koje nema blage veze s kritičkim mišljenjem, katoličke dogme, lažne relikvije, “mučenici”…

Među milijun svetaca nema jednog koji nije bio “mučenik”, ali ni jednog mučenika kojem su dominikanci (egzemplarni ubojica Tomás de Torquemada, npr.) i ini papini eskadroni smrti u 500 godina inkvizicije došli glave. Najsvirepijim zločinima protiv čovječnosti što ih izobličen ljudski um može smisliti.

Tog zla, najgoreg u ljudskoj i povijesti religija, zbog kojeg se našao pozvanim santo subito papa Ivan Pavao Drugi ispričati čovječanstvu (“ispričati”, apage satanas) nema ni u jednom vjeronaučnom udžbeniku niti u jednoj školskoj lekciji. Ne može se čak ni zamisliti koliko je budućim zidarima i dimnjačarima presudno važno učiti vjeronaučne izmišljotine, a ne povijest, zemljopis i biologiju kojih se znanja u strukovnoj izobrazbi prije gotovo pola stoljeća nije željela odreći ni čuvena šuvarica. Njezin je tvorac Stipe Šuvar još prije pedesetak godina sanjao o radničkoj klasi sa srednjoškolskom izobrazbom, kompatibilnom izazovima novih tehnologija i potrebama (tzv. udruženog) rada u industrijski i agrarno srednjerazvijenoj europskoj zemlji. Kakva Hrvatska jest bila koncem 20. stoljeća.

Gotovo već tri desetljeća RH to više nije niti će biti u doglednoj budućnosti kad se lumentima tipa elektroinženjera i sveučilišne mtematičarke – radi eksploatatorskih, kapitalističkih interesa na tzv. tržištu rada, gdje je čovjek dehumaniziran do razine obespljavljene radne snage – dopušta vratiti pedagoški kotač u predindustrijsko doba.

Netko je derao studijske klupe četiri-pet godina, pod uvjetom da je redovno učio i polagao ispite, stekao profesorsku diplomu, a sad je potezom ministričina pera i volje njezinog/ih mentora odjednom tehnološki višak, nepotreban, remetilački čimbenik!? Ako ne želi na ulicu, među socijalne slučajeve ili na burzu rada, a nema uvjeta za mirovinu, mora se – prekvalificirati. Par mjeseci ho-ruk tečaja u režiji istih, što su ga izbacili iz temeljne struke, ćiribu-ćiriba, hokus-pokus i eto vrhunskog informatičara. Pedagoško-metodička znanja već ima, kaže Vrdoljak, pa… U čemu je problem? Ako ne u neprofesionalnom i štetnom kadroviranju, u čemu drugom? Ministrica Divjak se ne srami kazati da je dualcima dovoljno, što su su općeobrazovno gradivo učili u osnovnoj školi. Ruke su važnije od glave samo u totalitarnim režimima, gdje je i sâm sekularizam tzv. mislena imenica.

To prekvalifikacijsko ćiribu-ćiriba Divjak-Vrdoljakovo “rješenje” uistinu će biti rješenje kad javnost sazna da se Divjak prekvalificirala, recimo – za pedijatricu. Te se zaposlila, na plaći startno dvaput višoj od ministarske. Zašto ne? Matematičari jesu deficitarna “roba na tržištu rada”, ali činjenica je i to da demografski i iseljenički umirućoj zemlji kronično nedostaje više od 1000 pedijatara.

Na potezu od Osijeka do Zagreba više nema ni jednog ortodonta. Hrvatska nema dovoljno ni internista, nema ginekologa, kirurga, medicinskih sestara… Da se i ne govori o konobarima, kuharima, slastičarima, zidarima, tesarima, variocima, frizerima, etc. Nema ih ni na burzi. Sve što je iole vrijedilo iselilo se “u Njemačku, Irsku…” Ako nije, pakiraju kovčege. Malo ironije:

Višegodišnji dimnjačar autor ovih redaka prošlog se tjedna sa suprugom i troje djece iselio u Švedsku, gdje isti posao nastavlja u Malmöu. Kaže, “puno bolja plaća, bolji radni uvjeti, pristojan smještaj, napredna i sređena država…” A mogao se prekvalificirati za vjeroučitelja, ako ne za informatičara? Štoviše, za matematičara?

Prekvalifikacijsko ćiribu-ćiriba Divjak-Vrdoljakovo “rješenje” uistinu će biti rješenje kad javnost sazna da se fakultetski izobražen elektroinženjer Ivan Vrdoljak prekvalificirao za građevinskog inženjera budući da je pročitao u Slobodnoj Dalmaciji kako kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation (CRBC) neće početi gradnju Pelješkog mosta s hrvatskim kvalificiranim građevinarima svih profila i stupnjeva izobrazbe: od PKV radnika do inženjera.

Gotovo ih uopće više nema na tzv. tržištu radne snage. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji su na burzi prijavljena tek dva zidara, dva klesara i jedan gipser. Ako pak ne voli građevinu, Vrdoljak se može prekvalificirati za kuhara, konobara, frizera, dimnjačara, etc., jer je zbog politike zapostavio zanimanje za koje se školovao, a poslije sljedećih izbora više ni njega niti HNS-a neće biti na radaru.

Budući da ni Divjak, najkasnije za dvije godine, više neće biti ministrica i prva skretničarka tzv. škole za život i kurikulne reforme kao takve, a baš se ne vidi na starom mjestu sveučilišne profesorice ili prekvalificirane pedijatrice, prekvalifikacijski je u prigodi birati zanimanja frizerke, sobarice, kuharice… Turizam je u zamahu, pa…

Suvremeni čovjek u suvremenom društvu – u kojem se znanje udvostručuje svake četiri godine – profesionalno raste cijelog života te u radnom vijeku barem tri-četiri puta promijeni zanimanje. Dobro, na trulom Zapadu. Kamo Bijedna Naša spada samo na papiru te u fantaziji nacionalističkih zanesenjaka i političkih manipulanata.

To je sasvim u skladu s Divjak-Vrdoljakovim prekvalifikacijskim razmišljanjima, pa kad su već toliko glasni na riječima i rado tuđim gloginje mlate, bit će vjerodostojni kad se isprse – vlastitim primjerom. Dotad, dalje prste od nasilja nad profesorima.

h-alter

 

2 comments

  1. Stalker

    “Može bez povijesti, zemljopisa i biologije, ali ništa od obrazovanja bez vjeronauka”

    Tragikomedija koja će nas stajati bistre glave, ali će ojačati državotvorna.

  2. Doista je glupo danas u vrijeme sveopće eskalacije znanosti prepričavati i širiti priče židovskih pastira starih nekoliko milenija.Dakle vjerovatno je u pitanju nešto drugo,civilizacijski opstoj ,ili naprosto samo pokušaj ustave širenja islama.

Odgovori