Vrištanjem protiv brodske tišine i šutnje

Porazno iskustvo kaže da je Slavonski Brod mjesto u kojem, ako naučiš šutjeti, imaš osigurano novinarsko mjesto u lokalnim medijima ili činovničko u gradskoj upravi. Ćutolozi su na najvažnijim mjestima oko nas. Zarazili su svojom nijemošću cijeli grad. Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti, rekao je Hemingway. A nekima, evo, poput službeno starog pisca ovog teksta (65 g.), ni taj period nije dovoljan da zašute. Jer, kad je u pitanju monopol nad razlikovanjem stvarnosti od laži o gradu u kojem postojimo i živimo, u kojem jesmo to što jesmo, kad je riječ o našem pravu na naš grad, onda se ne smije (naučiti) šutjeti. Glasnosti, u svakom smislu, u Brodu nema. Brod je, sudeći po ponašanju onih koji bi trebali biti najgrlatiji, jedna mutava varošica u kojoj je šutnja donijela zlato utajivačima istine, raspoređenih u politici i medijima.

Zapravo, nisam htio iznebuha samohvalno razglabati o očitoj šutljivosti Brođana, nego primjetiti, na primjer, to da je i brodska Gradska tržnica, po defaultu mjesto buke i glasne vreve, također mjesto tišine, kako je ta izložena pozicija razmjene roba i novca, bez oštrih glasova, bez jasnih, prodornih identifikacijskih zvukova koji upućuju da se radi o platou na kojem se licem u lice prodaju i kupuju životne namirnice, bez šumova koji pozivaju na približavanje klupama i okušavanje sreće u trgovini. Netko tko bi prolazio zatvorenih očiju pored natkritog prostora ispod koje se tone svježeg voća i povrća razmjenjuje za novac, i obratno, jednostavno ne bi mogao razlučiti gdje je. I tu, u središtu očekivane bučnosti, žene i muškarci gromoglasno šute. Ipak, čuje se žamor je kao u pčelinjoj košnici. Čuje se nekakvo tiho zujanje, nema dovikivanja, smijeha, nadmetanja, cike i vike. Na izostanak živosti naviknuli su se i sudionici ove preživjele fronte sitnog biznisa, ali i okolni promatrači načičkani prekoputa na ugostiteljskim terasama kao ptice na žici.

Tržnica je zapravo stiješnjena okolnim robnim lancima. U ringu biznisa ona je perolaka kategorija koju nemilosrdno tuku rečeni supermarket teškaši. Ponuda voća i verdure je skromna, ali se zato cijene razmeću. Seljaci i vlasnici OPG-ova ne znaju se prilagoditi, ne znaju iskoristiti prednosti sezone. Imitiraju turistički sektor. Ni njih vrijeme nije naučilo pameti.

Promatram i slušam s Damirom Kerdićem, umirovljenim odvjetnikom i piscem, iz pozicije spomenutih ptica na žici, pijačnu tihost, tromost prolaznika i kupaca kao da idu na stratište. Mnogi su vjerojatno baš jučer ispratili sina za Njemačku, a neki će kćer večeras za Irsku, pa im i nije do ničega. Ali i tisuće drugih, koji su preživjeli udarce države ispod pojasa, naviknuli na odvratno male mirovine i glupave igrokaze s mitskim sadržajima razno raznih političkih kandidata, klataraju se bezglasno, bezvoljno. Sjedimo i pijuckamo napitke po mjeri svojih potreba i bolesti. Damir beskofeinsku kavu, a ja bezolovno, pardon, bezalkoholno pivo. Ćakulamo, odmatamo planove u vezi portala, odnosa s Ministarstvom kulture i drugim aktivnostima vezanih za riječi, riječi, riječi… dok se ispred nas odigrava gotovo nijema predstava. Ljudi kupuju, pantomimičarski gestikuliraju, a trgovci trpaju robu u neuništive plastične vrećice, bez radosti i skoro bez tona. Na bolničkim monitorima ritam života trbuha Broda vidio bi se kao ravna linija, a što bi značilo da je pacijent mrtav. Da nije sve ukočeno i hladno razuvjerio nas je dobro raspoloženi Milan Matuško, zvan od ponekog poznanika – Josipović, zbog frapantne sličnosti s bivšim predsjednikom. Njegov brat blizanc Dragan pod stare dane odgurnuo je potpunu sličnost s Milanom i odlučio biti malo, ali primjetno, drukčiji. No, bez obzira na taj incident srdačnosti, ukupni dojam je da se nalazimo na depadansi gradskoog groblja, mjestu odakle se ispraćaju umrli.  

Radost uz koju idu buka i vika, smijeh i galama – sve se rijeđe sreću u Brodu. Naravno, mladosti, koju Luter definira kao stalno pijanstvo, neprihvatljiva je ova moja konstatacija, ali i mladi bi se složili da su radost i svi epiteti koji idu uz nju u Slavonskom Brodu deficitarni. Sad mi je žao što Damiru nisam predložio da vrisnemo zajednički i da se prkosno usprotivimo šutnji, tihosti, vanjskim simptomima opće apatije. Drugi put. Uskoro.

11 comments

Skip to comment form

  1. I sam sam primjetio da je Brod utišan grad na jednoj drugoj lokaciji- korzu.

  2. U Brodu 1/3 stanovnika zna krisnuti u smislu pokliča svom gradonačelniku.

    1. Odličan tekst, ali moram pitati što vrijedi vrištati, kad te nitko ne čuje?!?

      1. “Tko ne sluša pjesmu, slušat će oluju”

  3. Ubijeni su stanovnici u pojam, kako se to kaže. A ćutolozi u gradskoj upravi preplašena je čeljad. Doduše, nemaju oni ni karaktera, kad mogu šutke gledaju kao se kotrljaju glave otpuštenih kolega.

  4. Kad ćete vrištati? Da vam se pridružim.

  5. Dobra dijagnoza

    1. Ne treba dopustiti da bolest postane kronična.

  6. Pa to je normalno, ne možeš vikati i isijavati život i glasnost, ni smijati se i šaliti, pored umirućeg. Tu je grobar koji čeka, tu je doktor koji ne može ništa, tu su paraziti koji čerupaju umirućeg imovinu dok je još živ, uostalom, derali su ga dok nije skiknuo, paraziti, i krivi su za umiranje i smrt grada, ali oni se množe i množe dok god u njemu ima života, a nastavit će ga rastvarati, mrtvaca, i poslije smrti. Paraziti rade svoj posao i svi šute i promatraju umiranje umirućeg. To je proces, odvija se u tišini, proces umiranja i nestajanja bez otpora. Previše ih je, parazita, a načina za reverzibilnost i vraćanje na početak procesa, tj. na točku dok je grad bio pun i živ i paraziti se tek počeli okupljati na uništenju građana, kad se još moglo nešto učiniti za očuvanje života, nema. Ili si parazit, ili si tupi promatrač agonije, jer otpor je zakonom zabranjen, a pljačka i parazitizam i širenje parazita njihovim zakonima je zaštićeno. Pa iz ustava su izbacili sva ljudska i građanska, radnička i seljačka prava, i prilagodili ga svojim parazitskima. Ljudi ne razumiju što im se dešava, ne žele razumijeti, ali osjećaju umiranje oko sebe, blizu, miris umiranja i nestajanja, pa šute. A kako je to nekad bilo, ljudi puštaju na internetu videe grada iz sedamdesetih i osamdesetih, gužve, žamora, ritma, života, na korzu, tržnici, ulicama, rijeke ljudi koji idu raditi u ĐĐ i SlavonijuDI i vraćaju se s posla i idu navečer u grad i ljeti masovno u radnička odmarališta, a na poljima rade seljaci i prodaje se domaće na tržnicama, i sve puno obrtnika, trgovina, domaće hrane, staklara, postolara, dučančića, djece na igralištima, a parazita malo i tadašnjim zakonima kontrolirani i ograničeni u razmnožavanju i sisanju. 1:5, je bio omjer plaća u tadašnjim firmama između čistačice i direktora, sad je 1:100 000 u korist parazita. I nije samo da nema glasnosti na tržnici, nema nigdje više, dječja igrališta nekad puna sad su prazna, a starci slabo izlaze i galame. Agonija. Najsmiješnije je što bi paraziti razvijali turizam, da im ga netko razvije za njih, da radi za njih, a oni da sisaju. To više neće nitko. Razvijati nešto, za parazite. Ljudi šute ili odlaze dok mogu. Neka kontaminirana područja je najbolje napustiti i prepustiti parazitima, u tišini. Kao što se nekad sklanjalo od gubavaca i njihovih kolonija. Nema lijeka, možeš se jedino zaraziti i isto biti gubavac.

  7. Kompozicijsko savršenstvo, stilski odgovarajuće, sadržajno – opis stanja grada i kako ga probuditi. Sve u svemu, čitljivo.

    1. Vrištanjem?

Odgovori