Usputni zapisi, zapisane usputnosti: Nije li sve što činimo u životu tek pokušaj kako bi bili malo više voljeni?

Nastavljam s usputnim zapisima i zapisanim usputnostima. Zapisivati se mora, živjeti se ne mora.

Film Prije svitanja (Before sunrise) svidio se i mom prijatelju koji nije poput mene  zaluđen konzumiranjem glazbe, filma, knjiga, interneta, već je na nekoj normalnoj distanci spram stvaralaštva kojem je osnova osjetilnost. Majstori za jezgrovito predstavljanje filmova, film coversi, opisali su ga kao: “miran film s dugim dijaloškim formama, dugim kadrovima koji prate dvoje mladih ljudi bečkim ulicama“. Režija: Richard Linklater; Scenarij: Richard Linklater, Kim Krizan. Uloge: Ethan Hawke, Julie Delpy….

Iz dijaloga, kojima fim obiluje, kao razmjerno labavi razlog za ove usputne zapise, odabirem citat: Nije li sve što činimo u životu tek pokušaj kako bi bili malo više voljeni? Ljudi se u gužvi, u međudjelovanju sa svima ostalima, međusobno se sudaraju u potrazi za malo više ljubavi. Ljudi poslije sudara izlaze oštećeni ili izmjenjeni. Ljudi su spremni moliti za ljubav, ali i zahtijevati ju. Ljubav je potreba, uvjet kretanja. Biti voljen je kretanje u tvom smjeru.

***

Facebook je platforma za pokušaje da se bude malo više voljen. Ljudi “dokumnetiraju” svoje kuhanje, uzgajanje cvijeća, fotkaju turističke znamenitosti na putovanjima, hvale se brćkanjem u toplim morima, svojom uspješnom djecom, igraju se s kućnim ljubimcima, pokazuju svoje selfije (ja, ja, ja i nitko kao ja), vrtove, zaljubljeno gledaju u svoje partnere kad su ono bili mladi, postavljaju mudra pitanja što ostali misle o ovom ili onom, tuže se na promet, doktore, političare, poreznike, trgovce, obavještavaju kako su sahranili roditelja, uporno šalju humor, citate koji potkrepljuju njihovu pamet i karakter, podsjećaju kak je negdar se bilo lepše i bolje, a istovremeno neistomišljenike bi fizički povrijedili u obrani svojih trenutnih političkih favorita (koje ostali nazivaju zlotvorima)… a sve u namjeri da se pokažu dostojnim ljubavi. Nisu na fb ljudi koji snatre u tišini, koji čeznu, tamo su sve fotografi, slikari, glazbenici, sorta duhovitih, serijske ubojice dosade. Oni hoće biti malo puno voljeni. Eh, takvi su svi usamljeni copy/paste tipovi na društvenim mrežama.

Ako na fb zidu pokažeš sebe onakvim kakav doista jesi, kako funkcionira tvoj svemir, istakneš li hijerarhiju vrijednosti kojima se rukovodiš, stvara se mogućnost da si time nekome nanio sramotu. Nikad ne znaš koga si uvrijedio istinom o sebi. Progovorio si o anarhizmu? Stani malo… time si možda povrijedio nekog pasoljupca ili nacionalistu, liberala čak. Jednog prijatelja iz stvarnog svijeta na fb sam, ispod jedne svoje objave, u sukobu mišljenja, nazvao batlerom kapitalizma, i on me blokirao. Sada je M. M. ime zacrnjeno ispod rečenog posta (i ispod svih postova ispod kojih je tijekom svih ovih godina ostavljao svoj komentatorski trag), i ja više nemam pristupa u njegov svijet. Onaj tko želi da opstane javno, uljepšano, blještavo, hipokrizijsko prijateljstvo, mora hodati po jajima konvencija, bez nakane da nešto pokaže i dokaže ili, ne daj bože, pobijedi u baražnoj vatri argumenata. Očekuješ od čovjeka da ne pokaže slabost, da ti uzvrati, da nije mekušac, da se zabavljate (po hrvatski: da se zajebavate), očekuješ od brata po polemici razumijevanje, a iskoči ljigavo pravilo o harmoniji nenapadanja, iskoči ograničenost i stav mazabolimekurac za tvoju zabavu. A samo sam htio skrenuti pažnju na drugo mišljenje, obraniti svoje, zauzeti se za logiku kao temelj dijaloga. A stil je, htio ne htio, dio tebe, dio mog erističkog arsenala.

U subotu, jučer, ispred Kauflanda, jedan fb prijatelj i ja, desetljećima poznanici iz stvarnog života (njegov sam fan s obzirom da ima veliko mjesto u brodskoj glazbenoj kulturi, i u mom srcu) odvajamo samo toliko vremena za brzinsko rukovanje i za „kako si“. Inače na fb redovito se čitamo, komentiramo, lajkamo, posvećujući si koliko treba stvarnog vremena. Ne žurimo. Suret s njim me potiče da onaj citat o ljubavi parafraziram: Nije li sve što NE činimo u životu tek pokušaj kako bi bili malo više voljeni?

***

I Brod ima svoje velike filmoljupce, fanatike, posvećenike filma… znane i neznane. Znani se šepure i obznanjuju i na sbperiskopu. Naznane susrećem na brodskom buvljaku, nevelikom prostoru natrpanom, rabljenom odjećom, obućom, knjigama, pločama, kazetama, CD-ovima, DVD-ovima, igračkama, alatom…, smještenom južno od gradske zelene tržnice. Jedan od njih je J. L. Vjerujem da je najbolji brodski poznavatelj američkog i francuskog filma u razdoblju 1930 – 1970. Suvremene, domaće i strane, filmove ne gleda, blocbustere prezire. Internet je za njega apsolutno nejasna kategorija. Prije nekoliko dana donio mi je DVD-ove sa slijedećim filmovima. Izdvajam: Melodie en sus -sol, s Gabinom i Delonom; Le deuuxieme souffle od J. P. Melvilla, s Linom Venturom; Clementov Plein soleil s Delonom u naslovnoj ulozi; Classe tus risques, s Venturom i Belmondom; La piscine Jacquesa Deray, s Belmondom i Romy Schneider… i desetak drugih. Filmovi imaju titlove. J. L. ih nabavlja u Beogradu preko Bosanskog Broda. Čeka me čisti užitak gledanja. Filmova ima na stotine. Ublažavat će zimu mog nezadovoljstva. Kolekcionar je on za čiju znalačku strast znaju rijetki. Privilegiran sam. Filmovi su ljubav.

***

Otkrio sam instant nudle (kineska inačica). Navukao sam se na njih. A i inače sam tjesteninoljubac  koji obožava spizu po talijanski (špagete, penne, rigatone, makarone…). Čitam o nudlama: Japanske tjestenine poznatije su pod engleskim nazivom “noodles“ datiraju iz drevne kineske tradicije još iz Nara perioda (710.-729. g) kada je japansko društvo prihvatilo dio kineske kulture pa tako i prehrane. Prva tjestenina koja je prihvaćena u Japanu prethodnica je današnjih somen noodle – najtanje tradicionalne pšenične tjestenine. Kao i svemu, Japanci su se posvetili daljnjem usavršavanju ovog jednostavnog jela od pšeničnog tijesta te su razvili udon tjesteninu – mekanu, podatnu tjesteninu od pšenice, ili smjese pšenice i riže, šire strukture koja je danas svakodnevna namirnica uobičajenog japanskog ručka, večere ili užine.

Priča me podsjeća na razlikovni detalj iz zapadnih i istočnjačkih filmova. U kung-fu filmovima, u borbama se čuje fijuk udarca (rezanje zraka), a u zapadnim filmovima zvuk udarca šake u lice, drugu šaku (sudar materije). Blagovanje je fijuk ljubavi i užitka i udarac dobre hrane u želudac, u cijelog nas, zapravo. Jesti znači biti voljen od života.

 

8 comments

Skip to comment form

  1. Autor hoće reći da se ne jede da bi se živjelo, nego se živi da bi se jelo.

  2. Facebook je daleko od ljubavi. Čini me depresivnim.

  3. Kod filmoljupca riječ je i o kolekcionarstvu koje je na višem stupnju od skupljanja salveta.

  4. Lukiću, šta zna dete šta je 600 kila?!

  5. Super, kažu da neki jednostavno ne znaju voljeti, pa mrze i blokiraju jer ne znaju da time zapravo iskazuju svoju ljubav prema blokiranom, da ga vole, ali ne znaju drugačije to pokazati, jer su uvrijeđeni, povrijeđeni su i ranjivi, u javnosti osobito su osjetljivi, jer ne znaju dokle će taj koji ih je u raspravi prozvao batlerom, u budućnosti ići, kako daleko? Danas su batleri, sutra mogu biti nazvani šupci, što je psebno osjetljivo ako se već i sami pomalo osjećaju šupcima, jer šupkom se smatra svatko tko se prilagođava mainstreamu, pa je jako teško i hrabro ne biti šupak, pa čak i opasno sraziti se s nešupkom i imati s njim veze i raspravu i prijateljstvo. E, upravo je tu osnovna greška teksta, samo normalni i nešupci djeluju iz ljubavi i da ih se malo više voli, iz te želje nastaju sve neuroze i depresije, dok šupci svojim djelovanjem po sredini, crti, sigurnom, mainstreamu, žele komfor, uklapanje, bliskost s vlasti i moći, salutiranje društvenoj hijerarhiji i moćnicima, materijalni i osobni interes uvijek ispred rizika i izlaganja se neugodnostima neizvjesne i nesigurne zone nevećine, ma koliko nevećina bila u pravu. Blokirati može značiti i voljeti, blokiram te jer te volim, jer me diraš, u srce. Idi od mene ♫♪, kako kaže ona pjesma. Gdje sam stalo? Postoje hladni, proračunati tipovi koji fejsaju zbog interesa i reklame, postoje oni drugi koji fejsaju u potrazi za ljubavlju, i postoji masa koja fejsa gluposti i pizdarije, sebe kakvi jesu, kad sam sebi mio kako li sam tek mio drugima, ti su oni o kojima Krleža kaže da među njima smrdi, ali je toplo, ali i predosadno. Armagedon, to su društvene mreže, polje. Ideja dobra trebala bi biti jača od zla, ma koliko ju zlo blokiralo.

    Meni je jedenje nešto sasvim drugo, nužno zlo, jesti ili biti. Čovjek što više jede, sve je manje čovjek, vele da si neurotičari hranom popunjavaju rupu bez dna koju imaju. Ljubav ne mogu dobiti, ali hranu mogu.

    Bravo za tekst, uvijek intrigantni i kvalitetni tekstovi od Lukića.

  6. Uvjerljiva ispovijedna poetika. Uravnotežen miks osobnog i općeg. Zabavno. Poučno.

  7. Ljubav je precijenjena.

    1. I meni se čini! U stvari, ne čini mi se, zaista je precijenjena.!

Odgovori