Uspomene pune kiselog grožđa

Uspomene

Uspomene održavaju prošlost na životu. A oni koji ne pamte prošlost, kaže Santayana, osuđeni su je ponavljati. Stoga je, parafrazirajmo, ponavljanje prošlosti majka Gluposti. Uspomene drže na okupu pokidane komadiće odživljenog, one su duševni rekonstruktori prijeđene etape na stazi ljudske egzistencije. Uspomene su preostali naseljeni otoci u okruženju spaljenom zemljom kojom su prošli jahači Prolaznosti. Uspomene su jamci mentalnog jedinstva. Uspomene su čuvari osobnosti i identiteta. Uspomene na uspomene garantiraju neprekinutost spirale samopromatranja kao uvjeta opstojnosti čovjekovog  ja. Povijest uspomenâ uspomene su same.

 

Imati uspomene dokaz je da smo živjeli sa sviješću o kretanju kroz prostor i vrijeme, da to kretanje ima svoj početak i kraj, da smo (bili) raspoznatljivi kao ljudska neponovljivost, da to putovanje ima smisla, svrhu i cilj. Uspomene su, prema tome, sjećanje na sebe u datim okolnostima. A sjećanja su “tragovi pamćenja” doživljaja, opažanja i ponašanja, tragovi obojeni emocijama ugode ili neugode, tragovi kojima obnavljamo sadržaj  osobne prošlosti. Uspomene su, besumnje, čovjekova nužnost i potreba. S obzirom da se, s jedne strane, ljudi boje nestanka uspomena kao amalgama njihovog moralnog i duhovnog integriteta, i da, s druge strane, svjesno žele postupati dosljedno i u skladu s vlastitim ishodištima i vlastitim zakonima gibanja, jer tako sigurnije stižu na životna odredišta, mnogi svoj životni prostor natrpavaju “dragim predmetima” koji su zaslužni za formiranje uspomena ili koji su u izravnoj konekciji s uspomenom kao slijedom događaja što urezuju se u našu osobu. Drugi, koji, pak, osim takvog mara skupljanja svjedočanstava o sebi i “združenom ljudstvu”, imaju i sposobnost stvaranja umjetničkih tvorbi, te dar zapažanja socijalno-povijesnih uvjetovanosti na njihove živote- proizvode djela (slikaju slike, klešu skulpture, pišu dnevnike, autobiografije i memoare…) od sadržaja svojih uspomena koje će, oblikovane po zakonima estetike i načelima ljudske univerzalnosti, nakon provjere primatelja i uživatelja postati njihove zajedničke uspomene.

 

Jean-Jacques Rousseau na samom početku svojih “Ispovijesti” (“Les confessions”) piše: ”Počinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kome me neće nitko nasljedovati. Hoću da svojim bližnjima potpuno istinito prikažem jednog čovjeka, a taj ću čovjek biti ja.

Ja sâm. Osjećam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio; usuđujem se misliti da uopće nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugačiji. Tek onda kada ljudi pročitaju ono što sam napisao, moći će prosuditi je li priroda učinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me slila.” Ogoljavanje vlastitog ja postaje tako “literarni sadržaj” i narativna forma (u konkretnom slučaju: autobiografija i memoari). Prema Philipeu Lejeuneu autobiografija je retrospektivna priča u prozi koju kazuje neka stvarna osoba o vlastitoj egzistenciji s naglaskom na osobni život, posebice na povijest svoje osobnosti. Autobiografija nije do kraja vjerodostojan izvor za objektivno definiranje piščeve ličnosti i događaja u kojima je sudjelovao.Često je netočna zbog slabog pamćenja, neiskrenosti i egzibicionizma autora. U tom smislu treba čitati autobiografije Sandove, Byrona, Casanove, Cellinija. Osnova za memoare je povijest. Oni su spisi pojedinaca o događajima koje su vodili, u kojima su sudjelovali kao svjedoci ili promatrači. Memoari Luja XIV, kardinala Richelieua, prote Mateja, Bismarca, de Golla, Churchilla, Malrauxa, Goethea, Crnjanskog, Meštrovića, Vidocqa, Saint-Simona po svojim individualnim bojama i subjektivnosti bliži su napetim romanima izmaštanim u glavama romanopisaca, nego objektivnim historijskim zapisima. Ispovijest rousseauovskog tipa nastaje kao rezultat kontinuirane introspekcije i svojevrsnog autovojareizma, pa čitatelj, po Branimiru Donatu, ima dojam, da pripovjedač sudjeluje u vlastitu životu ne da bi ga živio nego da bi ga što pomnije promatrao. U dnevničkoj biljšci Miroslava Krleže od 13. II 1916. stoji: “Čitam Wagnerovu autobiografiju. Spekulativno, proročki zanosno govori meni Wagnerova muzika već godinama o stvarima koje se ne mogu izreći riječima, a pisane riječi ovog čovjeka djeluju lažno, prazno i golo.” Očito da su autentične Wagnerove uspomene destilirane i pospremljene u njegovoj glazbi, a da njihovo banalno inventariziranje u autobiografiji nemaju pokretačku snagu “zajedničkih uspomena”.

 

Inače, kolektivne uspomene jedne generacije supstrat su duha vremena, duha koji je sačinjen od mirijada pojedinačnih, osobnih događaja, iskustava i ponašanja povezanih preovladavajućom silom zajedništva, sačinjen od bezbrojnih ljudskih doživljajnih špena, skupljenih magnetizmom potrebe pripadanja magičnom, solidarnom bipolarnom krugu jedinstva. Ovisno o stupnju (ne)ugode koju izazivaju kolektivne uspomene, iluzije o jedinstvu su prijatne ili propale. Ako su prijatne zovemo ih nostalgijom ili žalom za boljom prošlošću. Nostalgiju ismijavaju, signiraju kao izraz neprijateljstva prema društvu ili čak zabranjuju oni ljudi ili grupe ljudi koji, istovremeno, imaju propale iluzije o kolektivnoj prošlosti i hipertrofirane iluzije o vlastitoj ulozi u stvaranju zajedničke sadašnjosti i budućnosti.

 

Ako se dublje zaviri u nečije “odabrane uspomene” i, općenito, u dominirajući “optimizam sjećanja”, može se zaključiti da selekcija uspomena ima svoj bio-psihološki korijen baš kao u basni o lisici i grožđu. Ne mogavši ga dohvatiti, gladna lisica je grožđe proglasila kiselim. Lisice smo koje su su i svoje uspomene napunile kiselim grožđem. Uspomene govore o našim ograničenjima. Uspomene su naše veliko opravdanje.

 

1 comment

  1. Mnogi su unovčili svoje uspomene. Svoja hvalisanja i svoja prešućivanja. I mi se na temelju toga ponašamo.

Odgovori