«

»

svi. 10 2018

Optimizmom protiv inhibicija

Vanja Krnić, kolumnist SBPeriskopa, uskoro će ukoričiti Dnevnik bolesnika. Za knjigu sam napisao predgovor. Objavljujem ga kao njenu najavu.

_______________________________________________

Knjigu Dnevnik bolesnika Vanje Krnića kompozicijski čine gotovo bešavno povezani emotivno-ispovjedni zapisi o strašnim posljedicama nesprječavanja napredovanja njegove bolesti, koja je, u svom odlučujućem početnom razdoblju, podcijenjena odnosno dijagnosticirana i liječena fatalno pogrešno. Dnevnik bolesnika ispunjen je opisima trajanja, zbivanja i ljudi izvan Krnićevog dotadašnjeg uobičajenog kruga kretanja i normalnog, rutinskog življenja na način zdravog čovjeka, opisima košmarnih prizora nemoći i bola, neugodne fizičke osujećenosti, ponovnog učenja najosnovnijih funkcija bivanja i preživljavanja, bolničkih soba, kreveta, ambulanti, operacijskih sala, medicinskih sestara, fizikalnih terapeuta, liječnika specijalista – gospodara života i smrti, i dramatično neočekivanih velikih gesta i nesebične podrške obitelji i prijatelja. Knjiga je kronološki slijed osobitih izvještaja o događajima što su ga snašli kao pacijenta, i niz konzekvenci teškog stradanja mladog čovjeka dovedenog do stopostotne invalidnosti, koji se mora(o) nositi sa svojom tragedijom nastalom zbog neshvatljive, bahate nebrige liječnika. Kroz knjigu Vanje Krnića čitatelj ulazi i boravi u tjeskobnom, zatamnjenom svijetu koji se bez najave srušio. Knjiga je u tom smislu i neizravni popis svega što mu je oduzeto, svega onoga što je nestalo pod njegovim ruševinama.

Ipak, usprkos velikim nevoljama, patnjama i trpljenju, usprkos tmini nepovratnog udesa, tmini koja je zakrilila stare staze i već naslućene vidike, iz svake stranice Vanjinog Dnevnika uočljivo sjaji blago svijetlo životne radosti i vjere u budućnost, nezaustavljivo prodirući iz njegove mudrosti, osobina karaktera, iz pomirenosti s okolnostima, iz iskorištavanja šansi da se od preostalog svijeta sagrade nova egzistencijalna zdanja i poslože nove relacije, da se smireno prihvati dati usporeni ritam trajanja, te da se na podiju postojeće situacije započne rehabilitacijski ples u dvoje s ponuđenim nastavkom života. Tako se užas u augmentativu, svjedoči Vanja u knjizi, ipak mijenja u sreću u deminutivu. Zato Dnevnik bolesnika – organsko ujedinjenje Vanjinih pripovijedanja, opisivanja, osvrtanja, uspoređivanja, evokacija, očekivanja, nadanja, nalaženja novih načina postojanja i izražavanja– sadrži i osobine svojevrsne terapeutske metode, čiji se značaj i značenje proteže sve do čitatelja koji i sam u njoj traga za utjehom i katarzom.

Zar to zapravo nije utjeha za sve nas kada Vanja Krnić ustvrdi: U ovom životu sam na neki način umro i rodio se opet. Prijašnji je ja sahranjen, ali bez grobnog mjesta. Od prijašnjeg ˝ja˝ ostale su mi uspomene, ali i dvije radosti u novom ja. Hana, Tea, supruga, roditelji i prijatelji davali su mi snagu, da sva moja ja (mislim na sebe) ne postanu aorist.

Vanja je danas invalid. I to je definitivno. Invalidnost je stacionirana. Kada se nesretno dosegne, trajno se mora podnositi, na nju se mora naviknuti bez velikih nada o dolasku promjena na bolje. Na samom početku puno se moglo učiniti na obuzdavanju bolesti i ona je, nakon svoga tijeka, mogla imati neusporedivo povoljniji ishod. Zbog katastrofalnih posljedica nečinjenja nužnog, nedonošenja ispravnih medicinskih odluka i potpuno krivog liječenja, u sudskom je sporu sa slavonskobrodskom bolnicom. Promjena stanja njegovog zdravlja pogoršana je zbog neadekvatnog određivanja vrste bolesti (dijagnostika), pogrešnog načina utvrđivanja uzroka bolesti (etiologija), lošeg prikazivanja mehanizma njenog nastanka (patogeneza), neutvrđivanja znakova kojima se ona očitava (semiologija), promašenog  odabira sredstava za borbu protiv nje (terapija), a da evoluciju bolesti (prognostika) i ne spominjemo. Sve što se moglo učiniti pogrešno, učinjeno mu je. Tek naknadno, nakon što su ga kardinalne greške liječnika dovele do ruba smrti, u drugim medicinskim ustanovama, mogao mu se samo spasiti goli život, i to do invalidnog stanja tijela, svođenjem njegovih kapaciteta i funkcija na potpuno smanjenje sposobnosti za normalan socijalni status, rad i samostalnost. Više se nije moglo popraviti ono što je nepažnjom nepovratno upropašteno.

Svojom formom i spisateljskom izvedbom zamisli da autobiografski opiše vlastiti život invalida kao niz trenutaka ukradenih od sudbine koju je priželjkivao, ali i kao niz poklonjenih trenutaka od iste te sile koja upravlja životima, knjiga nadilazi odlučujuće činioce publicističkog žanra koji obrađuje socijalno-medicinsku problematiku. Uz pomoć humorno-ironičnog pogleda na svoju nesreću, uz pomoć odgovarajućih odlika svog stilskog izražavanja, Krnić je pokazao kreativnost, ambicioznost, smisao za fabulu koja plijeni svojom deskriptivnošću i kvalitete pisca koji umije približiti autentično. Bez upadanja u zamku trivijalizacije teme, bez namjenskih umetaka patetike i stereotipa stilizacije, s pripovjedačkom vještinom i talentom, s dosljednom uporabom narativnih zakonitosti, s primjenama jezičnih formula za iskazivanja jasnoće u izlaganju, Vanja Krnić je napisao knjigu sa svojstvima nesimulirane lakoće, knjigu koja je u ravnovjesju s njegovim istinskim osjećajima i stavovima, čitljivu i atraktivnu.

Vanja ne prikazuje stvari drukčijima nego što jesu, on je apsolutno prirodan, bez predumišljanih trikova privlačenja pažnje. Snagu autora koji može uvjeriti najbolje iskazuje mnoštvom opipljivih dijaloških scena u kojima verbalni oblik komunikacije znači i potvrdu da zajedno s drugima, zdravim akterima uključenih u njegovu osobnu dramu, umije plutati na površini nemirnog mora izdržljivosti i spremnosti za približavanje obalama međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Iskazanim osobinama čovjeka i pisca izražava svoj psihizam čija bi se definicija mogla izraziti kao opća tvrdnja da su optimizam i humor lijekovi za minimaliziranje inhibicija.

I na kraju, tko je Vanja? Možda je ipak najbolje sebe opisao on sam: „Naravno ostao sam zajebant i u stilu, ali i formatu svoga pisanja. Ostao sam vjeran sebi I svojim stavovima ma koliko god oni objektivno bili ponekad isključivi. Ova priča je morala izaći iz mene i da meni bude lakše pa je i na neki način moj ispušni ventil. Ipak sam samo to ja – Vanja. Naravno, muški Vanja.“

 

10 comments

Skip to comment form

  1. Lara

    – Ostao sam vjeran sebi I svojim stavovima ma koliko god oni objektivno bili ponekad isključivi.

    Samo naprijed Vanja!

  2. Jagma

    Vanja je brodska legenda.

  3. grey

    Koja je to priča!

  4. du auch

    Kad knjiga izlazi?

  5. Ivan Marić

    Predgovor je u suglasju s knjigom. Poput vodiča za upoznavanje grada.

  6. Stalker

    Lukić je točno definirao Vanjin svijet

  7. Newman

    Koji ti je ovo predgovor, Lukiću, za knjige drugih? Hoće li ikada netko napisati za tvoje?

    Inače, primi čestitke za novi majstorski tekst kakav u Brodu mogu napisati samo još dvojica.

    1. Stalker

      Pomoći će mu Vanja i ostali suradnici,

      1. grey

        Neka se obrati ili gradonačelniku ili Lidlu.

  8. Znatiželja

    grey tko?

Odgovori