Novinar i njegov krvnik

Novinar i njegov krvnik

Je li stvarno kutija olovnih slova… jedino što je čovjek do sada izumio u obranu svog ljudskog ponosa, kako na kraju Krležinog Banketa u Blitvi razmišljaNiels Nielsen? Ako to kutija slova zaista jeste, a jeste, jesu li onda i novinari, ti književnici na brzinu, primalje i grobari vremena, kako se za njih često uobičava reči, čiji su proizvodi živi otisci olovnih slova – branitelji ljudskog ponosa? Ili su oni često upravo suprotno, najamnici koji znaju samo po nalogu slagati slova, samo sluge vlasnika koji eksploatiraju ljude, dimna zavjesa koja zakriljuje taktičke manevre upravo onih koji unižavaju ljudsko dostojantvo? Jesu li novine/mediji općenito i novinari jaki kao Napoleonivih tisuću bajuneta, podesnih za borbu ostvarivanja socijalne homeostaze, ili, kako je napisao Karl Kraus, razaraju, svjesno ili nesvjesno, duhovnu osjetljivost potomstva, pripremajući ga za definitivnu podređenost svijetu stvari? Da li je slobodna štampa (slobodni mediji) neutralna moć koja predstavlja duhovni supstrat za razvijanje spoznaja o stvarnom stanju društva, ili je sloboda štampe (medija) sloboda kupovanja listova, kupovanja pisaca, potkupljivanja, kupovanja i fabriciranja javnog mnijenja u korist buržoazije… svakodnevno obmanjivanje, razvraćanje, zaglupljivanje eksploatiranih? Novinari su, odgovorimo na pitanja, poput optičke iluzije kojom smo ilustrirali ovaj tekst, dvosmislena slika koja se naizmjenično upoznaje kao crna vaza i/ili dva bijela lica u profilu. Kada se vide crni  likovi, a kada vaza, ovisi o promatraču, o publici koja percipira. Na publici je odgovornost identificiranja i vrednovanja!

Danas potpuno i neuvjerljivo ozloglašeni Lenjin svojevremeno je napisao o malograđanskoj publici: Načulivši uši, sluša te brbljarije, uzimajući bajke za zdravu monetu i slijepo ide za aferašima koji se trude zabaviti ‘javnu’ pažnju baš onim što njima aferašima treba. Malograđanska publika i ne sumnja da je vode na ularu, da zvučnim frazama o ‘domoljublju’, o ‘časti i prestižu domovine’, o ‘grupaciji velikih sila’ namjerno prikrivaju makinacije financijskih lupeža i svakojakih kapitalističkih avanturista. Drugi idu tako daleko, pa kažu: Publika ne sluša; kad sluša ne čuje; kad čuje ne razumije. Je li publika neznalačka svjetina, a sloboda štampe potpuno neobrazovana sirovost i površnost predstavljanja, ili je publika ipak respektabilno javno mnijenje koje svoje duhovno punoljetstvo ostvaruje pomoću slobodne štampe? Nietzsche je, pišući u Osvitu o relativnoj vrijednosti moralnih stavova, a što je jedna od njegovih fundamentalnih tema, ustvrdio: Na zidu ne treba slikati ni Boga ni vraga. Time upropaštavamo svoj zid i svoje susjedstvo. Možda je upravo ova misao odgovarajući recipe i za novinare čija je zadaća uvjeravati ljude da mogu biti jaki, pomagati im da budu u središtu vlastitih sudbina. Na medijskom zidu treba slikati živi život i istinu ma koliko po bilo koga bila štetna, jer je bolja od obmana koje pomažu. Iako suza istinom kao takvom već vjekovima raspisane tjeralice, ona nema alternative ako se želi hoditi putem ljudske emancipacije. S obzirom da je novinar situiran u sadašnjici, u svom vremenu neslobode, po svojoj funkciji on mu sudi uz pomoć svoje savjesti kao zova brige.

Novinar bi trebao biti sudac, a, parafrazirajmo naslov Dürrenmattovog romana, njegovi su krvnici, vlastiti strah i zanatsko neumijeće. Oba krvnika izazivaju novinarevu smrt koja se manifestira ili kao izbjegavanje i nepisanje o temama ljudskog položaja i dostojanstva, ili kao fraza. U oba slučaja novinar nije novinar i (p)ostaje slugan, diletant i skribent. A fraza, piše Krleža, pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje u kalupe, misli u glupe sheme. Ona nije laž, ni istina ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu. Tajanstvena snaga kobne fraze o’svetim stvarima’ domovine, boga, uvjerenja ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila.

Žudeći za okusom javnog priznanja, krečući se ustaljenom krivuljom svojih (malo)građanskih karijerica, radeći samo svoj posao, pojedini novinari svoja pera, iz straha, kukavičluka i drskog neznanja, pretvaraju u mačeve samo onda kada, u ime svojih nalogodavaca i gazda, trebaju pustiti krv nezaštićenima, kako bi ih morski psi kapitala lakše pronašli i požderali. A oni drugi, nasuprotni novinski pisci, u postojećoj konstelaciji stvari jurišaju na vjetrenjače Poretka, postajući tako bistri Don Novinari. Znaju dok jurišaju na još jednu vjetrenjaču ispred sebe (ovo je i alibi!), i dok se s prezirom i podsmjehom odnose spram cenzora, da su novine/mediji suviše važna stvar da bi se prepustile samo novinarima. Zato se i laćamo kutije slova, tog jedinog izuma u obranu svog ljudskog dostojanstva.

Objavljeno: 12.2.2011.na portalu www.sbplus.hr

Odgovori