Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Ankica Biskupović. Rođena 27. siječnja 1969. u Splitu; biokemijski laborant.
S pisanjem poezije i proze započela je u vrijeme svog odrastanja, dok intezitet pjesničkog stvaralaštva dostiže tijekom zadnjih 20 godina.
Većina pjesama prožeta je dalmatinskim izričajima, prirodi tog kraja, moru i samom čovjeku. S ljubavnom poezijom vodi nas kroz romantična maštanja, uz svakodnevni život. Stihovi i proza obavijeni su sa ljubavlju i boli. Njene pjesme objavljivane su u zajedničkim zbirkama Kulture Snova,kao i u mnogim zajedničkim zbornicima
" Poezija u pjesmi Lv", "Diligo liber",
" Udruženje za kulturu" Nova svjetlost-Balkanska pjesnička Unija-BIH", "Poetry contest ralle -Crna Gora",
"Mojsinjski sabornik"..i mnogim drugim zbornicima, te u časopisima i na portalima
Nakon izdavanja njene prve samostalne zbirke poezije
"Beside jedne dalmatinke " ,
u pripremi su i njene nove samostalne zbirke poezije i proze ;
"Beside jedne dalmatinke II dio" ,
"Ljubav na dlanu "
" Na krilima vjere" ,
" Pjesme i priče za djecu " ,
dok je roman " Ta slatka bol"u nastajanju
_____________________
PUSTIH PROŠLOST NEK ZACVILI
"Ja sam dobro !", uvjeravala sam
Samu sebe dok su ruke Tvoje
nemirno gužvale Tišinu
U praznim džepovima, duše moje
I dalje su me milovale usnule čežnje
Dok je magla podizala zavjesu stvaraju' svoje nabore .Carstva uminu.
Sad junaci pred njom koplja lome
Bijesni more, grme gore,
prska pjena put nebesa
Plamen diše, leti se sve više
Jedva mi se zemlje tica
Poklekla nada, vr'jeme l'jeno teče
Nad nama bi možda vr'jeme vrilo,
Najdraže moje
Da stojimo na dnu mora
Bisera dva , školjki jednoj
Tebe gubit i ne ljubit,
Ne, ne milo moje! Ja te ne dam!
Rad' ću se borit s tisućama!!
Ljudska kletva,
ta moja prokleta žetva
Po zemlji se Ona plačuć vlači,
Pa cjelova žarkih tlači, povlači
Gdje li su te stope male,
Negdje tu u životu,
Koje radost su nam dale?!
Neopazice oku što ga gleda
Tu nema zime, ljeta, žege, leda
Tu cvjeta, plodi vječno pramaljeće
Satkana istina u njedrima zablista
Znaš li i Ti, dušo moja,
čuvstva materina
Kad cjelivajuć' svoje čedo ziba?
Znaš li onaj stisak nježni
Kad se vrati kuć , dušu zal'ječi?
Kad Sunce bljeskom zastor razdre tami?!
Jer b'jele su ga ruke na grud stisle
Sunčanim zrakama nalik prami
Zavlačim se strujom
Prevalit umijem dalek obor zv'jezda
Dok srce mi je ljubit jače
Ljepotom zemskom,
vječnom slavom da se dičimo
I duša da nam se moli, plače i smiješi
I duša da nam sjaji k'o ljubav čista
Trebalo bi pustit suze, milo moje,
Nek natapaju suhe korice, ljubavi svoje
Jutra su ponovo hladna
Hlade je sjećanja
Dok se lagano spuštam ispred isukanih sačiva, gazeći po mastilu cjedeći
Sjenku minulih dana
Sjećaš se , svjetlost se lagano lomila
duž sjenke Tvoga lica
Rekli su mi;" Sutra ćeš već biti druga žena!"
Istine sporo putuju, ni vrijeme ih stići
ne može
Pusti samo suze nek potope ostatke prošlosti!"
Samo ispljuni kost koja Te grebe i boli
Sažvači divlje meso koje ti se gnijezdi i dušu ti lomi
I završi jednom s njom!!
I dok sam se grčila u svoj toj agoniji,
Dok mi se kiša slijeva niz lice
Pustih prošlost nek zacvili,
Zagrlih Tebe
I s Tobom, zagrlih nova jutra
POZIV TIHOG JUTRA
Zašto bi jutro
bilo samo početak dana,
kada ono u sebi nosi
miris svježeg zraka,
i šaptanje tišine
koje donosi novi dah?
Zašto bi tvoj pogled
bio zatvoren prema tami,
kada svjetlost izlazi iz tvoje duše,
kao zlatni zrak kroz stablo
koje stoji u svom miru?
Zašto bi ti
kiša pokvarila dan,
kad njezina rosa hrani cvijet
i sklanja prašinu s ulica?
Svaka kap rose
na lišću nosi tišinu svijeta,
ponekad je potrebno samo stati,
osluhnuti,
i dopustiti da te ljepota
koja te okružuje, dotakne
Kiša pada
da bi zalila i tvoj vrt,
oprala prašinu
koja ti je prekrila ljepotu duše
i svjetlost na tvom licu
Dobrota je u tebi,
ali moraš je se sjetiti,
da bi riječ ljubaznosti mogla popraviti dan,
da bi kapljica kiše donijela miris bagrema,
da bi ti podsjetila na divnu jednostavnost života
Zašto bi ti oblaci
zamračili tvoje misli,
kada oni dolaze da te podsjete
da život je promjena,
da sve što dolazi,
sve što prolazi,
nosimo u srcu kao dar?
I sve što tražiš
već je u tebi,
u miru što te preplavi,
u tišini što ti nudi
snovi koji su ti oduvijek bili
blizu, skriveni u tvojim rukama
Osluškuj.
Osluškuj tišinu.
Nek ti ona bude vodič
kroz dan, kroz tjedan,
kroz život
I znaj:
Mir u srcu
je najveća snaga,
tišina u duši
najveća mudrost
...a onda tek, u tom trenutku,
možeš osjetiti kako se i nebo raduje
kad ugleda tvoje lice...
PRETIJESNO JE TIJELO ŽENE
Svud crna noć, svud tiho, gluho
Tek jedna zvijezda, zv'jezda mala
Ta dršće sa visina
Sad bljeđe štogod, sada jače
Tu kada vidiš tužno oko
A tužno oko kanda plače
Ah, zv'jezda valjda nekog žali!
Sad bljesnu živo, sad trnu
Pa bijesne l' koja munja s neba,
Tih vjetrić ako lišćem šuška
Il' ispod noge kamen makne
Samo osta jedno stablo,
Zaklon od pusta bola
Na tijelu slabašnom, u duši je skučeno
Od teške muke, silna sanka
Od crvenih krovova i svodova
Stvor mrtav bijaše već, nego duša živa
Duša živa, ljubav svoju Ona je snila
Na nebu već se bijeli danak,
Na travi sjajna rosa cakli,
A kroz jutarnji čuješ sanak
I probujalog voća, ćutiš drhtaj blag
Gdje li je tražila vjeru,
Koju su ljudi slomiti?
Od svoje milostinje,
Vjenčanicu joj sudba, u bol isprede
Dok se sipao Sunca trak
Na prsima joj, križ Božji zasja
Sjajan kao vječni plamena znak
U kaljuži nekog drugog vremena
Ona je i dalje vjerovala, u sunčana jutra
Vješto se skrivajući iza tamna oblaka
Brodeći u raljama, kita već
Al' ni gromovi nisu bili nježni,
Dok su pjevali iz duboke žuči
Dok zatvarala je njihova vrata
"Zaludu Vam trud svirači!":
rekli bismo mi
Samoća je bila, Njen zaklon i štit
K'o novčić u praznom zdencu
Upadala je u tminu noći
Dok joj se klica ratova,
vješto u krvi usađivala
A u kalež tijela,
I dalje, nemir joj se slijevao
Tu bijaše poznata Božja snaga,
U rukama podizanja iz okova tamnice
Kad ljuti lanac zahrđao,
od gorke mučeničke suze
Miješale su se kosti naših pradjedova
Dok je vješto klesala svoje ime,
Na zidinama njihova nadgrobna spomenika
Glasa ne imade, svud je tama
Al' joj jeka "sinko"!, vrati glas
Oživjela je Ona,
posjeći se u njegovim ranama
Evo slatkog zagrljaja,
Sto cjelova, halja nova
Čučne duša plaho, pa prisluškuje
Je l' se dahom on odaziva?!
Ništ' ne diše, pali svijeću
Ne bi l' našla svoju sreću
U komori svoje duše hrli
Al' praznu postelju grli,
praznu postelju grli
Sve preleti, sve prekapa
Rastuć' ka' divlji cvijet,
U iskri svoga stvaranja
Dušu da joj uzmu,
a s njom i njenih tisuću šara
Al' u njoj njegova odraza,
nema odavna, već
Kakva li se to ljubav legla,
dok su se prvi mačići bacali u vodu
Pa se zemljom plačuć' svlači,
Sto cjelova žarkih da utlači
Vjetar uvijek plašt joj b'jeli
U bolnu srcu, sto joj jada ljutih
Sve ono njegovo,
Bačeno je u zdenac uspomena
A On nijem, nijem je!
Vjerujte mojim besanim noćima,
Oni vjeru svoju nisu imali
Dok su šepali koracima samoće
I često noću, a uz muku b'jesnu
Zakune strijelu Božju, da ga satre
Živjeti u milosti Njegovoj
Pretijesna je takova ljubav,
za jednu ženu,
Zagrmjet rad bi, da mu srce pukne
Skrivenu u sjeni, bola njena života
TA JABUKA, SRCE JE MOJE SVETO
K'o zv'jezde sa plavetnog neba
Jabuke su s drva popadale
Jedna tek u krilo mome male
Ta jabuka srce je moje sveto
A za naša vrela usta
Molbih duša pusta
Djevojka sam i ja rujna lica
Poput vr'jedih nam otaca
Našeg ploda, naše muke
Je l' to valja?!
To je molba moja oka dva
Ona sveta, duboka
Što je mome mladom srcu dala
Svu milinu, sred miline
I zato ti od srca hvala
Za nas je taj hrvatski sv'jet
Najljepši dalmatinski cvijet
Ne dam svoju sreću, svoje blago
I moj l'jepi u njem cvijet
Klepetalo klepne i dječje horde let
U njedarcu zatreperi srce malo
K'o plavetnom na talasu
"Hvala ti O' Gospe mila
Što sam ovu mladost i ja snila!!"
L'jepa li si O' Dalmacijo, moja mila
Raširimo djeco, sad i mi svoja krila!
L'jepa li si k'o stih najslađi
Što ga smisli Božja mis'o
Šta li moja luda glava sanja
Ona se vječno svojom didovini klanja
Sklopila sam trepavice svilene
I ručicom sred njedara cv'jet
Poklonit ću ga čudotvornoj Gospi
Nek nas vazda njena ljubav nosi
Nek u grudima mir svoj prosim
Oj, vi magle, b'jele magle
Što ste mojim putem
Tako nagle?
Vi letite k mom' jugu
Ne nosite mi više u njedrima tugu
Nek i dalje miris svoj zelen pušta
Nek i košuta mila svoju ljubav kuša
Usred zelen- luga golub mira
U moje srce ljubavlju svojom dira
U tom moru školjka ima
Školjke te se biser prima
I anđeoska suza jedna
Više nego carstva vr'jedna
Rujna grožđa slatko
Guslar razliježe
Svoje strune glatko
Pjevajte i Vi sv'jetu
Dalmaciji, maslini i drači
I uv'jek s postola prah otresi
Ljubite didovinu svoju,
I budite vazda, to što jeste
Budite;
" Svoj, na svome!!"
ŠTO ŽENA HOĆE
Ne traži ruke da je drže,
već one što znaju pustiti.
Ne traži riječi što se pamte,
već one što u tišini ostaju.
Ne treba joj put što ga drugi kroje,
već raskršće gdje smije birati sama.
Ne treba joj ogledalo što laže,
već oči u kojima je prepoznata.
Žena hoće ono što ne zna reći –
dodir što ne traži, a ostavlja trag,
korak koji ne stišće, a prati,
tišinu što ne guši, već diše s njom.
Žena ne hoće.
Ona jest.
ŠTO ŽENA HOĆE
Ne pita, a zna.
Ne traži, a ide.
Ne moli, a čeka.
Hoće ruku što dodiruje bez vezanja.
Hoće pogled što ne traži dozvolu.
Hoće korak koji ide uz njezin,
a ne pred njim.
Ne želi ključ,
jer vrata su joj odavno otvorena.
Ne želi sjenu,
jer svjetlo nosi u sebi.
Što žena hoće?
Ništa što se može dati.
Sve što se mora osjetiti.
ŠTO ŽENA HOĆE
Hoće vjetar da joj mrsi kosu,
ali da ne odnese njene snove.
Hoće ruke što grle tiho,
bez lanca, bez boli, bez okova.
Hoće ljubav što ne traži ime,
što ne mjeri dane ni noći.
Hoće riječ što nije prazna,
toplu kao kruh na stolu.
A kad joj svijet to ne da,
kad joj srce postane umorno,
ona odlazi tiho, bez jauka –
kao lišće što pada u rijeku.
ŠTO ŽENA HOĆE
Hoće vjetar u kosi, ali da je ne slomi.
Hoće more pod nogama, ali da je ne proguta.
Hoće ruku na ramenu, ali da ne pritišće.
Hoće glas u noći, ali da ne guši tišinu.
Nije joj potreban put utaban tuđim koracima,
već stijena na kojoj može stati uspravno.
Nije joj potreban ključ od tuđeg doma,
već prag iza kojeg je svoja.
Žena ne pita što smije htjeti.
Ona želi ono što joj pripada –
slobodu misli, koraka, čežnje,
svijet u kojem nije sjena,
već plamen što svijetli sam.
ŠTO ŽENA HOĆE
Žena hoće život, ali ne bilo kakav.
Ne život u sjeni, gdje se njene misli gase u tuđim riječima,
gdje se njezina čežnja kroti razumom drugih.
Hoće život koji diše zajedno s njom,
gdje njezine suze nisu slabost,
već kiša koja hrani njenu snagu.
Hoće ljubav, ali ne onu što je sputava.
Ne ljubav što ju čini nečijom imovinom,
već onu u kojoj je slobodna voljeti.
Hoće ruku koja ne steže,
već pruža oslonac
Iznad svega, hoće istinu,
da je gledaju kakva jest –
ne kao zagonetku, ne kao slabost,
ne kao vlasništvo, već kao čovjeka
Jer žena ne traži mnogo –
samo onoliko koliko i daje:
cijeloga sebe.
